Štrajkbreheraj

Prosvjeta je u dubokoj krizi. Svakome je ona očigledna, ali svako je na svoj način interpretira i po tome joj uzrok pronalazi. Međutim, od samoproglašenog oslobođenja Crne Gore iz kandži jedne partije vidimo da određene prakse i tradicije iz tog despotskog perioda su doživjele svoja nova inspirativna čitanja.

Ova kriza se manifestuje na dva uporedna kolosjeka: kvalitet nastave i status prosvjetara. Nema smisla govoriti o jednom bez drugog. Kao ključno mjerilo kvaliteta nastave se uzima uspjeh učenika na PISA testiranju, dok se malo pažnje posvećuje drugim mjerljivim pokazateljima. Ovaj vid testiranja se vadi kao neki kec iz rukava kojim se obezvređuje sav rad koji ulažu prosvjetari u buduće generacije. Tačno je, kao u svakoj struci ima i u prosvjeti pojedinaca koji zabušavaju. U našem slučaju, ti pojedinci su manja manjina nego što iko može zamisliti. Prije svega, takvom oportunom tipu ličnosti teško da može biti privlačna profesija đe ne dobija više materijalno zadovoljenje za svoj rad i po inerciji će tražiti zanimanje đe će lakše ostvariti svoje finansijske potrebe. Urušeni standardi u prosvjeti i krnje znanje sa kojim učenici često upisuju fakultete je većim dijelom slika i prilika poremećenih porodičnih i društvenih odnosa. Ako roditelj pogrešno vapitava svoje dijete te ono ne prati na času i kući, ne uči ne znam šta se može očekivati od njegovog školskog uspjeha i opšteg znanja. Pristrasnost roditelja po pitanju sposobnosti njihove đece je motiv koji se u svim crnogorskim školama javlja. Pod tim pritiskom smo i došli do inflacije luča koje su sredstvo za liječenje frustracija roditelja i direktora škola koji to shvataju kao lične uspjehe. Ne može se sva krivica svaliti na roditelje, naravno, jer je dobrim dijelom zakazao sistem koji je nepromišljenom reformom, besmislenim obukama i doškolovavanjem nastavnog kadra potrošio ogromnu snagu i vrijeme koji su se mogli iskoristiti za stvaranje održivije prosvjete. Razočaravajuće je i kako se malo Univerzitet Crne Gore bavi kvalitetom nastavnih programa.

Status prosvjetara se najbolje vidi iz javnog mnjenja nakon najave štrajka. Kao neki indikator možemo da iskoristimo komentare sa društvenih mreža i portala koji izvještavaju o najnovijim događajima. Masovno, gotovo sinhronizovano, izbijaju četiri tipa komentara: “Mnogo vam je i to što primate koliko nam đeca znaju” (1); “Nemate osmočasovno radno vrijeme. Ja radim za manje pare kod privatnika” (2); “Izlaze preko hiljadu eura mjesečno”(3) “Trideset godina se nijeste čuli za vrijeme DPS-a” (4). Imamo tu i podvarijanti đe na viđelo izlaze pogrešne percepcije o visini primanja ili čak neka anarhokapitalistička rješenja po kojima treba sindikate ukinuti i smanjiti primanja radnika. Da razbijemo te primitivne zablude:

(1) Kvalitet nastavnog plana i programa, kao što je prethodno rečeno, glavni je preduslov kvaliteta znanja sa kojim učenici izađu iz crnogorskog obrazovnog sistema. Ovaj proces, kao i proces reforme, bio je pod najmanjim uticajem stručnih aktiva i dugogodišnjeg nastavnog kadra. Ovđe su donošene politički nepromišljene i površne odluke koje nijesu imale veze sa profesijom. Jedan od glavnih razloga je brzopleto zatvaranje poglavlja za pristup Evropskoj Uniji, ili karijerizam resornih ministara i ostalih dužnosnika. Umjesto ostvarenja adekvatnih uslova rada, mi smo dobili gomilanje administracije, besmislene stručne seminare i nefunkcionalni školski nadzor sa bezvrednim analizama.

