Želja nadmudri majku prirodu

Moj sin je došao na svijet bez fizičkog obilježja ušiju i doktor je priznao, kada je davao mišljenje, da dijete može biti gluvo i nijemo cio život.

Osporio sam doktorovo mišljenje. Imao sam pravo na to; ja sam djetetov otac. I ja sam, takođe, došao do odluke i dao svoje mišljenje, ali sam izrazio to mišljenje tiho, u dubini svoga srca. Odlučio sam da će moj sin čuti i govoriti. Priroda mi može poslati dijete bez ušiju, ali priroda me ne može prisiliti da prihvatim realnost nevolje. U svojoj glavi sam znao da će moj sin čuti i govoriti. Kako? Bio sam siguran da mora postojati način i znao sam da ću ga naći. Mislio sam o Emersonovim besmrtnim riječima: ,,Čitav poredak stvari uči nas vjeri. Mi samo treba da poslušamo. Postoji vodilja za sve nas i ako osluškujemo čućemo pravu riječ.”
Prava riječ? Želja! Više nego bilo šta drugo, ja sam ŽELIO da moj sin ne bude gluv i nijem. Od te želje nikad nisam odustajao ni za sekundu.

Prije mnogo godina sam napisao: ,,Naša jedina ograničenja su ona koja sami napravimo u našem umu.” I prvi put sam se zapitao da li je ta izjava istinita. Na krevetu ispred mene je ležalo moje novorođeno dijete, bez prirodnog aparata za sluh. Čak i kada bi možda čuo i govorio, očigledno je bilo obilježeno za cio život. Očigledno, ovo je bilo ograničenje koje dijete nije postavilo u svojoj glavi. Šta sam mogao da uradim povodom toga? Nekako ću naći način da u đetetov um presadim moju goruću želju za načinima i sredstvima prenošenja zvuka do mozga bez pomoći ušiju.

Čim dijete bude dovoljno staro da sarađuje napuniću mu glavu gorućom željom da čuje, tako da će je priroda svojim metodama pretvoriti u fizičku svarnost.
Sve ovo razmišljanje se dešavalo u mojoj glavi, ali nisam razgovarao ni s kim. Svakog dana sam se iznova zaklinjao sebi da neću prihvatiti sinovljevu gluvonijemost.

Kako je rastao i počeo da opaža stvari oko sebe, primijetili smo da ima nizak stepen sluha. Kada je došao u godine kada đeca obično počinju da govore nije pokušavao da govori, ali smo po njegovim reakcijama mogli da primijetimo da neke zvukove može pomalo da čuje. To je bilo sve što sam htio da znam! Bio sam ubijeđen da ukoliko može da čuje, čak i malo, možemo razviti i veći kapacitet sluha. Tada se nešto desilo što mi je ulilo nadu. Došlo je iz sasvim neočekivanog izvora. Kupili smo gramofon. Kada je dijete prvi put čulo muziku, oduševilo se i brzo prisvojilo mašinu. Uskoro je pokazao naklonost ka nekim pločama, a među njima: ,,Daleko je do Tipererija”. Jednom prilikom je puštao ovu pjesmu iznova i iznova skoro dva sata, stojeći ispred gramofona, zubima naslonjen na kutiju. Važnost ove navike koju je sam stvorio nije nam bila jasna do mnogo godina kasnije jer u to vrijeme nismo čuli za princip da kosti ,,prenose” zvuk.

Ubrzo pošto je prisvojio gramofon, otkrio sam da je mogao da čuje mene prilično jasno kada sam usnama dodirivao njegovo tjeme ili potiljak dok sam govorio. Ova otkrića su mi dala neophodan medijum pomoću kojeg sam počeo da prevodim u realnost moju goruću želju da pomognem sinu da razvije sluh i govor. U to vrijeme je pokušavao da izgovori izvjesne riječi. Sve je to izgledalo daleko od ohrabrujućeg, ali želja podržana vjerom ne poznaje riječ ,,nemoguće”.
Pošto sam utvrdio da može da čuje zvuk mog glasa jasno odmah sam počeo da prenosim u njegov um želju da čuje i govori. Uskoro sam otkrio da je dijete uživalou pričama za laku noć, te sam se bacio na posao i počeo da smišljam priče namijenjene da u njemu razviju u njemu samostalnost, maštu i jaku želju da čuje i bude normalan.

