Sve po spisku

Koliko je plemenito i hrabro pružiti javnu podršku nečemu – toliko se ona može zloupotrijebiti. Jedan od jasnih primjera je skorašnja koordinisana spontana podrška koju su struke ponaosob pružale Srpskoj Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori.

Interesantno je da je podrška koju su organizacija SUBNOR-a kao i međunarodni intelektualci pružili aktuelnoj vlasti Crne Gore zbog pokušaja „obnove autokefalne crkve“ i „odbrane sekularizma“ bile predmet podsmijeha i jednodušno smatrane izrežiranim događajima. Međutim, koordinisane blokade saobraćaja po crnogorskim opštinama, okupljanja u znak podrške SPC i na kraju potpisi podrške su predmet divljenja šire javnosti, kao i jeftini jednokratni heroji poput Miloja Šćepanovića, Bata Carevića ili Zdravka Kasalice. Ovakvo razmišljanje odlika je usijanih a ne razboritih glava.

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori kupljenjem potpisa ima za jedini cilj da opravda svoj položaj. Zaludna je priča da ona ovim nastoji da bude „pokretač građanskih protesta“ već želi da na ovaj način podvuče svoju nadmoć u odnosu na ove struke. Logika je jasna: medicinski radnici podržavaju crkve -> medicina podržava SPC; studenti podržavaju crkvu -> Univerzitet stoji iza SPC; prosvjetari podržavaju crkvu -> prosvjeta stoji iza nje; advokati podržavaju crkvu -> pravda je na strani SPC. S jedne strane ova se logika čini smiješna, pošto jedna strana (SPC) kao argument koji joj ide u prilog uzima mišljenje stručnjaka mimo njihove struke. To je sad kao da ja rečem: „Ja kao matematičar smatram da je Don Kihot najbolji roman svih vremena“ – i sad sam ja svoj sud o književnosti potkrijepio time što sam iz neke uvažene struke? Istim se principom vode i partije kada ih u predizbornoj kampanji „podržavaju“ istaknute ličnosti.

Crkvu prije neko može podržati ili kao vjernik ili ako neko osnovano smatra da joj je nanešena nepravda. U svakom slučaju nema smisla da ljude što podržavaju SPC razlikujemo po struci bez ako mislimo da će Bog isto činjet, mada će prije biti da Bog vodi računa o tome koliko je ko pošten.

Kanonske crkovne i svjetovne vlasti vrše simultane manipulacije vjerskim i patriotskim ośećanjima stanovnika Crne Gore. Ni jedne ni druge ne zanima čovjek ni kao pojedinac ni kao stručnjak svojeg poziva ni kao član zajednice. Za njih je čovjek samo pristalica ili otpadnik čija intimna vjerska i patriotska ośećanja može da eksploatiše kad se ukaže prilika. Volio bih da mi neki veliki vjernik objasni kad je to crkva digla glas protiv srozavanje prosvjete i zdravstva. Kad je ona ustala za stručnjake ovih profesija čije potpise koristi da dobije na legitimitetu?Zašto crkva nije reagovala zbog masovne nezaposlenosti i odlaska mladih ljudi iz zemlje? Đe je bila za sve vrijeme protesta koji su po Crnoj Gori organizovani zadnjih par godine? Što se glaskala nije kad je Jasminka Milošević zapala u nemilost izvršitelja zbog Ministarstva prosvjete? Što se nije glaskala za vrijeme rušenja hotela, śeče čempresa, samododjeljivanja stanova, minihidroelektrana, divljačkog urbanizma, lupeške privatizacije i korupcije? Zato što je suštinski problemi zanimaju manje-više koliko i predstavnike vlasti. Ali ova nezainteresovanost crkve zbog devastacije javnog prostora i krađe državnih resursa ne smeta intelektualcima da nađu progresivni podtekst u borbi crkve za svoj interes.

Najviši predstavnici crkvenog klera dobro znaju kada je izvršeno preknjižavanje imovine u katastru i kakav je pravni status Mitropolije crnogorsko-primorske kao i SPC u Crnoj Gori. I bez Zakona o slobodi vjeroispovijesti ta imovina je državna odnosno narodna imovina kao spomenici kulture, po zakonima još iz FNRJ. Ali i pored toga, vjerovatno zarad boljeg dogovora sa državom, koristi narod zarad svog legitimiteta. Hoće li se eparhije SPC sastaviti u jednu cjelinu koju će nazvati autonomnom ili možda ček autokefalnom crkvom – teško da možemo ocijenit. Zasad, dvije sile koje najjače vezuju ove „naše“ kanonske pravoslavne eparhije za śedište u Beogradu – strah i oporunizam – izgleda da će još zadugo određivati naše crkveno pitanje.

Mato Kankaraš