Svetlana Sekulić: Dvije priče

Traganje

U živopisno ribarsko mjesto stigao je niotkuda. Sa zavežljajem u ruci i nadom u očima. Bez imena i prezimena. Bez korijena.

Na barci, pod suncem, usnuli ribar. Zraci ga miluju po licu. Duga brada činila je starijim njegovo lice nalik punom mjesecu. U kosi, prošaranoj sijedim vlasima, pokoje zrnce soli. Kao kolijevku, more je ljuljalo čamac na čijem se dnu sjajila riba u mreži.

Kako se jutro bližilo podnevu, more se uzburka. Digoše se talasi. Jedan jači, udari svom silinom i umalo ne prevrnu barku. Ribar se probudi i stade da vesla krupnim, snažnim zamasima. More ga je hranilo, tješilo umirujuće.I samo je tada bio spokojan, jer čim bi kročio na suvo, bio bi nesiguran. Vidio bi podozrenje u pogledima, nepovjerenje i čuđenje…Nije znao zbog čega. Možda zbog svoje zapuštene spoljašnjosti ili potrebe da stalno bude u pokretu. Kao da nešto traži. Ako su ga i zvali u svoje društvo, da sjedne sa njima, i popije neku, on je bježao …Odmahivao bi glavom i zahvaljivao.

– Eno ga! Tragač za izgubljenim blagom! – uzviknu podsmješljivo danguba za kafanskim stolom.

– Da nije, konačno, pronašao zlato na dnu okeana? Nešto nosi u rukama! Neka i nama da malo… Blago njemu, bogat je! – začudi se drugi glas, pijan i pun ironije.

Grohotan smijeh zapara mu uši. Napravi se kao da nije čuo. Stiže u kolibu, sigurnu luku, opasanu visokim drvećem. Korak tupo odjeknu u unutrašnjosti. Pod zaškripa pod nenadnim teretom. Teška tama skri se od naleta dnevne svjetlosti.

Odloži skromni ulov na sto. Večeru pojede na brzinu, ne uživajući u ukusu hrane. Tek da prevari glad i da što prije ode na počinak. Sjutra je novi dan, nova nada da će imati više sreće u traženju…da će njegova mreža biti teža nego prethodnog jutra…

Ujutro se probudio u svitanje zore. Ravnao se po nekom unutrašnjem mehanizmu. Uze žurno mrežu i krenu poznatom stazom do privezane barke, skrivene u sjenci šumarka.

Približivši se, spozna užas kakav ni zamisliti nije mogao. Ote se krik i vinu u nebo. Zaslijepljen bolom, učini mu se da je fatamorgana koja ga iskušava. I vreba iz prikrajka. Njegova barka bila je dopola potopljena i puna rupa. Praznina je zjapila iz pukotine. Čeljusti ljudske ajkule joj prožderaše srce, podmuklo i osvetnički.

– Kako su je pronašli?! Vjerovatno je bio poslat neko da ga uhodi…Moguće je da su slijedili mojih stopa…Znali su gdje da udare!!! U živu ranu na duši koju je, proteklih godina, pokušavao zaliječiti.

Njegova odiseja bila je okončana! Zagazi u more. Baci mrežu, daleko, da je izgrizu morske nemani. Više mu nije trebala! Kada napokon, u očajanju, zapita vodenu kraljicu gdje se krije ono za čim je tragao, začu tajanstveni glas iz ponora, kako odgovara:

–Tragaš za Dobrotom? Ne traži je više! Dobrota je u Tebi, ubogi čovječe!

Skribomani

Jutarnji zraci titraju po prozorskim oknima. Prave šare plavičaste boje. Kao da slikaju nebo, stvarajući pravu čaroliju.

Na radnom stolu nered. Rezak zvuk zvona dolazio iz predsoblja, probudi ga. Pogledao na sat: deset časova. Sa gorčinom pomisli kako je prespavao veći dio jutra. Preskočio je uobičajenu gimnastiku i ono što je najviše volio – jutarnju kafu.

Požuri, onako bunovan, da otvori vrata. Pred sobom vidje nasmijano poštarovo lice. Predade mu jedan koverat, uz duboki naklon. Zatečen tom neočekivanom posjetom, vrati se u dnevnu sobu. Radoznalost ga natjera da što prije otvori pismo i pročita sadržaj. Nije mogao da vjeruje onome što vidi. Mora da je toliko ostario , pa ga i oči izdaju. Pročita još jednom, sada pažljivije i sporije. Nije bilo dileme. Dobio je prvu nagradu za objavljenu zbirku pripovjedaka. Njen naslov je glasio – Hod po trnju .Koliko je samo bilo simbolike u tom naslovu! Ima li broja njegovim neprospavanim noćima?! Ugleda svoj odraz u ogledalu i napipa podočnjake dugim prstima. Prosijedi zalisci su uokvirivali produhovljeno lice. U krupnim očima bijaše nečeg djetinjeg, svojstvenog ljudima čista srca. Jedino su guste obrve odudarale od mekih crta, dajući licu izgled strogosti.