(2) Proces rada prosvjetnog radnika, slično kao i minimum rada, su često predmet pogrešne percepcije javnosti koja se sa određenih adresa namjerno nameće. Naime, nije nastavni proces isključivo vrijeme koje se provede u učionici. Svaki čas mora da se pripremi i vječito se nalazite u procesu ponovnog učenja, jer se kao nastavnik ili profesor uvijek nalazite na sceni pa sebi ne možete da priuštite luksuz greške. Pored toga, postoji bitan dio posla je skoncentrisan za sastavljanje i pregledanje testova i pismenih, planiranje gradiva i bilježenja aktivnosti učenika. Kao nijednu drugu rabotu, vi prosvjetni posao donosite kući i sabirate sve utiske da biste mogli da formirate i zaključite tu ocjenu koja je po pravilu najvažnija učenicima i njihovim roditeljima. Stres pri odgovornom poslu da ne spominjemo. Interesantno je da većina ovih pojedinaca koji spremno izlijeću sa ovakvim tvrđenjima su manji od makovog zrna na svojem radnom mjestu. Udruživanje radnika u privatnom sektoru je tabu tema i slijepo se prihvata što gazda reče. Ako je nečiji životni izbor da boravi u mišjoj rupi kao član radničke klase neka mu je sa srećom, ali neka svoje bezvredno i kukavičko mišljenje zadrži za sebe kad već pušta da ga eksploatišu.

(3) Ovo prosto nije tačno. Primjera radi, ja sam profesor matematike u Gimnaziji “Slobodan Škerović”, koji ima ukupno 4 časa preko norme i zarađuje ispod 800 eura mjesečno. Ovo je sve po regularno obračunatim koeficijentima.

(4) Ovaj komentar je samo djelimično tačan. Legitimna je kritika da su prosvjetari mogli prije stupiti u neku organizovanu borbu. Međutim, jako je umobolna logika po kojoj ako je jednom čovjek nešto oćutao treba vječito da muči. Ako bismo taj stav usvojili kao načelo, svaka započeta nepravda trebala bi da vječito traje i društvena uređenja poput robovlasništva ili feudalizma vječito bi trajalo. Štaviše, zaboravlja se da je upravo u vrijeme vlasti DPS-a bio najveći prosvjetni štrajk Crne Gore, ranih 2000ih pa se zaboravlja kada su profesori i đaci cetinjske gimnnazije zaštitili direktora koji vlastima nije podoban bio. Nakon toga, zastrašivanje prosvjetara slobodnom interpretacijom minimuma rada dovelo je do ovog podugačkog perioda bez ikakvog štrajka. Posljednje zastrašivanje koje je ministarstvo organizovano sprovodi preko direktora je probijanje dna koje ni DPS-u padalo na pamet nije.

Pogrešna percepcija prosvjetnog poziva koja je dirigovana jednim poremećenim sistemom vrijednosti i potpuno promašenom reformom doprinio je da brojni roditelji vaspitavaju svoju đecu u duhu nepoštovanja nastavnika. U takvim odnosima autoritet u učionici je narušen, jer dijete brzo nauči lekciju iz nepoštovanja. Daleko bilo da su svi roditelji takvi, ali oni najglasovitiji koji su se dočepali relevantnih organizacija jesu. Ipak, iz ovih udruženja je sramno izostala reakcija kada je zbog zimske sezone produžen raspust prije godinu ili zbog nedavnih incidenata nasilja u podgoričkim školama. Ali zato se revnosno napada na prosvjetare koji oće da se izbore za ono što im je obećano i potpisano, jer se kukavički udara onamo đe se zna da je meko.

Možda najbolnija tačka čitavog ovog društvenog događaja jeste kojom lakoćom sami prosvjetari postaju neprijatelji jedni drugima. To je odavno poznato sa odjeljenskih i nastavničkih vijeća kad se šteluju ocjene i mjesto bitnih tema prazna slama mlati. Nedostatak solidarnosti u smislu odziva na štrajk tu već ozbiljan korak. Kao profesora Gimnazije “Slobodan Škerović” iskreno me je sramota našeg neučešća moje škole u opštem štrajku i smatram takav potez štrajkbreherajem. Moj stav podrške štrajku unutar sindikalne organizacije je bio jasan od prvog dana kao i mnogih drugih kolega, ali je zbog tromosti, neodlučnosti i opšte neorganizacije, inercijaje umjesto samih članova riješila naš stav po ovom pitanju. Nije isključeno ni da politika nije umiješala svoje prste ođe. Kolegama po Crnoj Gori se prijeti otkazom, a mi slavimo dan škole sa delegacijom iz ministarstva.

Tačno je da Sindikat prosvjete CG nije mudro vodio pregovore, i da mi ni ovim uvećanjem gotovo da ne smanjujemo bolesni jaz između univerzitetskog kadra i ostatka prosvjetnih radnika. Istina je i da u prosvjeti ima gorućih tema kojima se ne ukazuje adekvatna pažnja. Međutim, ako puštimo da neko potpisani ugovor preskoči kao plitak potok, onda se nikad nećemo izboriti ni za kakav princip.

Mato Kankaraš