Šetajući pored Nemanjića

Crna Gora, kao i glavnina nekadašnjih komunističkih zemalja, pljačkaškom privatizacijom zarad ostvarivanja neoliberalnog kapitalizma bačena je na koljena i u moralnom i u egzistencijalnom smislu i to sve pod parolom uspostavljanja i zaštite države. Prosvjeta, zdravstvo i Univerzitet su u ovom procesu srozani kao kolateralna šteta i ubijeni u pojam. Djelatnici ovih struka nikad nijesu dovoljno sistematičan otpor pružili da do ovoga ne dođe. Jedino šire uključivanje u protest bilo je kad su iskorišćeni za prevrat ’89/’90, poput radnika Dakića, kao topovsko meso.

Međutim, u Podgorici, na Vidovdan 2020. g. desilo se nešto drugačije. Brojni univerzitetski profesori, prosvjetari, ljekari i studenti podredili su uz, sijaset opštih mjesta, svoje pozive neprikosnovenom autoritetu crkve – instituciji koja tradicionalno ne baštini progresivne poglede za razliku od prosvjete i nauke.

Odlikovanje Vojislava Šešelja

Srpska pravoslavna crkva bez zazora je huškala na rat 90-ih, i za to nikad nije preuzela odgovornost da se javno izvini. I dan danas iz petnih žila nipodaštava, čak izvrgava ruglu, zaostavštinu Narodnooslobodilačkog pokreta, optužujući ih za pokretanje bratoubilačkog rata i za bogoubilačku politiku. Ljude različitih shvatanja sistemski je odbacivala i nikad se nije distancirala od kriminalaca-„vjernika“ koji su se prišljamčili crkvi tražeći oprost. Plagijatoru Siniši Malom, nakon što je rektorat Univerziteta u Beogradu utvrdio da je plagirao doktorsku tezu, crkva je dodijelila svečana priznanja uz povik „dostojan“. Vučiću i Dodiku dodijeljen je orden svetog Save iako je svak u svojoj državi/entitetu sahranio pravni poredak i javnu riječ. Tomislav Nikolić, koji ne zna ni kako mu se zovu master studije, mogao je da napravi manastir u rodnoj Bajčetini. Ratni profiter Daka Davidović kojega je Momir „pomilovao“ za šverc duvana, dobio je mogućnost da bude ktitor manastira u mojoj Goliji. Mitropolija crnogorsko-primorska nije zazirala od priloga Aca i Ane Đukanović, koji su u njoj kršteni. Od važnijih podviga SPC po ideološkom planu u Crnoj Gori treba izdvojiti Arkanove dvokratne pośete Cetinjskom manastiru, spuštanje limene crkve na vrh Rumije iz helikoptera, dodjelu odlikovanja „svetog Petra II Petrovića Njegoša, lovćenoskog tajnovidca“ Vojislavu Šešelju 2015. i parastos Draži Mihajloviću u Herceg Novom 2018. Sve ovo će se zaboraviti i reći ćemo da je crkva napravila strahoviti zaokret u nadi da će litije kami doprinijet pravom opštenarodnom protestu.

Samo budala može misliti da je mitropoliji problem korumpiranost državnog vrha Crne Gore. Ona samo želi da ima neupitan autoritet, a za lupeštinu ćemo lako. Da nije tako, ne bi mitropolit Amfilohije Mila povremeno nazivao svojim „velikim prijateljem“ ili „velikim državnikom“ niti bi izjavio da će „bit’ za ovu vlast ako se odreknu bezumlja“.

Natrag na vidovdanski skup:

Batrić Babović

Lijepo je da ljekar pokaže da nije samo materijalista već da priznaje duhovne vrijednost kao čovjekov put ka iscjeljenju. Međutim, isto toliko je glupo i nesavjesno viđeti ljekare na čelu litije u vrijeme drugog talasa koronavirusa – na manifestaciji đe je narod zbijen i đe niko ne nosi masku. Iste takve okolnosti su bile i na priredbi pred Hramom Hristovog vaskrsenja – ali o tome spec. interne medicine i nefrolog Batrić Babović nije prokamenio ni riječi. On ovakvim činom pospješuje narodno nepovjerenje u IJZ kao i uvjerenje da je koronavirus zavjera i da ne treba biti predostrožan.

Ispred prosvjetara je govorio Peđa Ražnatović, cijenjeni profesor istorije u podgoričkoj gimnaziji koji je i meni predavao. Između ostalog, profesor je naveo da su „litije najdemokratskiji izraz u istoriji [Crne Gore]“. I pored velikog poštovanja prema prof. Ražnatoviću, ne mogu naći smisao u ovoj izjavi.

