Sve je već viđeno

Kada umjetnik umire? Umjetnik umire onog trenutka kada prestane da vjeruje. Sa gubitkom vjere nestaje žar koji ga je vodio da radi na ostvarenju svojih ideja. Potom, nestaju ideje. Ostaje jedna osiromašena duša koja svoju prazninu kompenzuje (lakim) drogama, površnim vezama i opravdanjima o tome kako ”teška društvena situacija” ne dozvoljava njemu da išta uradi. Kao da, uostalom, nije bila teška društvena situacija kada su sprovođena javna vješanja na trgovima, ili preciznije, vrijeme kada je renesansa bila u povoju. Brojni monstruozni zločini nisu obeshrabrili jednu skupinu ljudi da crpu inspiraciju iz nasljeđa Antike i stvore jedan novi svijet koji danas posmatramo sa nerazumijevanjem. Nažalost, u tehničkom smislu ga sasvim dobro shvatamo, kao što dokazuju brojni radovi iz istorije umjetnosti. Međutim, previđamo suštinu. Ne vidimo koliko je tu borbe bilo da bi se mogla stvoriti jedna nova interpretacija stvarnosti.

Da bi se bolje razumio vremenski jaz između tzv. mračnog srednjeg vijeka i početka 21. vijeka neophodno je poznavati istoriju. Naime, između Evrope prije pola milenijuma i današnje ne postoji neka bitnija razlika. Kao što se promijenila tehnologija pa umjesto pisama šaljemo elektronske poruke, tako se promijenio i način ratovanja. Zemlje se ne okupiraju vojskom već neoliberalizmom. Jedna mlada evropska država će potpisati ugovor za izgradnju autoputa u kojem nudi sopstveni suverenitet ako ne bude mogla da vrati kredit.

Basnoslovno visoki kredit i astronomsku kamatu ona nikada neće moći da vrati rukovodeći se sadašnjim sistemom, i tako će za 15 godina postati ništa više ni manje nego kineska ili čije već provincija. Jedna druga evropska država je raskomadana. Ušla je u EU, njeni vlastodršci bez znanja i vizije su podizali kredite i kolijevka evropske civilizacije je dio po dio rasprodata za male pare. Nažalost, čak je preko najnaprednije zemlje Evrope pao mrak totalitarizma. Sarkozi je uveo Francusku bez odobrenja naroda u NATO. Nešto kasnije, na dan kada pravoslavci slave Božić, u Parizu se desio masakar. Karikaturisti koji su pokazali pravo lice mnogih vlastodržaca ubijeni su. Poniženi i uvrijeđeni su pronašli zajednički jezik. To što je Charlie Hebdo imao karikature Muhameda postalo je idealno pokriće. Od svih profitera ove nesreće desničari su najbrže reagovali: počeli su da kupe glasove.
Kada je borba za vlast u pitanju, nijedan uništeni život nije preskup.

Međutim, ubijanjem umjetnika nisu ubijene ideje. Jedan Apolon Belvederski je, iako nije sačuvano ime njegovog autora i premda sadašnja skulptura predstavlja samo kopiju originala, jedan od temelja evropske kulture. Stvaralaštvo jednog Baha je, poslije Hristovog učenja i Biblije, najdragocjeniji segment Hrišćanstva. Isto važi i za umjetničke forme kraćeg vijeka. Prema tome,tradicija karikature od časopisa La Caricature i Le Charivari je nešto što totalitarni umovi, koliko god se udruživali, nikada neće moći izbrisati.

Na kraju, sve je rečeno u Antićevoj Besmrtnoj pesmi.

Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Milica Kankaraš