Vavilonski mitovi i legende

Mesopotamija plodna ravnica śeverno od Persijskog zaliva, kroz koju protiču rijeke Tigar i Eufrat bila je kolijevka nekoliko drevnih civilizacija: vavilonske, asirske i haldejske. Nije imala prirodne granice kao Egipat i nije bila tako zaštićena. Zato je bila poprište oštrih borbi gorštaka i nomada i kraljeva koji su se međusobno borili. U tim neprestanim sukobima veliki spomenici jedne vladavine, veliki napredak u učenosti, nestajali su. Stanovnici su gotovo u svakom periodu mogli koristiti iste poslovice: “Pobjedniku pripada plijen za jedno godišnje doba” ili “Đe je tijelo tu su se orlovi sakupili”. Zato je, možda, preovlađujući ton vavilonske mitologije nemanje iluzija, varljivost svijeta, uprkos prisustvu izvjesnih veoma primitivnih elemenata sumerskog doba. Ona je puna nametnute dvosmislenosti, kad je riječ o čovjekovom položaju u vasioni i o njegovoj krajnjoj sudbini. Uzdižu se i cijene životna zadovoljstva, prijateljstvo i preduzimljivost, ali se uvijek ośeća njihova prolaznost. Čak i heroji, po volji ljudi i bogova, dolaze do saznanja da su karte života protiv njih.

Istorija Vavilonaca, Asiraca, Haldejaca i ostalih naroda Mesopotamije doseže do četiri hiljadite godine prije nove ere, kao i istorija Egipta; civilizacija Vavilonaca i ostalih naroda takođe su cvjetale više od tri hiljade godina.

Vavilonski panteon

Bilo je najmanje deset velikih vavilonskih božanstava, a bilo ih je oko pet manje značajnih ali gotovo isto toliko poznatih. Anu bio je bog neba, stari nepromjenjivi vladar Śevernjače. Bio je najstariji vavilonski bog, otac svih bogova, vladar neba i sudbine. Enlil bog velike planine i bog zlatnog doba. Kaže se da je Enlil imao tablice sudbine, ali mu ih je ukrao bog oluje Zu. Uprkos bezbrojnim pokušajima ostalih bogova, te tablice nikad nijesu vraćene. Ea bio je bog vodenih dubina, izvora i rijeka i zato prijatelj čovjeka. Rodilo ga je more iz kojega je donio čovjeku elemente razvijanja. Drveće života je nicalo i razvijalo se pod njegovom božanskom zaštitom a zalivali su ga Eufrat i Tigar – dvije rijeke koje je on stvorio na početku svega. Bio je bog mudrosti i života. Bio je pola čovjek, pola riba a obožavan je i kao grnčar koji je za svojim grnčarskim točkom davao oblik i ljudima i bogovima. Bio je i bog vazduha. Žena mi je bila Hinlil – boginja žitarica. Drugo dobroćudno božanstvo bio je Sin (ili Nanan) – stari bog Mjeseca. Bio je sin Enlilov. On i njegova saputnica Ningal, velika gospođa ili kraljica, često su smatrani roditeljima Šameša i boginje Ištar. Sin je zauzimao visoko u religijskoj hijerarhiji Vavilonaca zato što im je kalendar bio zasnovan po mjesecu. Predstavljen sa polumjesecom i dugom lepršavom bradom, a obožavan je kao gospodar i davalac mudrosti.

Bog sunca Šameš je donosilac svjetlosti, zaštitnik pravde i tvorac dobrih zakona. Kao bog sunca, mrzio je i kažnjavao mrak i zlo u svim oblicima. Bio je, takođe, i najviši bog proročišta i gospodar slavnih vavilonskih proroka. Vjeruje se da je vavilonski kralj Hamurabi primio od Šameša zakonik koji nosi njegovo ime. Šameš je imao i moć liječenja i davanja života. Boginja Ištar, koju su Feničani obožavali pod imenom Astarate, bila je šćer Anuova ili Sinova. I bila je kraljica neba, majka sveg života i boginja ljubavi i rata. Tamuz njen muž ili ljubavnik bio je bog vegetacije, koji je svake godine oživljavao i opet umirao. Marduk, sin Ea, bio je bog proljećnjeg sunca, razboritosti i mudrosti. Sa ženom Zarpanit imao je sina Nebo, boga učenosti kome se pripisuje da je izmislio slova i pisanje. Prema vavilonskom Epu o stvaranju Marduk je stvorio svijet. Bog Adad ili Hadad bio je bog groma koji je donosio ljetnje kiše kad je bio dobar ali i strašan kao neprijatelj kad je bačao munje. Pobjeđivao je svoje neprijatelje glađu, poplavama i munjama a njegovi sljedbenicima su ga prizivali da im uništi neprijatelje. Poistovjećivan je sa legendom o velikom potopu. Kiparis je drvo koje je njemu posvećeno. Žena mu je Shala. 

Posljednji među velikim bogovima je Ashur, čija je slava rasla sa slavom njegovih Asiraca, tako da je u vrijeme u njegovog uspona sve što je bilo pripisivano velikim vavilonskim bogovima najzad pripisano njemu. Izvan svog kraljevstva bio je poznat kao strijelac, moćni bog rata i ulivao im je strah.

Alatu ili Ereš-Kigal bila je boginja vavilonskog podzemlja – Aralu. Zamalo što nije izgubila i život i prijesto a spasila ih je u posljednjem trenutku ponudivši pola svojeg kraljevstva Nergalu, bogu rata i lova, koji je želio da je ubije zato što je tražila njegovu smrt jer je nije poštovao. Nergal koji je na taj način postao vladar donjeg svijet ponekad je i bog plodnosti a ponekad donosilac groznice i smrti.  Predstavljan je sa glavom čovjeka, krilima i tijelom lava. Kao bogu bolesti i razaranja, simbol mu je mač kojim uništava svoje neprijatelje. Giru, bog kovačke i svešteničke vatre bio je prvorođenik Neba i sin boga Anu. Oličavao je vatru u tri vida: nebesku, zemaljsku i žrtvenu. Ninib, sin Enlilov, bio je bog obdaren mnogim moćima i njegovi sljedbenici su ga voljeli zato što je uvijek bio spreman da liječi bolesne, a u tom plemenitom poslu pomagala mu je njegova mudra žena ili saputnica Gula. Ninib je bio i bog vegetacije i plodnosti, a u svom ne baš dobroćudnom svojstvu, gospodar ili bog bitke i lova. Gula velika ljekarka i boginja iscjeljenja bila je kao i njen muž i osvetoljubivo i dobroćudno božanstvo. Smrt i bolesti koje izazivaju smrt bile su joj potčinjene. Kad je šćela mogla je povratiti život ali ga je mogla i prekinuti nekom kobnom bočešću koja joj je bila oružje.

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8218

Objavio Urednik dana svi 15 2020. u kategoriji Mitovi i legende. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst