Tolstoj najbolji pisac

Povodom proglašenja Tolstoja za najvećeg pisca devetnaestog vijeka objavljujemo odlomak iz epiloga “Rata i mira”, njegovog vjerovatno najpoznatijeg djela. Za najvećegpisca ga je izabralo 125 pisaca iz Amerike i Velike Britanije.

I

Predmet istorije je život naroda i čovječanstva. Neposredno uočiti i riječju obuhvatiti –  opisati život ne samo čovječanstva, nego čak i jednog posebnog naroda, izgleda nemogućno.

Svi stari istorici – jelinski, rimski, – upotrebljavali su jedan i isti način da uvardavaju i opišu život jednog naroda koji izgleda da se ne da uočiti. Oni su opisivali djelatnost pojedinih ljudi koji su vladali narodom; i ta djelatnost je, po njihovom shvatanju, izražavala djelatnost cijelog naroda.

Na pitanja na koji su to način pojedini ljudi privoljevali narode da rade po njihovoj volji i šta je upravljalo voljom tih ljudi, stari istorici odgovarahu: na prvo pitanje time što su tvrdili da volja božanstva  podčinjava narode volji jednog izabranog čovjeka; a na drugi pitanje time, što su tvrdili da to isto božanstvo upućuje tu volju izabranika ka unaprijed naznačenoj svrsi.

Kod starih naroda su se ta pitanja rješavala vjerom u u neposredno učestvovanje božanstva u radnjama čovječanstva.

Nova istorija je u svojoj teoriji odbacila obje te tvrdnje.

Rekao bi čovjek da, odbacivši  vjerovanja starih u podčinjavanje ljudi božanstvu i u unaprijed određenu svrhu ka kojoj narodi bivaju vođeni, – nova istorija bi trebala da izučava ne same izražaje, ispoljavanja vlasti, nego uzroke koji je stvaraju. Ali nova istorija to nije učinila. Odbaciv u teoriji poglede starih, ona ih se u praksi još uvijek drži.

Na mjesto ljudi, obdarenih božanskom vlašću i neposredno rukovođenih voljom božanstva, nova istorija je stavila ili heroje, obdarene vanobičnim, nečovječanskim sposobnostima, ili prosto ljude najraznovrsnijih osobinam počev od monarha pa do novinara, koji rukovode masama. Mjesto pređašnjih, božanstvu ugodnih svrha naroda: jevrejskog, grčkog, rimskog, koje su svrhe starima izgledale kao svrhe kretanja čovječanstva, – nova istorija je postavila svoje svrhe – sreću francuskog, njemačkog, engleskog naroda i, u svojoj najvišoj apstraktnosti, svrhe sreće usljed civilizacije za vascijelo čovječanstvo pod kojim se razumijevaju obično narodi što zauzimaju mali sjeverozapadni krajičak velikog kontinenta.

Nova istorija je odbacila vjerovanja starih, ne iznesavši mjesto njih nove poglede, a logika položaja nagnala je istorike, koji su tobože odbacili božansku vlast careva i sudbinu starih, da drugim putem dođu opet do tog istog: do tvrdnje: da 1) narode rukovode pojedini ljudi, i 2) da postoji izvjesna svrha ka kojoj se kreću narodi i čovječanstvo.

U svim djelima najnovijih istorika od Gibona do Bekla, kraj svih njihovih tobožnjih nesuglasica i bajagi neke novine njihovih gledišta, leže u osnovi  te dvije stare stalne tvrdnje.

U prvima istorik opisuje djelatnost pojedinih lica koja su, po njegovom mišljenju, rukovodila čovječanstvom: jedan smatra kao takve: monarhe, vojskovođe, ministre; drugi, osim monarha, još i besjednike, naučenjake, reformatore, filosofe, pjesnike. U drugima je cilj kojoj čovječanstvo biva vođeno, istoriku poznat: jednome je taj cilj veličina rimske, španske, francuske države, drugima je to: sloboda, jednakost, izvjesne sorte civilizacija jednog malenog kutka svijeta, zvanog Evropa.