Postojala je jedna posebna priča koju sam naglašavao tako što sam joj davao dramatičnost svaki put kada bih je pričao. Bila je smišljena da usadi u njegov um misao da njegov hendikep nije bio prepreka već preimućstvo velike vrijednosti.

Uprkos činjenici da je sva filozofija koju sam izučavao jasno ukazivala da svaka nedaća donosi sa sobom sjeme jednake prednosti, moram da priznam da nisam imao ideju kako bi ova teškoća mogla ikad postati preimućstvo. Međutim, nastavio sam da umotavam tu filozofiju u priče pred spavanje, nadajući se da će doći vrijeme kada će on pronaći neki plan po kome bi njegov hendikep mogao da posluži u korisne svrhe.

Razum mi je jasno govorio da nije postojala adekvatna kompenzacija za nedostatak ušiju i prirodnog aparata za sluh. Želja podržana vjerom je gurnula razum u stranu i inspirisala me da nastavim dalje.
Kada se osvrnem i analiziram to iskustvo, sada mogu da vidim da je sinovljeva vjera u mene mnogo doprinijela zapanjujućim rezultatima. Nije posumnjao u ono što sam mu govorio. Usadio sam mu ideju da je imao posebnu prednost u odnosu na starijeg brata i da će se ta prednost odraziti na više načina. Na primjer, nastavnici u školi će primijetiti da on nema uši i zbog toga će mu pokloniti posebnu pažnju i ponašati se prema njemu izuzetno ljubazno. Uvijek su se tako ponašali. Njegova majka se pobrinula za to tako što je redovno posjećivala nastavnike i dogovarala se sa njima da posvete đetetu neophodnu posebnu pažnju. Takođe sam mu predao ideju da kada postane dovoljno odrastao da prodaje novine (njegov stariji brat je već bio prodavac novina), imaće veliku prednost u odnosu na brata jer će mu ljudi plaćati više za robu zato što vide da je bistar, vijedan dječak, uprkos činjenici da nema uši.

Primijetili smo da se postepeno đetetov sluh poboljšavao. Povrh toga, više se nije osjećao nelagodno zbog svoje nedaće. Kad je napunio sedam godina pokazao je prvi dokaz da je naša metoda servisiranja njegovog uma urodila plodom. nekoliko mjeseci je molio da mu dozvolimo da prodaje novine, ali njegova majka nije pristala. Plašila se da zbog njegove gluvoće neće biti bezbjedan sam na ulici. Najzad, uzeo je stvar u svoje ruke. Jednog popodneva, kada je ostao kod kuće sa poslugom, izašao je kroz prozor i zbrisao. Pozajmio je šezdeset centi kapitala od obućara u komšiluku, investirao u novine, prodao ih, ponovo investirao i nastavio tako do kasno uveče. Pošto je izravnao račune i vratio onih šezdeset centi koje je pozajmio od svog bankara, imao je neto profit od četiri dolara i dvadeset centi. Kada smo se te večeri vratili kući, zatekli smo ga usnulog u krevetu kako čvrsto steže novac u ruci. Majka mu je otvorila ruku, izvadila novčiće i zaplakala. Zamislite! Plakala je jer joj se prva pobjeda njenog sina činila tako neprikladnom. Moja reakcija je bila potpuno suprotna. Smijao sam se od sveg srca zato što sam znao da je moja težnja da u đetetov um usadim vjeru u sebe bila uspješna. Majka je viđela u njegovom prvom poslovnom poduhvatu malog gluvog dječaka koji je izašao na ulicu i rizikovao svoj život da bi zaradio novac. Ja sam vidio hrabrog, ambicioznog, samopouzdanog biznismena čiji kapital u sebe je povećan sto posto jer je ušao u posao samoinicijativno i pobijedio. Taj događaj me je zadovoljio jer sam znao da dječak pokazuje osobinu snalažljivosti koja će ga pratiti kroz život.

