Slovesnka božanstva
Sloveni su narodi istočne Evrope koji žive u današnjoj Rusiji, Poljskoj, Bugarskoj, bivšoj Jugoslaviji i Češkoj i Slovačkoj. Vjeruje se da je njihova postojbina u Evropi bila na jugu centralne Rusije, da su došli sa istoka na početku hrišćanske ere. Tu se nijesu dugo zadržali, već su krenuli na balkan i doprli na Balkan do Elbe, ali su ih Germani i Rumuni (Dačani) naćerali da se povuku iz centralne Evrope u zemlje u kojima danas prebivaju.
Današnji Sloveni imaju malo toga zajedničkog, izuzev jezika koji pripadaju velikoj porodici slovenskih jezika; u početku su imali zajedničku kulturu i pagansku religiju. Mitovi i legende koje ćemo ovđe navesti dio su drevne prethrišćanske religije. Poznavanje te religije oskudno je. Ono što zasigurno znamo izvučeno je iz tradicije koju su obični ljudi čuvali čak i poslije prelaska u hrišćanstvo između sedmog i devetog vijeka. Do skoro se mogao čuti ruski seljak kako govori o grmljavini kao o glasu starog boga gromovnika Peruna.
Kao i kod svih naroda koji naseljavaju veliko područje, tako su i kod Slovena postojale lokalne varijante mitova i legendi. Božanstva opisana većinom su po svojim osobinama ruska mada ima i osobina koje su im pripisivali ostali slovenski narodi. Bliski susjedi Slovena su baltički narodi Litvanci i Letonci, i koji su u davnim vremenima imali mnogo sličnih vjerovanja mada su po porijekli vjerovatno vezani za Slovene, oni su u svojim zemljama kraj Baltika razvili sopstvenu kulturu i imali sopstvena božanstva.
Svarog je bio bog neba i smatran je ocem glavnih božanstava. Daždbog je bio bog sunca, bogatstva i uspjeha. Kao bog sunca nazivan je “Car sunca” i smatran jednim od sinova Svaroga.
skulptura Domovoja iz Silesije
Domovoj je zaštitnik porodice. Bio je bog kućnog ognjišta., ličio je na mnoge druge bogove jer je, prema svojem nahođenju, morao da uzme na sebe razne oblike ljudi ili životinja. Brinuo se o blagostanju kuće i ukućana i štitio je stoku. Kao bog zaštitnik išao je zajedno sa članovima porodice kad su se selili iz mjesta u mjesto. Kad ne bi pošao sa njima, dešavala se nesreća jer bi bog neke druge porodice nastojao da zauzme njegovo mjesto u kući pridošlica. Domovoj je imao dvije strane: bio je dobar, ljubazan i voljan da pomogne kad je bio zadovoljan time kako se vjernici ponašaju prema njemu, ali bio je i podao i nanosio štetu porodici kada je mislio da ga varaju. U takvim slučajevima morali su ga umirivati dokazima da im je žao – darovima u hrani – komad hljeba posut solju, pažljivo uvijen u bijelo platno, i ostavljen za njega u predvorju ili dvorištu, brzo mu je smirivao bijes i vraćao porodici njegovo prijateljstvo. Domovoj se mogao umilostiviti i kad mu se ostavi malo od večere ili kad mu se stavi malo čistog rublja u njegovu omiljenu sobu ili blizu nje.
Domovoj je mogao uzeti na sebe oblik gospodara kuće u kojoj je boravio ili nekog drugog člana porodice, čak i mrtvog. Mogao se pojavljivati kao pas, mačka, međed ili neka druga životinja. Moguće je bilo viđeti Domovoja, ali više je bio nevidljiv, i nije volio da ga uznemiravaju. U kući čiji je bog bio, domovoj je ponekad živio u sobi iza peći, u ostavi, ili u dvorištu, ili u štali. Kad je iz bunara izvlačena voda za kupanje, uvijek je za njega ostavljano jedno vedro. Većinom se smatralo da je bog neženja, ali se ponekad govorilo da ima ženu i porodicu.
