Ski kočoperi

Treći januar 2019 u Žabljaku. Turistička sezona je skončala kao i svake godine. Samo na TV Bastilji pečobrazno, drsko i raskalašno maglaju. Na skijalištu Skuk taj dan je bilo stotinjak smrznutih skijaša a ni slijedećih dana nije bilo više. TV Bastiljaši su se razrakolili i, za vikend, 12-og, zasuli svoje gledalište hvalom o subotnjoj pośeti skijalištu Skuk sa oko 500 posjetilaca. Prije 30 godina, kad nije postojalo skijalište Skuk, svakog petka je u 4 hotela dolazio konvoj od 20 autobusa Montenegroturista sa 900 ljudi u sedmodnevnoj smjeni. Sada TV garagani ponosno poigravaju radi 500 osoba za vikend na skijalištu, naravno ne i na smještaju u hotelima. Svi kapaciteti vertikalnog transporta su im bili puni – 300 skijaša. Male cifre pokazuje o kakvom se skijalištu sada radi, o njegovim kapacitetima i nemogućnostima širenja. A kad žesna vikend ski klijentela ode od zarade se diže kosa na glavi. Izuzev ako se ne pojavi onaj dr sport turist ekspert iz Dan-a i ne pritvrdi kako je 500 vikend kiridžija neviđen uspjeh. Kopaonik je prije 30 godina, 1988, imao 500 pośetilaca dnevno a danas 31.000 svakog dana. Zlatibor je tada bio postaja za poštansku kočiju. Ojađela skijališta žabljačka tavore a TV Bastiljaši ubijeđuju penzose i domaćice (jer tu tv milevu niko drugi više i ne gleda) da imamo evropska skijališta i da su ti Švajcarci i njihovi ski centri nikogovina u poređenju sa zapadnobalkanskim Montekarlom i njegovim urvinama. Na žalost im danas je lako informisati se o liguranju na Žabljaku i rijetki su oni koju će naśesti na njine seoske marifetluke.

Skuk, minijaturno lokalno skijalište u zabiti, je turistička perjanica režimska, ali sa antičkom tandrkavom žičarom, sa azijatski pripremljenim ski stazama, bez znakova, sa skijanjem po kamenju, sa ponudom kačamačine i bureka, sa sado-mazo skijašima i kavedžijama ostalim turistima. Pominjanje skijališta Skuk u regionu izaziva osmjehe jer ne prođe neđelja dana da se ne desi neko smjehotresno vješanje o korpe žičare, spasavanja visilaca ili zapomaganje sa žice kad nestane struje. Žičara muzejski eksponat Skuk je najstarija žičara u Evropi koja je i dalje u pogonu. Jedino su žičare u rudokopima dugovječnije, ali one ne voze žive stvorove. Tu šklopociju je Đukanović platio skoro 2 miliona a zatim za kozmetiku tog metalnog garagana prosu još 3,5 miliona. Zaklinju se u ovu skalameriju da će čuda od turizma učinjeti.

Skijanje je moderna zabava stanovnika bogatih zapadnih država pa dosljedno tome domaće burek skijanje neće biti održivo. Viđećemo koliko će brđani izdržati da se zabavljaju “ko pravi”. Kad gorjanici ostanu bez gaća tad će se podvući crta. Skupa je skijaška iluzija i sirotinja koja povjeruje fatamorgani platiće to čaprom. Prije par dana je nestalo struje u Žabljaku pa su ski mazohisti visili sat na zici, zapomagali i koevitezali. Śeverni vjetar ih je brijao i dodatno podsticao sado-mazo ski sklonosti. Kad je došla struja pametni nijesu smjeli na žicu bojeći se da ne ostanu da vise. I tako se taljiga…

Decenijama se survava turizam na Durmitoru. A sadašnja vrhuška je naslijedila sisteme žičara stare samo jednu godinu, hotele bebe stare 10 godina, i svu moguću turističku logističku infrastrukturu. U Žabljak je 1972 stiglo 6 ski liftova a od1987 do 1990 stvoreno je 5 žičara śedešnica. Svorio bog otac? Sistem žičara i ski liftova Pitomine i Veliki Štulac, tranzicioni kupac HM Durmitor, je kupio za 360.000 eura i obavezao se da ih rekonstruiše i obnovi za 3 godine. Već 15 godina g. Đukanović i Savjet za privatizaciju štite tranzicionog mešetara i produkuju turističku i svaku drugu apokalipsu u Žabljaku. U škripavu skalameriju u S.kuku uloženo je preko 5 miliona a da niko ne shvata zašto i đe sprcaše tolike pare… Toliko košta nova žičara, ispod čekića. 640.000 eura Đukanović je platio farbanje 8 duplih stubova. Za te pare mogli su ih piturati naši najbolji slikari. Suma sumarum, proćerdali su sve što su naslijedili od otaca i bombu bacili u preostalo. Čudo neviđeno, rat u Bosni a žičare razorene u Crnoj Gori – u kojoj nije bilo rata. U Bosni su sve žičare raznijete topovima davno obnovljene, i napravljene desetine novih. Kod nas naše domaće topdžije i dalje granatiraju i miniraju skijašku industriju i raspamećuju svojim obećanjima i lagarijama. Obećavaju super oružje – sniježne topove.

Pažljivo s topovima. Zimi su vodoizvorišta zbog zime i smrzavanja vode na minimumima izdašnosti a Žabljak je jedina opština u Crnoj Gori koja nema stalni vodotok. Odakle se dovlači voda za ski topove? Koliki su troškovi rada ski artiljerije? Sniježna artiljerija mora da radi mjesec dana prije početka ski sezone da bi napravila dovoljno debeo sniježni pokrivač. Jedna sniježna prskalica jedva pokrije 100 m2. Klimatske promjene kucaju na vrata. Jadransko more je preblizu. Na Durmitoru se nalazi i jedan veliki akumulator toplote, rezervoar vode za hidroelektranu Piva, dugačak 42 kilometra. Taj radijator podiže temperaturu vazduha područja za nekoliko stepeni.

Planiraju još jedan rezervoar vode, dužine 30 kilometara za hidroelektranu na Komarnici, čime će podići temperaturu još koji stepen i zapečatiti skijanje na Durmitoru. Snijeg se ne može uhapsiti i držati u Spužu. Topovi snijeg prave na temperaturama ispod -5. Za sada imamo 3 sniježna topa manekena na Bjelasici i 1 ski top kerefeku na S.kuku ali mnogo više topova baljemeza u tranzicionim hoštaplerskim elitama koje diktiraju Vladinu ekonomsku politiku.

Darko Stijepović

Centar za razvoj Durmitora