Kasnija dešavanja su dokazala da je ovo istina. Kada bi njegov stariji brat poželio nešto bacio bi se na pod, udarao nogama i plakao za tim i dobijao. Kada bi mali gluvi dječak poželio nešto on je planirao način da zaradi novac i onda sam to kupio. On i dalje prati taj plan!

Uistinu, moj rođeni sin me je naučio da hendikepi mogu biti pretvoreni u odskočnu dasku za ostvarivanje vrijednog cilja, osim ako su prihvaćeni kao prepreke i koriste se kao alibiji.
Mali gluvi dječak je prošao kroz osnovnu, srednju školu i fakultet, a nije mogao da čuje svoje nastavnike osim kada bi vikali iz blizine. Nije išao u školu za gluvu đecu. Ne bismo mu dozvolili da nauči jezik znakova. Bili smo odlučni da treba da živi normalno i da se druži sa normalnom đecom i ostali smo dosljedni toj odluci iako nas je stajala mnogih žučnih rasprava sa predstavnicima škole.
Dok je išao u srednju školu probao je jedan električni slušni aparat, ali mu nije bio od koristi; mislili smo da je to zbog stanja koje nam je otkrio dr Dž. Gordon Vilson kada je operisao dječaka u šestoj godini i vidio da s jedne strane glave nema ni naznaka prirodnog slušnog aparata.
Tokom poslednje neđelje na fakultetu(osamnaest godina nakon operacije) desilo se nešto što je obilježilo najvažniju prekretnicu u njegovom životu. Činilo se da je sasvim slučajno došao opet do nekog električnog slušnog aparata koji mu je poslat na probu. Nije mu se žurilo da ga isproba zbog razočaranja u sličnu napravu. Najzad je uzeo instrument i manje-više ga nehajno stavio na glavu, uključio bateriju i gle! – kao nekom magijom njegova životan želja da normalno čuje postala je stvarnost! Prvi put u životu čuo je kao svaka druga osoba koja ima normalan sluh.
,,Čudni su putevi Božiji, Njegova čuda da izvrši.”

Presrećan zbog drugačijeg svijeta u koji je dospio pomoću slušnog aparata požurio je do telefona, pozvao majku i savršeno čuo njen glas. Sledećeg dana je jasno mogao da čuje glasove profesora na predavanjima po prvi put u životu! Prije je mogao da ih čuje samo ako su vikali u neposrednoj blizini. Čuo je radio. Čuo je filmove. Prvi put u životu mogao je da slobodno razgovara sa drugima baz potrebe da oni govore glasno. Istina, stekao je pogled na Promijenjeni svijet. Odbio je da prihvati grešku prirode i uz istrajnu želju naveli smo prirodu da ispravi svoju grešku, kroz jedini praktičan mogući način.

Želja je počela da isplaćuje dividende ali pobjeda i dalje nije bila potpuna. Dječak je i dalje morao da pronađe jasan i praktičan način da pretvori svoj hendikep u jednaku prednost.
Jedva shvatajući značaj onoga što je već postigao ali opijen radošću zbog novootkrivenog svijeta zvukova, napisao je pismo proizvođaču slušnog aparata i oduševljeno opisao svoje iskustvo. Nešto u njegovom pismu, nešto što možda nije bilo napisano u redovima već između njih, uticalo je na kompaniju da ga pozove u Njujork. Kada je došao proveli su ga kroz fabriku da i dok je razgovarao sa glavnim inžinjerom, govoreći mu o drugačijem svijetu, osjećaj, ideja ili inspiracija – nazovite to kako hoćete – sijevnula mu je u glavi. Ovaj impuls misli je promijenio njegovu nedaću u prednost, suđen da plati dividendu u novcu i u sreći hiljadama, u vremenu koje dolazi.
Sadržaj i suština tog impulsa misli bilo je ovo: palo mu je na pamet da bi mogao da pomogne milionima gluvih ljudi koji žive bez pomoći slušnog aparata ako bi pronašao način da im ispriča priču o svom Promijenjenom svijetu. Tada i tamo je odlučio da posveti ostatak života pružanju korisnih usluga onima koji imaju problem sa sluhom. Cio mjesec je intenzivno istraživao. Analizirao je cio marketinški sistem proizvođača slušnog aparata i smislio načine i sredstva komunikacije sa ljudima širom svijeta koji su imali problem sa sluhom dijeleći sa njima svoj novootkriveni Promijenjeni svijet. Kada je ovo bilo urađeno napisao je dvogodišnji plan baziran na svojim nalazima. Kada je predstavio ovaj plan kompaniji odmah su mu ponudili poziciju za ispunjenje njegovih ambicija.

