„TRI SETRE“ UNAKAŽENE U ZETSKOM DOMU

Kako dosadu prikazati na pozornici a da predstava bude zanimljiva? Talentovan reditelj pokazaće snagu svoga dara a reditelj bez talenta pokazaće svoju površnost. Eto, baš se tako nešto desilo s predstavom koju je režirao Branislav Mićunović, u Zetskom domu, tumačeći dramu A. P. Čehova „Tri sestre“.

Zašto kod Mićunovića likovi nemaju duhovnu dimenziju nego su samo prirodna bića koja se pokoravaju biološkim nagonima pa za snove i dijalog nema mjesta?

fotografija: cdm.me

Ono što Čehovljevi junaci u ovoj drami, iz njihovih dubina, sanjaju o odlasku iz „sada“ i „ovdje“ ne postoji u predstavi Mićunoviča. Likovi kod Čehova ništa ne pokušavaju jer samo sanjaju o nekom životu đe će živjeti lijepo. Zato je sve svedeno na čekanje, utopijske ideale koji vode u smrt. Ništa od toga Mićunović nije vidio.

Zašto Čehovljeve „Tri sestre“ ništa ne rade nego samo pričaju o radu, životu, znanju? Bogataši iz carske Rusije koji su vaspitani da budu paraziti veoma liče na đecu balkanskih skorojevića i šire. Mićunović kao dugogodišnji član trule i besposlene elite sadašnjeg i prošlog sistema ne može povući ovu paralelu ako ne dovede u pitanje svako svoje vlastito životno dostignuće. Kako on za to i nije sposoban, načinio je promašaj od predstave.

Čehov nije pripadao trulom i ustajalom svijetu koji pokazuje i u ovoj drami ali skrojio je junake koji samo čekaju i završavaju u svejednoći. Koliko čekanje poništava čovjeka? Mićunović to ne shvata jer ne vidi koliko to liči na današnje mlade ljude koji preko droge pokušavaju da shvate suštinu postojanja.

Čehov poručuje šta biva kad u našim životima nema nade, vjere i ljubavi. Bez rizika doživljaja, kaže Vladimir Medenica razvijajući Čehovljevu misao, nema suočavanja sa sobom. A bez suočavanja nema procesa individuacije koji je ontološka kategorija, o čemu govori K. G. Jung. Mi onda stojimo u mjestu i dreždimo. Mi smo onda krpe, dronjci.

Nepoštovanje sa kojim je Mićunović pristupio Čehovljevom djelu usljed vlastite sujete gurnulo je predstavu na slijepi kolosjek. Moglo bi se reći da je on možda napravio prilično neorganizovanu predstavu o praznim ljudima našeg doba koji su ogrezli u alkoholu i ostalim drogama, izgubili smisao postojanja pa pokušavaju da se integrišu pomoću nagona, koji su još u funkciji, ali, prilično zaglupljeni. Način na koji je to izveo je ravan improvizovanoj srednjoškolskoj priredbi, sa periferije, što upravo odgovara zrelosti i ozbiljnosti njegovog razmatranja Čehova.

Bosiljka Kankaraš