Smaknuće

Poslije šetnje po brdima učitelj se sa grupom učenika spuštao se u ravnicu i približavao zidinama velikog grada pred čijim se kapijama skupila velika grupa ljudi. Kad su došli bliže viđeli su krvnika zaokupljenog svojim poslom i čovjeka iscrpljenog od mučenja i zatvora kako se trza na volujskim kolima. Rulja se tiskala oko prizora, pljuvala i vrijeđala osuđenog i njegovo smaknuće posmatrala sa vidljivom radošću. „Ko je ovaj?“, pitali su učenici, „i šta li je učinio kad ovaj narod sa toliko radosti iščekuje njegou smrt? Nijesmo viđeli nikoga da plače, ili bar malo saučešća.“
„Mislim“, reče učitelj tužno, „da je to jeretik.“
Krenuli su dalje i pri susretu sa ljudima raspitivali se o imenu i nedjelima čovjeka kojeg su maločas viđeli u okovima.
„Vjerski otpadnik“, vikali su ljudi bijesno, „konačno je savio prokletu glavu! Dolje sa njim! Zamisli, taj pas je htio nas da uči da raj ima samo dvoja vrata, kao da mi ne znamo da ih ima dvanaest!“
Učenici su se začuđeno okrenuli svom učitelju i upitali ga: „Kako ste pogodili učitelju?“
On se osmjehnuo i nastavio put
„To nije bilo teško.“ , reče tiho, „da je to bio ubica ili lopov ili prestupnik bilo koje vrste, primijetil bismo kod ljudi sažaljenje i saučešće. Neki bi plakali, neki tvrdili da nije kriv. Ko, međutim, ima sopstveno mišljenje narod njegovo pogubljenje gleda bez žaljenja a njegovo tijelo baca pred pse.“