Travestiranje kulture

Kada se nešto hoće znati o kulturi, neminovnost je uputiti se i u društveno političko biće u koje obitava. Tek tada ona može biti u potpunoj mjeri jasno shvaćena. Ono što Tolstoj kaže za porodice, odnosi se i na sva društva i države. Onim nesretnim, izgleda, tumaraju empuze i zamlate. One sretne su kao iz kineske poslovice: šta hoće narod, Nebo će neizostavno ispuniti. Tako je narodu antičke Atine i čovječanstvu, Tezej donio demokratiju. Perikle je tu Atinsku demokratiju smatrao primerom za cio svijet u kojoj je kultura bila izraz opšteg progresa. A Kinesija je shvatao tako da se olakšavao po Hekatinim kapelicama širom Atine. Tada, na vrhuncu slave i moći, Atina nije poznavala riječ progres, ali je boginja Hekata bila šira personifikacija toga.

Danas, bivše socijalističke zemlje su prošle ili prolaze tranziciju ka demokratiji tiho i kompaktno. Naša država je u travestiranju punih pet godina. Takva je bila i prije dvadeset godina kada je kao srpska Sparta u zanosu opsenih želja, ponosno napisala Žabljački ustav – eksplicitno i za sva vremena. Sada, naviknuti u bezakonju, novi Ustav protežu i domunđavaju kao Nikomaks Solonov zakonik. Govornički kamen nikome ne pada sa srca, a nekima ni bivša država. Sve je u znaku neke politike koju možeš jednako obuti i na lijevu i na desnu nogu. Lijevo je desno a desno je lijevo. Pardokasi uzimaju stvari u svoje ruke i nije važno ustaju li na državnu himnu. Svi akteri defiluju kroz parodos i ulaze u orhestru javnih medija, kružeći iz jednog u drugi do besvijesti. Najavljuju najavljeno, prepisuju prepisano, ispisuju ispisano. Imamo sjajne pojedince i autoritete a društvo i insitucije kojima pripadaju u agoniji. Vladajuća koalicija prednjači svojim masonstvom, krimi-cipelama/vezama i zaslugama opšte narodnog referenduma da poprima izgled arhajsko svetačkih hijerofanta: ministri – kaliosa, poslanici – mista i tijasa. A empuze i Kinesije svuda oko nas. Put u Evropu posta Eleusinska misterija a da se sa Agore još nijesmo pomakli. Još se igramo sa loncima i drugim sudovima po Kerameiku. Korinćani i dalje prizivaju Zevsa, jer se Megara osamostalila. O Korinte, o sine Zevsov.

Niko kao mi! Importno-eksportno smo zadržani i na svemogućoj MACCO kulturi, kao da je došla mečka u palanku. I umjesto na svom sajtu i svojim građanima da objasni jeli se ko śetio kupiti najveću kuću na Cetinju i šta se to dešava sa nekadašnjim ponosom države, Ministarstvo kulture svoje planove i programe, kao kakvu umjetnost, odnosi u vode Venecije . Tama i fama. Snijela koka jaje, (bez suštine – kako kaže Marina), pa pravo u komšiluk na kokodakanje, jer elaborati ovđe nizašta ne služe, pa su i sve privatizacije urađene na riječ. Je li i to dio tog performansa ili je poklon paket naše vlade dragoj i povjerljivoj Marini. Otišli se faliti u Heketine prostore Venecijanskog bijanala sa Marininim videom. Ilija Šoškić je ponio i poruku iz „Crne Gore“, da se čeljad ovamo osjećaju suvišnim među vrhovima planina- staništima orlova. Kako li je taj moto poltronstva zvučao pored državne zastave? Pojam slobode pred njegovim impresija gube svaki smisao, da se i meštrovićevski zagrnuti Njegoš na Lovćenu postidio. I zastavu bi posle ovog bijanala trbali mijenjti, jer se ne uklapa u „savremene umjetničke“ tokove. I sve tragale, ako ih ima, ukinuti – kao Obod sa privredne mape i bistru vodu iz gradskog vodovoda na Cetinju.

