Sve se to zove… umjetnost!

Veći dio današnje umjetnosti, zapravo minimum 90% je jedno smetilište. Razlog zbog čega ovo smetilište uzimamo za ozbiljno, postavljamo ga u muzeje, galerije, koncertne hale, leži, između ostalog, u ljudima koji se nazivaju kritičarima umjetnosti. Ove “kritičare” tako nazivamo iz puke navike. Navikli smo da kažemo za nekoga ko napiše tekst o nekoj izložbi, npr. da je on ili ona likovni kritičar, previđajući na taj način da dotična osoba u većem dijelu slučajeva nije kritičar već neko bez imalo kritičnosti.

Takve osobe, kao npr. S. Slovinić, prosto su slijepe za negativne strane nekog umjetničkog djela.

Njihove “kritike” su infantilno fantaziranje o smislu i drugim komponentama nekog djela koje po pravilu moraju biti pozitivne, dok sopstvenu infantilnost prikrivaju brojnim “izmima” i stranim riječima koje pompezno i stručno zvuče za nekog laika.

Istini za volju, malo koji umjetnik želi da čuje negativne strane svog djela, tj. većini prija hvalospjev i na tu želju im sa zadovoljstvom dvorske sluge odgovaraju brojni “kritičari”.

Takvi “kritičari” će u olupini od kola ili šporeta koji neki antitalenat donese sa smetilišta i postavi u galeriju viđeti “jak individualni pečat umjetnika koji kritikuje društvo čiji su nekadašnji ideali sada olupine”; kardinalne greške jednog orkestra će ili zbog nedostatka obrazovanja ili zbog korumpiranosti previđeti pišući o “božanstvenim impresijama i emocijama”; književnikom će nazvati nekog nesrećnika koji je napisao kako je silovan dok je njegova ispovijest prepisani policijski izvještaj; jeftini trik nekog “slikara” koji oboja sa dvije-tri boje uprošćene geografske karte ocijeniće kao “globalno vizuelizirani makro-mikro paradigmatski potencijal”… Da ne nabrajam dalje, svako ko je voljan može otvoriti kulturnu rubriku neke novine jer je svakodnevno puna ovakvih kretenskih hvalospjeva kvazi-umjetnicima.

Ovaj veliki nedostatak objektivnosti uslovljava regres kulture.

Dovoljno je malo elementarnog znanja iz istorije umjetnosti pa da čovjek shvati da bez istinske kritičnosti nema progresa. U staroj Grčkoj su jajima i drugim stvarima gađali loše glumce što predstavlja možda najradikalniju kritiku, ali je grčka kultura (između ostalog) i zbog toga temelj evropske kulture.

Kritika koja slijedi je kratki prikaz aktuelne izložbe galerije “Centar” u Podgorici.

Marijana Gvozdenović je napravila dvadesetak skulptura rađenih u bronzi koje predstavljaju haljine. Po riječima autroke te “haljine” su nastale kao izraz nedostatka majke u njenom životu, tj. jedina uspomena na njenu majku je neka haljina ili haljine koje ona reprodukuje kroz bronzu.

Zatvorena u svoj autistični bol, autrorka ovu ideju nije uspjela da izrazi kroz svoje skulpture već samo riječima.

Kada čujemo ovako nešto od autora izložbe prije nego što smo viđeli izložbu i formirali svoju impresiju i mišljenje, skloni smo da ublažimo svoj sud i gledamo radove takve osobe kao izraz neke dječije tuge za mamom. Poznato je da manje talentovani umjetnici daju ovakve izjave koje izazivaju sažaljenje kod publike. Gledajući te skulpture, neovisno od njene izjave, skloni smo naći daleko drugačija značenja. Moja prva asocijacija je da je Gvozdenovićka neuspjeli modni dizajner. Dakle, kako se nije uspjela realizovati u tom svijetu mode, ona svoje “haljine” realizuje kao skulpture.

Obzirom da nemamo kvalitetnu odnosno obrazovanu publiku (novinari, kritičari) koja bi imala svoje mišljenje, ova izložba prolazi kao umjetnost visokog kvaliteta.

M. K.