ZAŠTO SMO TAKVI KAKVI JESMO?

U svijetu Zimbardovih perspektiva..

Možda najveći potencijal za primjenu teorijskih i istraživačkih nalaza iz kognitivne socijalne psihologije na današnje prilike života, leži u novom pristupu, poznatom kao paradigma vremenskih perspektiva. Njen osnivač, zagovornik i popularizator je američki psiholog italijanskog porijekla dr Filip Zimbardo, sa Stenfordskog univerziteta u SAD-u, koji je studirao psihologiju, sociologiju i antropologiju. Ova paradigma je najdetaljnije opisana u njegovoj knjizi (u koautorstvu sa Džonom Bojdom) Vremenski paradoks: Nova psihologija vremena koja će promijeniti vaš život.

Zimbardo je, na osnovu iskustava sticanih tokom svog odrastanja, te pozivajući se na poznatije psihološke eksperimente, došao do genijalne ideje o objašnjavanju ljudskog promišljanja o sebi i svijetu, interpretacije sebe i stvarnosti, te namjerama, planovima i ponašanju svakog od nas. Riječ je o pet kognitivnih stilova, gledišta, sistema koje svi mi koristimo u određenoj mjeri i u određenim prilikama. Takođe, ovi stilovi se mogu posmatrati kao dispozicije (jedan vid udešenosti na specifičan obrazac razmišljanja i ponašanja, odnosno trajnije karakteristike, od kojih u mnogo slučajeva neke dominiraju, a ostale su sekundarne).

Profesor Zimbardo ističe kako svako od nas može svoju prošlost shvatati i prihvatati u pozitivnom svjetlu (vremenska perspektiva poznata kao pozitivna prošlost), odnosno u negativnom svjetlu (vremenska perspektiva označena kao negativna prošlost). To je, manje-više, rečeno i prije njega. Međutim, on je pošao korak dalje. Pažljivo je proučio koje su konsekvence ovakvog pogleda na ono što je prošlo i čemu smo bili svjedoci ili u čemu smo bili glavni akteri. Tako je otkrio (uz istraživače koji su nastavili izučavati i istraživati ovo područje) da je priklanjanje interpretaciji prošlosti kao nečeg pozitivnog povezano sa: visokim samopoštovanjem ljudi, optimističkim pogledom na sadašnjost i budućnost, dobrim mentalnim zdravljem i blagostanjem i sigurnošću u sebe. Negativiziranje prošlosti je dosljedno povezano sa: depresivnošću, anksioznošću, agresivnošću, nedostatkom samopouzdanja, negativnim doživljajem vlastitog života i pesimizmom.

Glavni doprinos Zimbardovog istraživačkog zalaganja, odnosno naučnog rada, su treća i četvrta vremenska perspektiva – fatalistička sadašnjost i hedonistička sadašnjost. Fatalistička sadašnjost je vremenski okvir koji koriste ljudi za koje možemo reći da smatraju kako je sve sudbinski određeno i desiće se onako kako i treba da se desi. Individualni upliv je ovdje potcijenjen, zanemaren i minoriziran. Osoba ne samo da ne vjeruje svojim sposobnostima, djelotvornosti i slobodnoj volji, već se miri sa sudbinom i prirodnim tokom stvari, te ne ulaže napor da išta promijeni u svom životu. Smatra da je to nepotrebno i da neće dovesti ni do kakvog efekta. Ovakav čovjek je rob svakodnevice, ne planira, ne djeluje i sa nevjericom gleda na svoju slobodu. Hedonistička sadašnjost je vremenska perspektiva koja se odlikuje glorifikacijom trenutnih zadovoljstava (”glorifikacija instant-gratifikacije”). Ljudi kod kojih je izražen ovaj temporalni stil interpretacije sebe i stvarnosti, skloni su zloupotrebi psihoaktivnih supstanci, neprestano i neumorno traže uzbuđenja i nova iskustva, mogu biti skloni patološkom kockanju i seksualno rizičnom ponašanju. Oni nisu zadovoljni umjerenim konzumiranjem onoga što pruža život, već žive ”do daske”, ne razmišljajući o posljedicama svojih djela i donesenih odluka (koje su nerijetko ad hoc prirode, tj. impulzivne i trenutne). Važno je i to da ne mogu odložiti zadovoljstvo, kako bi možda sebi priskrbili još veće u budućnosti.

Posljednja vremenska perspektiva, budućnost, ima pozitivne konotacije. Ljudi ”naklonjeni” ovom temporalnom okviru, planiraju, razmišljaju o svojim odlukama, postepeno ”sređuju” svoj život, imaju jasne i ostvarljive kratkoročne i dugoročne ciljeve, kojima se, korak po korak, uspješno približavaju. Učenici i studenti skloni ovom načinu pogleda na sebe i svijet često postižu solidan školski/akademski uspjeh, svjesni su vlastite perspektivnosti i razmišljaju o sutrašnjici kao o nečemu sigurnom i obećavajućem.