; ,,Hod po mukama bio je moj dotadašnji život“, pomisli i dođe mu nekako teško. Morao je stalno dokazivati svoj talenat pred neukim i umišljenim veličinama. Nikada nije želio da se lažno osmjehuje brojnim urednicima i izdavačima kako bi objavio svoje priče. Mnogi su to, ipak, radili, gazeći crtu ispod koje se nije smjelo. Kako se samo gnušao svih tih prodanih duša!!! Ljudi koji, ni za tren, nijesu skidali maske udvorica i parazita. To su bili, mahom, osrednji skribomani, savijene kičme… Oni isti koji su trenutak slave platili gubitkom identiteta. O njemu su pričali za kafanskim stolovima, sa ironijom u glasu, pijanih očiju i podbulih obraza. Tražili su ga svuda, želeći da mu se smiju u lice, da se nahrane njegovim bolom. Nije im dao priliku, jer se trudio da ne zalazi na takva mjesta. I što su ga manje viđali, utoliko je njihov jezik bio otrovniji, bljujući neistine po novinama, sijući sjeme zavisti i mržnje. Naizgled, odolijevao je tim svakodnevnim malim pakostima, trudeći se da bude iznad njih. Znao je da mora proći taj put prepun iskušenja i dotaći nebo… Bog mu je podario ljepotu duše, čistotu srca, dubinu osjećanja da sve što doživi, pretoči u stih, rečenicu prepunu ljubavi, ali i bunta protiv nepravde… Postavljao je sebi, nerijetko, pitanja o smislu svog bitisanja, tragao za onim iskonskim vrijednostima života… i uvijek nailazio na visoki zid iza koga nije bilo ničega. To je trajalo godinama sve dok ga nije probudilo iz sna božje proviđenje i pokazalo mu izvor života. Sve se, nekako, desilo neočekivano. Sanjao je te proljećne noći čudan san, u kome, kao hodočasnik, obilazi sveta mjesta tražeći Istinu o sebi i svijetu u kome je opstajao… Probudio se rano sljedećeg jutra i počeo da piše…Na praznoj hartiji, kao rojevi preplašenih pčela, ređale su se riječi, jedna za drugom…Podsjetiše ga na bujicu rijeke koja će ubrzo poplaviti sve pred sobom… Ni sam nije znao otkuda tako silovito provališe iz njega, bez dozvole…a zaustaviti ih više nije mogao. Njegovo pero ispisivalo je sve ono što je napaćena duša govorila… Drhtava ruka nije više osjećala zamor, pisao je do sitnih sati, zaboravljajući glad i žeđ… Pred sobom je, najednom, vidio prekrasan spomenik satkan od riječi, prepun nečeg uzvišenog i zaštićenog od prljavih ljudskih dodira. Ništa u tim rečenicama nije imalo obrise ovozemaljskog … činilo mu se, čak, da osjeća da sva ta ispisana slova šire opojni miris jasmina, vraćajući mu u svijesti drage i daleke slike djetinjstva. Vidje nasmijano lice majke u čijim se krupnim i toplim očima ogledao, njene raširene ruke koje ga mame u zagrljaj…I majčino ime mirisalo je na rane pupoljke ruže, na proljeće i udaljeni poj slavuja… a tek kad bi ga pomilovala po raščupanoj kosi, sve je postajalo nestvarno. Odjednom, iz duboke tame vremena, oglasiše se njene riječi, koje je dobro upamtio: ,, Sine moj, život je lavirint kroz koji moraš proći da bi dotakao svoje snove. Nađi pravi izlaz iz njega, ali hodaj uspravno i dostojanstveno. Dvije stvari uvijek imaj na umu: Budi pošten prema sebi i drugima i nauči da ljude prihvataš i slušaš srcem. Tek tada ćeš osjetiti spokoj u duši, a tvoja misija biće ispunjena i ugodna Bogu. Ne ogriješi se nikada ni o kome i pomogni nevoljniku!“Prođe mu drhtaj cijelim tijelom od tog majčinog amaneta i stade da se preispituje… Ponirao je u svaku situaciju, događaje, scene iz života, od dana djetinjstva do zrele dobi…i činilo mu se da je sve bilo po majčinom savjetu. Samo jedno ona nije znala, jer ga je rano morala napustiti, zbog opake bolesti… Nije mogla znati da je svoj razdirući bol za njom liječio Riječima, stvaralaštvom…plaćajući danak besanim noćima i opijanjima… ,,Kako bi sada bila srećna zbog njegove nagrade i slave?!“, pomisli sa sjetom. Samo njoj duguje ove priželjkivane trenutke ispunjenosti, blaženog mira, spoznaje da je, sve što je ikada napisao, imalo svrhe…Stizala su mu, svakodnevno, priznanja i komplimenti čitalaca širom svijeta, na brojnim jezicima…jer, njegove kratke priče su bile iz života, pogađale su najranjivija mjesta, i donosile preporod duše. Ko god bi pročitao njegove pripovijetke, postao bi bolji čovjek, osjećajniji, pažljiviji prema drugima…Samo jedno nije mogao, uprkos naporima, da izliječi sujetu i ljubomoru, od strane kolega koji mu nikada nijesu oprostili uspjeh. Bio je drugačiji, nije se mogao utopiti u one prosječne, i zbog toga je morao nositi svoj krst… do potonjeg daha. Nije znao do kada će moći to izdržati, a stati nije smio…

Svetlana Sekulić