Veče u znaku Nenezića

Sinoć je u Podgorici, u KIC-u ,,Budo Tomović’’, održan koncert ,,Veče crnogorske i ruske umjetnosti’’. Ena Topčibašić, mlada Bjelopoljka koja studira pjevanje na prestižnom Univerzitetu za muziku i scenske umjetnosti u Beču, u saradnji sa pijanistkinjom doc. Elenom Larinom izvela je kompozicije ruskih, srbijanskih i hrvatskih kompozitora. Glumci Jovan Dabović, Jelena Šestović, Marko Rajković i Anđelija Rondović su intermeca ovog koncerta ispunili recitacijama Puškina, Dostojevskog, Jesenjina, Ratkovića i Nenezića. S obzirom na ovakvu koncepciju programa realni naziv ovog koncerta bi trebalo da bude ,,Veče ruske i ex-Yu umjetnosti’’ jer su Bajić, Binički, Krstić srbijanski kompozitori a Prebanda i Hatze hrvatski kompozitori (tj.skladatelji). Od umjetnosti koja je nastala na podneblju Crne Gore publika je imala priliku čuti dva monologa Obrada Nenezića, doskorašnjeg savjetnika predsjednika Skupštine i činovnika Ministarstva kulture, kao i Ratkovićevu pjesmu ,,Ponoć mene’’.

Ena Topčibašić je pokazala izuzetnu zrelost za mladog muzičara. Virtuozno, emotivno i autentično izvela je kompozicije Korsakova i Rahmanjinova, kao i djela kompozitorâ sa prostora bivše Jugoslavije. Iako ima tek 19 godina Ena takođe posjeduje prirodnu ekspresivnost. Svi njeni gestovi i govor tijela odražavaju misli o kojima je pjevala tako da je i nekome ko ne poznaje ruski jezik (kao i strancima koji ne poznaju naš jezik) lako bilo da shvate suštinu određene kompozicije. Nažalost, mladi crnogorski glumci bili su sputani u svojoj ekspresiji. Bilo je više nego očigledno da crnogorski reditelji koji su mentori pomenutim glumcima rade zapravo sve suprotno od reditelja tj. profesora glume koji rade u Beču. Izvještačena, prenaglašena ’’prirodnost’’ i neki potpuno suvišni, nelogični, usiljeni gestovi nepovezani sa tekstom prislili su Dabovića, Rondović, Šestović i Rajković da samo pomoću glasa pokušaju izraziti misao i emociju autora. U tome je najuspješniji bio Dabović jer posjeduje moćan i izražajan glas koji plijeni pažnju. Najteže je ipak bilo Jeleni Šestović jer je od nje traženo da tijelo drži nepomično, kao kip, dok je recitovala Puškina. Međutim, i pored te opstrukcije uspjela je da vrlo emotivno iznese svoju recitaciju. Za razliku od nje izvedba Rondovićke i Rajkovića bila je ispunjena nekim suvišnim, nepotrebnim gestovnima kao što je mahanje suknjom u monologu Nastasje Filipovne. Nije mi poznato koji mag crnogorske pozorišne umjetnosti je devalvirao Dostojevskog zahtijevajući od Rondovićke takav kontraproduktivni gest… Nadam se, tj. želim da vjerujem da će jedna nova generacija pozorišnih umjetnika ubrzo doći u poziciju da mladim glumcima pomaže da svoje talente razviju te da će izvještačenost glume karakteristična za mnoge produkcije crnogorske pozorišne scene ostati samo jedno ružno sjećanje.

Izbor djela koja su predstavljala umjetnost Crne Gore nažalost nije bio na visini zadatka. Intermeca između kompozicija ruskih i srbijanskih odnosno hrvatskih kompozitora mogla su biti ispunjena npr.’’Pimorskim napjevima’’ Branka Zenovića kao i odabranim djelima Borislava Tamindžića, Dejana Krdžića, Jovana Ivaniševića, Jelisavete Popović… Neshvatljivo je kako su izostale pjesme P. P. Njegoša, zatim iz XX vijeka: Vita Nikolića, Ratka Vujoševića, Janka Đonovića, Aleksandra Lesa Ivanovića… To je najveći nedostatak ovog projekta – izostanak autentičnih crnogorskih kompozitora i književnika. U svemu ovome je neočekivana bila drskost Obrada Nenezića što je iskoristio koncert Ene Topčibašić za samopromociju i svoje vrlo skromno stvaralaštvo stavio u rang sa klasicima Dostojevskog, Jesenjina, Puškina. Napominjem da je u najavi ove večeri crnogorske i ruske umjetnosti bilo ime Mihaila Lalića ali iz nekog razloga Lalić je izbačen a dvije tačke, prva i poslednja recitacija, posvećene su mršavom stvaralaštvu Obrada Nenezića. Iz kojih razloga?

Milica Kankaraš