SOCIJALNA BUDILICA
Dramski opus Bosiljke Kankaraš odiše savremenim, a u isto vrijeme tako poznatim, svakodnevnim temama i događajima. Srž traga koje ostavlja autorkino pero, predstavlja dijalektički pristup svijetu, sebi, prostoru i vremenu. Ovdje konestelacijsku mrežu kompleksa, u jungovskom smislu riječi, čine: susret tradicionalnog i modernog, starosti (vremešne istrošenosti) i mladosti (epifanije slobode i jedine nade za kolektivni oporavak), laži (obmane, privida, mitomanije) i istine (bitisanja s one strane krinki, hrabrosti da se pogleda vlastiti odraz u ogledalu), genetike (nasljeđa i korijenja) i uticaja učenja (ekspresnih izmjena u socijalnoj sredini, koje nas primoravaju da joj se adaptiramo), te patrijarhalnog (prošlosti i socijalno odobrene zaostalosti) i kosmopolitskog (imperativno definisanih svjetskih trendova ponašanja i razmišljanja).
Autorka smjelo suočava t
radicionalne vrijednosti sa nemilosrdnim tokovima i tekovinama globalizacije, evropeounizacije i samoemancipacije. Tako se u ovim dramskim komadima, u isto vrijeme susrećemo sa mnoštvom naizgled nespojivih i suprotstavljenih entiteta: očuvanje porodičnog ognjišta; internet; brižno i bezuslovno materinstvo; rasprava o kvantnoj mehanici; kulturološki poželjan alkoholizam kao jedan od glavnih temelja maskuline omnipotentnosti; konekcija i skajp; feng-šui; narkomanija; evropske integracije, očuvanje vlastitog identiteta; liberalizacija i privatizacija; jin i jang…
Izvrstan primjer predstavlja drama ‚’Mamin sin’’, u kojoj autorka, pored ostalog, dovodi u zajedničko razmatranje
202
Radoševu erudiciju i natprosječnu inteligenciju, sa Isailovom kognitivnom limitiranošću i katatonom blaženošću. Radoš je personifikacija otpadnika obrazovnog sistema i okupacione politike, koji su podbacili u tretmanu uspješnih i isitinskih akademskih građana. Isailo je antropomorfna nuspojava zdravstvenog sistema i slika i prilika autistično-(a)političnog urbanog življa, koje se ne buni zbog svima nam poznate socijalne situacije. On je onoliko dobar, koliko je miran, onoliko podoban, koliko je mutav, ugodan jer ne postavlja pitanja, lojalan jer nije ‚’zatrovan’’ hipertrofiranim misaonim sposobnostima i asocijacijama, kao što je to Radoš. Njegova ‚’bezvremena stvarnost’’ u očima publike bi trebala biti pročitana kao njihovo neodupiranje praznoj podaničkoj docilnosti, toj galopirajućoj pošasti našeg društva.
Likovi Bosiljke Kankaraš progovaraju o tabu-temama emancipatorski obojene socijalne klime današnjice. Tako Jovana, u drami ‚’Jovana zove Cecu’’, preispituje osnovanost feminizma, a raspravlja se i o opravdanosti njegovanja i apologije homoseksualnih aspiracija, koje savremena zajednica obilato, politički i etički, sije i potkrepljuje. Kroz lik oca u komadu ‚’Sve je to Cool’’, prelama se slika toliko obožavane demokratije, kao nečega što je ništa drugo do – dvosjekli mač vladajućeg političkog sistema. S jedne strane, njeguju se multi- i interkulturalnost, a s druge, predsvjesna bojazan onih koji ipak nisu ’’sigurni da bi Pakistanac bio dovoljno stručan da bude britanski premijer…’’
Da se vratimo na sukob tradicionalnog i tzv. savremenog. Možda ovaj sudar više liči na penetraciju modernog u ustaljeni, zapečaćeni poredak starogeneracijskog. Tako, s dolaskom slikarke Lejle, u dom Popovića
203
prodiru engleski i italijanski jezik. U ’’Maminom sinu’’, intimni dijalog majke i sina prekida bujica fraza na engleskom, koje izgovara Radoš.