Dok decenijama propada napušteni zloglasni zatvor Jusovača u Podgorici a gradonačelnik i pored podnešenih elaborata, ne dozvoljava da je nevladine organizacije o svom trošku oplemene uz konzerviranje njegove kulturološke vrijednosti, Marinin video čini čuda – kao da je astralna proekcija stvarnosti, a ne paravanska privatizacija – kao suština. Sve ovo otkriva način i prirodu rada svih vladinih službi, njinih korelacija i kopetencija koje su u svom radu prihvatile performans, bez suštine- iz viših partijskih ciljeva, kao da se radi o lubenici na Mjesecu a ne o kapitalu Obodina od 140. 000 kvadrata poslovnog prostora (što je 1. 400 stanova od 100 kvadrata, ili 14. 000 sajamskog poslovnog prostora od 10 kvadrata), koji nije ni na tenderu za prodaju, ukoliko nije dobijen na otimačinu jer je postao ničija zemlja, bez akcionara i većinskih vlasnika. I koliko smo puta bogatiji od Amerike, da su nam pored drugih kompetentnih Centara, neophodna Marinina zamlaćivanja o prepakivanju magle, koja nemaju ni pravog investitora. Ipak, svijet bi više interesovala stvarnost jer je nevjerovatnija i od filmova Živka Nikolića.
Mnogi industrijski centri u Evropi, davno su, iz ekoloških razloga, ali i etičkih poštovanja tuđih prava, premjestili tešku industriju iz gradova na periferiju, pretvarajući stare hale u razne kulturne sadržaje a grad u zdravu sredinu, i sa tim planovima nisu koketirali ili nosali i promovisali po bijanalima. Tako je London izbacio smog iz grada a dobio koncertne dvorane. Ali, to kod Obodina, koji je stekao brend kvaliteta i Cetinja nije slučaj.

Cetinje je imalo čistu industriju od koje je živjelo. Nekad su svoje frižidere prodavali i Veneciji a sad je ta prilagodljiva i laka prerađivačka privreda usahla kao i sva Cetinjska privreda, nemarom države. Istu sudbinu ima i Cetinjska duhovnost, odnosno, Crnogorska pravoslavna crkva. Građanima Crnogorskog Cetinja je odavno oduzeto pravo na mnogo šta, pa su i radnici Oboda sada na ulici. Umjesto svoje vjere (crkve) i privrede nudi im se performans. Na njima se vrši egzodus. Licemjeri ih žele protjerati iz grada kao nesrpsko življe, nemaštinom, traženjem posla u druge sredine i povratkom u sela. Jer, nijedan grad ne može da živi od donacija, tako da je fama Oboda, sada postala obična kupovina vremena u realnosti političkog života – bez rešenja elementarnih sloboda i prava.
Kod nas je još uvijek čudo, ali, Venecijansko bijanale je odavno postalo politička farsa. To najbolje objašnjavaju njegove propozicije učešća, odnosno radnje našeg ministra za kulturu. Države zakupljuju njene paviljone a političari šalju svoje kandidate, pa se komotno može reći da se do učešće u njemu stiže političkim vezama i angažmanom, što nije neki uspjeh, već politički uticaj i kreacija mogućeg. O međusobnom dilu se ne priča i ako postoji. Kao politički puleni uključeni u taj program su i lkovni kritičari, zbog čega je bijanale odavno u krizi kada je u pitanju kvalitet i smisao. Mnogi za to optužuju istoričare umjetnosti angažovane u njenim projektima, ipak, politika bijanala je najveći krivac, jer je dozvolila da zbog izvora finansiranja, političari kreiraju njen sadržaj, pa je bijanale postao politički promašaj.
Svako vrijeme i narod, pored Tezeja i Hekate, ima svoje empuze i Kinesije. Razlikuju se po tome: đe je kojima mjesto djelovanja.

Bratislav Bato Medojević