1789-te godine izbija pobuna u Parizu; ona raste širi se i izražava se kretanjem naroda sa zapada na istok. Nekoliko puta se taj pokret zalijeće na istok, dolazi u sudar sa protivkretanjem sa istoka na zapad. 12-te godine on dolazi do svoje krajnje granice – Moskve, a zatim se, sa čudnom simetrijom, viši protivpokret sa istoka na zapad, vukući  za sobom središne narode, isto kao i u prvom pokretu. Taj obratan pokret dobaci se do polazne tačke kretanja na zapadu – do Pariza – pa se tamo smiruje.

Za taj 2o-togodišnji period vremena ogromna količina njiva nisu bile orane, kuće su spaljivane, trgovina mijenja pravac; milioni ljudi siromaše, bogate se, sele se, i milioni ljudi hrišćana koji ispovijedaju zakon ljubavi prema bližnjemu ubijaju jedan drugog.

Šta to sve znači? Otkud to dođe? Šta je nagonilo te ljude da pale kuće i da ubijaju takve iste ljude kao što su oni sami? Kakvi su uzroci tih događaja? Kakva li je to sila nagonila te ljude da tako postupaju? – to su i nehotična, prostodušna i najopravdanija pitanja što ih stavlja sebi čovječanstvo, kad nagazi na spomene i na predanja prošastog perioda kretanja.

Radi odgovora na ta pitanja zdrav smisao čovječanstva obraća se nauci istoriji kojoj je svrha samoupoznavanje naroda i čovječanstva.

Da je istorija ostala pri pogledima starih, ona bi prosto rekla: božanstvo je, za nagradu ili za kaznu svome narodu, dalo Napoleonu vlast u šake pa je upravljalo njegovom voljom zarad postignuća svojih, božanskih svrha. I odgovor bi taj bio potpun i jasan.

Moglo se vjerovati ili ne vjerovati u božanstveni značaj Napoleona; no za onoga koji u to vjeruje, u svoj istoriji onoga vremena sve bi bilo razmljivo, i ne bi moglo biti nijedne protivrječnosti.

Ali nova istorij ne može da odgovara na taj način. Nauka ne priznaje gledište starih na neposredno učešće božanstva u radnjama čovječanstva, te stoga ona mora da daje druge odgovore.

Nova istorija, odgovarajući na ta pitanja, veli: vi hoćete da znate šta znači to kretanje, od čega je ono proizašlo, i kakva je sila proizvela te događaje. E pa čujte.

„Luj XIV bio je vrlo naduven i uobražen čovjek; one je imao takve i takve ljubaznice i takve i takve ministre, i rđavo je upravljao Francuskom. Nasljednici tog Luja bili su takođe slabi ljudi i takođe su loše upravljali Francuskom. I oni su imali takve i takve ljubimce i ljubaznice. Pored toga neki ljudi su pisali u to doba knjižice. Koncem XVIII stoljeća u Parizu  se skupilo dvadesetak ljudi koji počeše govoriti da su svi ljudi jednaki i slobodni. Usljed toga u svoj Francuskoj ljudi najedared staše klati i daviti jedni druge. Ti ljudi ubiše i kralja i još mnoge.

U to vrijeme u Francuskoj je bio jedan genijalan čovjek – Napoleon. On je na sve strane sve pobjeđivao, to jest, ubijao mnogo ljudi stoga što je bio tako genijalan. I on se diže da zbog nečega ubija i Afrikance, i tako ih je žestoko ubijao i bio je tako lukav i promćuran da je, vrativši se u Francusku, naredio da se svi povinuju. I svi mu se pokoravahu. Postavši imperator, on se sad diže da ubija ljude i po Italiji, po Austriji i Pruskoj. I tamo ih je mnogo pomlatio.

A u Rusiji je bio car Aleksandar koji odluči da povrati red u Evropi te stoga ratovaše s Napoleonom. Ali, 1807-me godine on se s njim opet sprijateljio a 1811-te se opet posvadio, pa opet staše silan narod ubijati. Napoleon dovuče 600 hiljada ljudi u Rusiju, pa osvoji Moskvu; a poslije najedared strugnu iz Moskve i tada car Aleksandar, pomoću savjeta njemačkog ministra Štajna i drugih, udruži svu Evropu te se svi digoše protiv narušioca njenog mira.