’’A što će mi muž’’ je uspješno portretisanje domaćeg, kapitalističko-nutritivnog patrijarhata, gdje otac ima neprikosnovenu funkciju da donosi u kuću ono što ’’treba’’ (hrana i/ili plata), ali isto tako daje sebi za pravo da doneseno uskrati. Njegova uloga je materijalno-obezbjeđujuća, a više potrebe kao što su ljubav i poštovanje, za njega su ’’bjelosvjetska posprdačina’’ i besmisleno traćenje vremena i živaca. Za tradicionalnog oca (ovdje Vlada), ultimativni čin roditeljske ljubavi i naklonosti predstavlja situacija u kojoj svojoj maloljetnoj djeci nudi čašicu rakije. Ovdje i u drami ’’Sve je to cool’’, potcrtana je uloga obrnute pedagogije, gdje djeca uče roditelja kako da se ponaša na socijalno prihvatljiv način.
Naravno, autorka nije zaobišla ni odnos prema ženi u našoj (ne)kulturi. Tako pravi kontrast između Cece (uspješne pravnice) i Jovane (neostvarene, ali obrazovane i kreativne domaćice). Prva se na druženje dovozi mini-morisom. Dakle, vozi sama, nezavisna je, dominantna, drži uzde života u vlastitim rukama i živi na visokoj nozi. Drugu dovozi taksista, što upućuje na sputanost, zavisnost od tuđe usluge, vezanost i materijalnu neobezbijeđenost. Slično je sa Ljiljanom iz komada ’’A što će mi muž’’- ona smjelo vlada ezoteričkom simbologijom, analitičkom psihologijom, egipatskim misticizmom, umjetnošću kulinarstva i principima zdrave ishrane. Vladove riječi najbolje prikazuju ljubomoru ’’savremenog’’ muža na osviještenu ženu-domaćicu koja teži samoaktualizaciji i sublimatornoj ekspresiji vlastite suštine (dovedene do savršenstva
204
ogoljene iskrenosti): ’’Tebe je filozofija potpuno zajebala! Sad mi je jasno što je sa mnom. Kako da jebem filozofa? Ne mogu. Eto, tu je problem.’’
Za kraj, smatram da svijet posmatran očima Bosiljke Kankaraš nije prosto realnost tragikomične lakrdije, koja se u svim pravcima uzdiže do stepena groteske. Svakodnevica je naša suština, a mi sami, koji se iz ove pozicije nismo u stanju sagledati, trebamo nekoga ko će objektivno odmjeriti vladajući sistem vrijednosti i s razlogom nam ga baciti u lice. Autorka nije poput mehaničkog instrumenta koji detektuje i registruje naše: emocije, konflikte, pomodarsku pokondirenost, karakterne nedostatke, hiperkonzumerističke izlete, samoprodavačku bagatelnu svijest i socijalno-moralno sljepilo.
Zapazio bih da je ona učesnik, aktivni posmatrač, koji dijeli porodične, društvene i političke boljke i nesavršenosti svoga naroda, preuzimajući na sebe ogroman dio njegovog tereta i kolektivnih karmičkih posljedica. Ona za uzvrat ne traži priznanje, odobravanje i zahvalnost. Prosto, očekuje da svako od nas, na sebi prihvatljiv način, a za opšte dobro, poradi na amplitudi početnog impulsa koji nam je poslala. Mislimo na buđenje i aktivno, angažovano promišljanje o svemu onome čemu smo do sada dopuštali da zapljuskuje našu (ne)svijest i čega smo bili pasivni primaoci.
Ako je život hologram, ponašajmo se kao da smo inspirisani kosmičkom inteligencijom i razvijajmo razboritost vlastitog razuma, lajtmotiv je ovih dramskih tekstova.
Selman Repišti
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2237
Objavio