ZEN ZARANJA U IZVOR KREATIVNOSTI
Zenovski pristup se svodi na ulaženje u sam predmet i njegovo sagledavanje iznutra. Spoznati svijet znači: postati cvijet, biti cvijet, cvjetati kao cvijet i uživati u sunčevoj svjetlosti i u kiši. Kad sam to postigao, cvijet mi je govorio i ja znam sve njegove tajne, sve radosti, sve patnje, tj. vascijeli njegov život treperi u meni. I ne samo to: zajedno s mojim „spoznavanjem“ cvijeta, saznao sam i sve tajne vasione, što uključuje sve tajne mog ja, koje je dotle cijelog života izmicalo mom gonjenju zato što sam se bio udvojio u gonioca i gonjenog, predmet i njegovu sijenku. Nije ni čudo što nisam uspio da uhvatim svoje ja i što je potjera bila tako zamorna.
No sada, spoznavši cvijet, spoznao sam i svoje ja. To jest: gubeći se u cvijetu, spoznao sam i svoje ja i cvijet.
Ovakav pristup stvarnosti nazivam zenovskim metodom, prenaučnim, metanaučnim ili antinaučnim metodom.
Ovaj način spoznavanja ili sagledavanja stvarnosti može se nazvati voljnim ili stvaralačkim. Dok naučni metod usmrćuje, ubija objekt, raskomadava leš i nanovo spajajući udove pokušava da reprodukuje prvobitno živo tijelo (što je neizvodiv poduhvat) zenovski metod uzima život onakav kakav jeste, umjesto da ga isjecka na komade, pa onda umovanjem pokušava da ga vrati u život, ili da, apstrahujući, lijepi polomljene parčiće. Zenovski metod održava život kao život, ne dotiče ga hirurškim nožem. Zenovski pjesnik pjeva:
Sve je prepušteno njenoj prirodnoj ljepoti,
Koža netaknuta,
Kosti onakve kakve jesu :
Šta će tu šminka, nikakav puder.
Takva je kakva je, ni više, ni manje.
Prava divota!
Nauke operišu apstrakcijama a u ovima nema aktivnosti, Zen zaranja u izvor kreativnosti i ispija sav život koji je u njemu. To vrelo zenova je nesvjesnost. Cvijet, međutim, nije svjestan sebe. Ja ga budim iz nesvjesnosti. Tenison to propušta otkidajući ga s napuklog zida. Bašo to postiže posmatrajući nazunu što stidbljivo cvjeta kraj divlje živice. Ne mogu reći đe se tačno nalazi nesvjesnost. Da li je u meni? Ili u cvijetu? Možda je već niđe nema čim upitam: „Đe je?“ Ako je tako, onda bolje da u njoj obitavam a da ništa ne kažem.
Dok naučnik ubija, umjetnik pokušava ponovo da stvori. On zna da se stvarnost ne može domašiti disekcijom. Zato on upotrebljava platno, kičicu i boje i pokušava da stvara iz nesvjesnog dijela svog bića. Kad se ta nesvjesnost iskreno i odistinski identifikuje sa kosmičkom nesvjesnošću, umjetinikova djela su nepatvorena. On je zaista nešto sazdao; njegovo djelo nije kopija; ono postoji samo po sebi. Umjetnik slika cvijet, koji će, ako cjveta iz njegove nesvjesnosti, biti novi cvijet a ne imitacija prirode.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1764
Objavio