Nije ni sanjao, kada je krenuo da radi, da je bio predodređen da donese nadu i prektičnu pomoć hiljadama gluvih ljudi koji bi bez njegove pomoći bili osuđeni na vječitu gluvonijemost.
Ubrzo pošto je postao saradnik proizvođača slušnih aparata pozvao me je da prisustvujem predavanju koje se održavalo u njegovoj kompaniji u svrhu podučavanja gluvonijemih kako da čuju i govore. Nikada nisam čuo za takav oblik edukacije te sam zato posjetio predavanje, sumnjičav, ali pun nade da moje vrijeme neće biti sasvim protraćeno. Ovđe sam vidio demonstraciju koja mi je dala uvećanu sliku onoga što sam radio da probudim i održim u životu želju u umu moga sina za normalnim sluhom. Vidio sam gluvonijeme koji su zapravo bili podučavani da čuju i govore primjenom samog principa koji sam ja koristio prije više od dvadeset godina da spasim svog sina od gluvonijemosti. Tako, kroz neke čudne okrete točka sudbine, moj sin Bler i ja smo bili predoređeni da pomognemo u ispravljanju gluvonijemosti onima koji se još nisu rodili. Mi smo jedini, koliko ja znam, koji su dokazali činjenicu da se gluvonijemost može ispraviti tako da obezbijedi kranje normalan život onima koji pate od ove nedaće. Urađeno je za jednog – biće urađeno i za ostale.

Ne sumnjam da bi Bler ostao gluvonijem cio svoj život da njegova majka i ja nismo uspjeli da oblikujemo njegov um kao što jesmo. Doktor koji je bio prisutan na njegovom rođenju rekao nam je u povjerenju da dijete vjerovatno nikada neće moći da čuje ili govori.

Kada je Bler odrastao dr Irvin Vurhiz, čuveni specijalista za ovakve slučajeve, veoma detaljno ga je ispitao. Bio je zapanjen kada je shvatio kako moj sin čuje i govori i rekaoje da pregled ukazuje da ,,teoretski, dječak ne može da čuje uopšte”. Ali momak čuje, uprkos činjenici da rendgenski snimak pokazuje da u lobanji nema otvora, ni najmanjeg, đe bi njegoveuši trebalo da budu povezane sa mozgom.
Kada sam mu usadio u misli želju da čuje, govori i živi kao normalna osoba s tim impulsom je došao i neki čudan uticaj koji je prouzrokovao da priroda premosti ambis tišine između njegovog mozga i spoljašnjeg svijeta, nekim načinom koji ni najčuveniji medicinski stručnjaci nisu mogli da objasne. Za mene bi bilo skrnavljenje čak i pretpostaviti kako je priroda izvela ovo čudo. Bilo bi neoprostivo ako bih propustio da kažem svijetu onoliko koliko znam o mojoj skromnoj ulozi u ovom neobičnom iskustvu. Moja dužnost i privilegija da kažem da vjerujem, i to ne bez razloga, da ništa nije nemoguće za osobu koja podrži želju istrajnom vjerom.

Ne sumnjam da goruća želja ima neočekivane načine za pretvaranje sebe u fizički ekvivalent. Bler je želio normalan sluh; sada ga ima! Rođen je sa hendikepom koji bi nekog sa manje određenom željom oćerao sa prosjačkim štapom na ulicu. Taj hendikep sada obećava da će služiti kao medijum koji će dati korisne usluge milionima gluvih, a takođe i da njemu da korisno zaposlenje i adekvatnu finansijsku kompenzaciju za ostatak života.

N.H.