Domovoj je predstavljan ponekad kao starac u dugačkoj haljini pričvršćenoj oko struka ili u crvenoj košulji. Iako star, imao je gustu kosu, a oči su mu se caklile. Cijelo tijelo mu je prekriveno mekom gustom dlakom. Domovoj je bio toliko tijesno vezan za porodicu da su njene žalosti i radosti bile i njegove. Kad bi umro jedan član porodice, on bi savladan bolom jecao i zavijao cijele noći. Nije postojalo ništa što domovoj ne bi učinio za gospodara kojim je bio zadovoljan. Išao je čak dotle da ukrade od drugih da bi uvećao imetak svojeg gospodara. Ako se ne bi postupalo sa njim sa poštovanjem i ako mu se ne bi ukazivala čast koju zaslužuje, Domovoj bi pomorio stoku ili bi bijesno napuštio kuću i ostavljao ukućane bez zaštite. Kad bi se to dogodilo, vjerovalo se da će se i ljudi razboljeti, propasti i uginuti.
baba jaga
Jesis je jedan od starih bogova slovenske mitologije, bio je poštovan više no sva ostala božanstva. Bio je izvor materijalnog uspjeha i napretka, a svoje poštovaoce je nagrađivao čuvajući ih od štete i štiteći ih od neprijateljȃ.
Stribog, Vesna i Morana
Stribog, bog oluje, zime i mraza kod starih Slovena bio je neprijateljski bog i neprijatelj čovjekov. Vjetrovi su bili njegovi unuci. Vesna je bila boginja proljeća a Morana boginja smrti i zime.
Baba (Baba-jaga) je strašna vještica slovenske mitologije i folklora. Predstavljena je kao žena-div i bila poznata po ljudožderskim navikama. Grdna, koščata, dugonosa, raščupana jahala je kroz vazduh na gvozdenom avanu ćeranom tučkom. U nekim verzijama sluge su joj bile sunce, dan i noć. Imala je čarobnu mačugu kojoj me pretvarala živa bića u kamen.
Perun
Černobog, crnobog, nasuprot bjelunu (bjelobogu) bio je slovenski bog zla. Smatran je izvorom nesreće i nevolje. O praznicima su mu upućivane molitve u nadi da će ga umilostiviti da ne donosi nesreću. Bjelun s druge strane jarko je sijao. Vodio je ljude izgubljene na putu i pomagao im da izađu iz šume. Svoje poštovaoce je nagrađivao opasipajući ih zlatom. Govorilo se: “Šume su mračne bez Bjeluna” i da je u njegovoj milosti čovjek koji se obogatio i uspio. Predstavljan je kao starac sa dugačkom, lepršavom bijelom bradom u bijelom ogrtaču. Noću se odmarao ili skrivao i samo danju dopuštao svojim poštovaocima da ga vide. Inače, u “Ratnoj sreći” našeg književnika Mihaila Lalića promalja se tema kulta bjeloboga i crnoboga u Crnoj Gori pošto glavni junak, Pejo Grujović, radi na izvjesnoj etnografskoj studiji Crne Gore.
Perun je bog gromovnik. Bio je najviše božanstvu u mitologiji istočnih i južnih Slovena. Vozio se po nebu u vatrenim kolima i bačao munje na one koji su ga uvrijedili ili mu nijesu bili po volji. Priroda se pokoravala njegovoj volji, bio je poznat kao gospodar žnjetve. U njegovu čast podizao se ogromni drveni kip sa licem od srebra i bradom od zlata. U Novgorodu ispred njegovog kipa gorjela je stalno vatra a sveštenik koji bi iz nepažnje dopuštio da se vatra ugasi kažnjavan je smrću.
Živa je boginja života. Obično su je predstavljali kako śedi. Na glavi je imala ukras koji je podsjećao na sunčeve zrake; bila je ogrnuta lakim ogrtačem, golih grudi i ramena. U lijevoj ruci držala je klasje žita a u desnoj voćku sličnu jabuci.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8249
Objavio