Ovaj teorijski okvir može se vrlo lako i direktno primijeniti na današnju socijalnu klimu. Prošlost većine nas obilježena je ratom na ovim područjima, čije smo (na razne načine), bar posredne žrtve, bili i mi sami. Ukoliko bismo definisali prošlost na način da se pozivamo na političko-istorijska dešavanja, ona bi svakako imala negativan predznak. Međutim, neki od nas mogu se usmjeriti na pozitivna iskustva – porodične radosti, stvaranje kvalitetnih prijateljstava i zdravo djetinjstvo, čime izgrađuju mentalni okvir pozitivne budućnosti.

Jasno je da većina mladih živi u skladu sa perspektivom hedonističke sadašnjosti: ”Uživajmo danas, jer sutra vjerovatno nećemo imati u čemu uživati. Ista vlast je na vrhu, velika je nezaposlenost, manjina je prigrabila sredstva od većine. Može nam samo biti gore.” Zato troše resurse koje trenutno imaju, a i u slučaju da ih nemaju, žive od kredita i pozajmica, ne shvatajući da će već sutra grcati u dugovima i izgubiti i ono malo optimizma i nade koje su nekada imali.

Fatalistička sadašnjost nije nimalo pozitivan okvir definisanja sebe i stvarnosti. Udružena sa hedonističkom sadašnjošću, plodno je tlo za dizanje ruku od života i samouskraćivanje budućnosti i mogućnosti za samoostvarenje. Pomirenost sa današnjim stanjem stvari nije nipošto stabilnost i put ka svjetovnoj nirvani, već simptom besperspektivnosti i naučene bespomoćnosti. Nadalje, to je samonegiranje i samohendikep. Oligarhiji je u interesu da bude što više fatalistički orijentisanih pojedinaca u društvu, jer oni prestaju biti opasnost, a postaju i ostaju podanici i žrtve pasivne i instrumentalne agresije onih s vrha. Zimbardo ističe da treba edukovati ljude o mogućnosti promjene pogleda na sebe i svoje životne prilike. Moguće je potaći ljude da postanu aktivni pojedinci, kroz svijest o samoefikasnosti, vlastitim potencijalima i mogućnostima. Ako nam je neko, na neki način, oduzeo prošlost, nema nam pravo oduzeti sadašnjost i budućnost. Naše je legitimno, moralno i ljudsko pravo da aktivno participiramo u dizajniranju vlastitog životnog puta i egzistencijalnog stila.

Budućnost, kao temporalna perspektiva, na neki način je ideal (nipošto utopija). Ona ne aludira na preživljavanje, već življenje onako kako smo zamislili i svijest o tome da svaka naša promišljena akcija rezultira očekivanom i predviđenom reakcijom. Takođe, u svakoj situaciji imamo neki vid slobode. Sloboda je neotuđiva i iz nje proizlazi sve ostalo. Samo, nismo je uvijek svjesni i nekada se bojimo biti slobodni, nesvjesno prihvatajući da će drugi bolje i/ili umjesto nas aranžirati životne prilike na koje, ustvari, mi sami možemo i imamo pravo uticati. Percepcija slobode i prozvanosti da smo mi ti koji krojimo svoju budućnost, te težnja ka postignućima, daje našem životu smisao i svrhu.

Zimbardo je naglašavao kako nije loše, u određenoj mjeri, živjeti u skladu sa hedonističkom sadašnjošću, vjerovatno zbog jednog od osnovnih prinicipa pozitivne psihologije: biti otvoren za uživanje u svakom trenutku života, ovdje i sada. Tome treba pridodati temporalne okvire pozitivne prošlosti i usmjerenosti ka budućnosti, koji vode ka osjećaju i doživljaju većeg zadovoljstva životom. Na kraju, sadašnjost trebamo shvatati manje fatalistički, a prošlost manje negativistički. To su preduslovi i podržavajući faktori: dobrog mentalnog zdravlja, emocionalne stabilnosti, većeg osjećaja samoefikasnosti i samodjelotvornosti, niske anksioznosti i niske sklonosti depresivnim reakcijama.

Psihosocijalno funkcionalna individua je, dakle, sposobna odložiti zadovoljstvo u korist većeg budućeg zadovoljstva, ali ne odlagati obaveze i zaduženja (vremenska perspektiva budućnosti), uživati u sadašnjem trenutku života u razumnoj mjeri (hedonostička sadašnjost) i osvrtati se na prošlost s čežnjom, toplinom u srcu i osjećajem ispunjenosti (pozitivna prošlost).

Nemojmo očekivati da nas edukuju isključivo drugi (formalne institucije, na način pokoravanja autoritetu, uz dosljedno nagrađivanje konformizma). Pređimo na samoedukaciju, usvojimo nove ideje, obradimo ih na autentičan način i izgradimo neponovljiv sklop osobina, po kojima ćemo biti prepoznati kao harizmatične, snažne ličnosti, spremne na unošenje konstruktivnih promjena u učmali socijalni ambijent današnjice.

Selman Repišti