Svi do jučerašnji saveznici Napoleonovi postadoše mu sad najedared dušmani te se digoše na Napoleona koji bješe skupio nove snage. Saveznici dohakaše Napoleonu; uđoše u Pariz; nagnaše Napoleona da se odreče prijestola pa ga surgunisaše na ostrvo Elbu, ne lišivši ga carskog čina i ukazujući mu svaku poštu kraj svega toga što su ga prije pet godina, a i godinu dana poslije izgnanja na Elbu, svi smatrali za lupeža i pustaiju van zakona. A carovati poče Luj XVIII sa kojim su sve do tog časa i Francuzi i saveznici samo ćerali sprdnju. Napoleon pak, gorke suze lijući pred svojom starom gardom, odreče se od prijestola i zatim ode u izgnanstvo.

Zatim su vješti državnici i diplomate (naročito Taljaran kome pođe za rukom da  prije nekog drugog zasjedne u izvjesnu fotelju te je tim povećao granice Francuske) – divanili u Beču pa su tim svojim pričanjem narode usrećivali ili ih unesrećivali. Kad – ne lezi vraže – moje ti diplomate i carevi umalo što se opet ne posvadiše, i umalo što opet ne zapovijediše svojim vojnicima da se kolju i ubijaju; ali u taj par banu Napoleon s jednim bataljonom u Francusku, a Francuzi koji su ga mrzili sad mu se najedared svi pokoriše. Ali savezni monarsi se na to mnogo naljutiše pa potegoše opet sa Francuzima vojevati. Te ti mog genijalnog Napoleona spetljaše pa ga baciše na ostrvo Sv. Jelene, proglasivši ga sad najedared za posljednjeg lopužu i pustahiju.

Tamo je ta proćeranica, rastavljen sa milima svome srcu i svojom milom Francuskom, umirao na stijeni polaganom smrću i zavještao svoje čine potomstvu. A u Evropi se zbi reakcija, te svi vladari staše opet gnjaviti svoje narode.

Vara se onaj koji misli da je ovo šegačenje i karikatura istorijskih opisa. Naprotiv, to je najblaži prikaz onih protivurječnih odgovora koji ne odgovaraju na pitanja što ih daje sva istorija, počev od pisaca memoara i istorija zasebnih država pa do opštih istorija i nove vrste istorija kulture onoga vremena.

Nastranost i komičnost tih odgovora dolazi otud što je nova istorija slična gluvom čovjeku koji odgovara na pitanja što mu ih niko ne stavlja.

Ako je zadatak istorije opis kretanja čovječanstva i naroda, onda je prvo pitanje (na koje dok se ne da odgovor sve ostalo nerazumljivo) – sljedeće: kakve sile kreću narode? Na ta pitanja nova istorija savjesno odgovara ili da je Napoleon bio veoma genijalan ili da je Luj XIV bio veoma naduven, ili još to da su takvi i takvi spisatelji napisali takve i takve knjiške.

Sve to veoma može biti, i čovječanstvo je gotovo i da se s time složi ali ono o tom ne pita. Sve bi to moglo da bude i vrlo zanimljivo kad bismo mi priznavali božansku vlast zasnovanu na samoj sebi i vazda jednaku, koja upravlja svojim narodima preko Napoleona, Luja i spisatelja, ali mi tu vlast ne priznajemo, te s toga prije nego što ćemo da pričamo o Napoleonima, o Lujima i spisateljima, treba pokazati bitnu vezu između tih lica i kretanja naroda.

Ako je na mjestu božanske vlasti došla neka nova sila, onda treba objasniti u čem se sastoji ta nova sila jer se baš u toj sili i sastoji sav interes istorije.

Istorija je kao da pretpostavlja da se ta sila sama po sebi razumije, te da je svima poznata. Ali kraj sve želje da tu novu silu prizna kao poznatu onaj ko pročita vrlo mnogo istorijskih spisa, i nehotice će posumnjati da bi ta nova sila što je i sami istorici tako različito shvataju, – da bi ona bila svima potpuno poznata.

II

Kakva to sila kreće narode?…

…

(nastavlja se)

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2006

Objavio Urednik dana velj 16 2012. u kategoriji Književnost, Vijesti. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst