Sjećanja na mladog Jagoša

Red je i ja da nešto rečem o Jagošu Markoviću jer sam ga dobro poznavala još dok je bio učenik gimnazije a ja profesor književnosti u građevinskoj školi, pozorišni kritičar i reditelj u DODEST-u. On je redovno dolazio na probe kod Branka Kovačevića, najkreativnijeg i najskromnijeg reditelja kojeg je DODEST ikad imao. Jagoš je u njegovim predstavama glumio i mnogo od njega o režiji i pozorištu naučio. Pošto je bio, kako i sam kaže, nikakav učenik, ja sam mu pomagala u upoznavanju svijeta književnosti.

Ono što niko ne spominje je njegovo nesrećno odrastanje. Roditelji su mu se rano razveli, a otac se brzo, ponovo, oženio zbog čega je Jagoš ušao u sukob sa njim. Momo, otac, je svog sina izbačio iz kuće pa je Jagoš živio u šupici, u dvorištu, đe je improvizovao neku sobu. Kod majke Bose nije mogao ni prespavati jer je živjela u najmanjem stanu koji sam u životu viđela.

Malograđanski Titograd je bez ikakvoga razumijevanja svakom prilikom kidisao na tog nesrećnog i nezadovoljnog mladića, neobičnog izgleda. Jagoš nije mogao normalno ulicom prošetati da neće neko arlaukat za njim, iskakat iz zaklona da ga prepadne, gađa ili fizički nasrne na njega. Ja sam viđela u njemu strašni talenat i ohrabrivala ga da prije završetka gimnazije izađe na prijemni ispit FDU Beograd. Adekvatne knjige je od mene dobijao. Morao me poslušati jer je to bilo jedino rješenje za izlazak iz njegove egzistencijalne krize.

Javila sam se jer sadašnji Titograđani/Podgoričani veličaju njegovo životno djelo i ponose se svojim velikim sugrađaninom. Ne znam jesu li to baš oni koji su ga napadali dok je u izrastanju bio.

Bosiljka Kankaraš