Peđa Ražnatović

Narodna demokratija Stare Crne Gore je spontano razvijena i svoj najviši oblik je dobila u Opštecrnogorskom zboru. Nije bilo i neobično da narod zbači kapetana, načelnika kapetanije, ukoliko mu izglasa nepovjerenje. Ovaj sistem daleko od toga da je bio savršen, i određena bratstva su nametala svoju volju drugima – ali nije bilo velikih nejednakosti. U ovakvom ambijentu samoodređenja biran je i duhovni predvodnik Crnogoraca – cetinjski mitropolit, koji je potom hirotonisan od viših po činu crkvenih velikodostojnika pravoslavnog svijeta. Ovaj proces, kao i ustrojstvo Crne Gore, vremenom je mijenjan ali je postupak ostao isti u tom smislu što se duhovni vođa birao mimo volje ma koje druge pravoslavne crkve. Razdvajanje crkve i države zahtijevalo je formalizaciju državno-crkvenih odnosa koje je konačno uredio knjaz Nikola formiravši Sveti sinod u knjaževini Crnoj Gori. Ovo je ono što u činjeničnom stanju predstavlja autokefalnu, odnosno samosvjesnu i samoupravnu crkvu – a ne gramata patrijarha kojeg Turci postavljaju.

Današnje ustrojstvo Mitropolije crnogorsko-primorske bitno odudara jer ona niti određuje vlastite unutrašnje odnose niti bira svoje poglavare, pošto se od smrti Mitrofana Bana Cetinju dodjeljuju mitropoliti iz Beograda. Mitropolija crnogorsko-primorska je svesrdno prihvatila istorijski gledano ponižen status nemanja nikakve autonomije ili autokefalnosti.

Mara Šćepanović

Napominjem da su predavanja uvaženog profesora Ražnatovića, đe se otvoreno o istorijskoj samostalnosti i samosvijesti pravoslavne zajednice Crne Gore govorilo, meni lično mnogo značila za razumijevanje vlastite prošlosti. Ne znam zašto nije tokom govora, kao i tokom predavanja, napravio napor da razumije sve sukobljene strane.

Ispred profesora Univerziteta govorila je uvažena Mara Šćepanović, sa kojom sam sarađivao tokom svojeg studentskog angažmana i prilikom sklepane reforme nastavnog programa i kad je bila u pitanju nelegitimna smjena dekana Stevana Šćepanovića, i tokom studentskih protestih Studentske Inicijative koje je Odupri se uzeo pod svoje kasnije, kao i kad je profesorica Vanja Vukoslavčević dobila protivzakoniti otkaz. Draga profesorice, reći da su „studenti položili najvažniji ispit“ povodeći se za većinom je daleko od istine. Za to im je potrebno daleko više kritičnosti i samokritičnosti.

Nebojša Kasalica

Ispred studenata koji su pružili bespoštednu i nepromišljenu podršku Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori obratio se moj kolega sa PMF-a Nebojša Kasalica. On je najočiglednije od svih govornika podražavao mitropolita i njegov nekreativni govor. Samo valja napomenuti da su se studenti okupili kao „Studentska inicijativa“ – ista organizacija u kojoj sam ja bio jedan od predvodnika a iz koje sam na kraju morao istupiti zbog nesuglasica sa ostalim članstvom. Śećam se muka koje sam imao da organizujem kakav-takav skup zbog studentskih prava, korupiranog studentskog parlamenta, Upravnog odbora i Rektorata, bahatih profesora, izmišljenih studentskih organizacija koje sisaju ogromni novac, lošeg studijskog programa ili zakona koji regulišu naš status. Ništa skoro! Naći nekog ko će šćet da piše o svojim lošim studentskim iskustvima ili da se bači u poduhvat osnivanja studentskog portala? Kami! Ali da puštimo da se isti popovi bogate od svetinja – hiljadu potpisa za jedan dan.

Nevenka Nancy Ćirović

Nevenka Nancy Ćirović se malo „kreativnije“ obratila publici. Viče kako su danas Srbi „krivci“ upravo kao što su ovoj vlasti nekad bili krivci Hrvati, Muslimani/Bošnjaci i Albanci. Nije valjda da su se svi nekadašnji optuživači Hrvata, Muslimana/Bošnjaka i Albanaca zbježali u ovu sadašnju vlast? Zar nije i Mitropolija tu imala svojeg udjela, kao i dobar dio političara iz opozicionih redova? Koji su ono novinari tad bili aktuelni?

Čisto radi demonstracije kako mitropolija svoja gledišta nije pomakla ni za jednu zeru od mračnih devedesetih čuli smo od popa-voditelja vidovdanskog programa „divnu“ pjesmu koju je mitropolit Amfilohije zapisao kad je sio na prijesto davne 1989.:

Vidovdane, moj očinji vide
Tobom vidim što drugi ne vide
Besmrtnoga kosovskog viteza
I sa njime jato mučenikȃ
Iz krvi iznikli božuri
Iz kostiju znak časnog krsta
Svoje nebo nose na tri prsta
Vjera im je osnova pregnuća
A zenica presveta trojica
Svi odoše u boj na Kosovo
Za presveto ime Isusovo
Vidovdane moj očinji vide
Tobom vidim što slepci ne vide
Vidim Laza nebom obasjana
I u njemu zoru novog dana
U vaskrslom Hristu zapretanu
Potvrđenog zavjetom Kosova
Jedinoga puta Srbinova

Uspješno je izvedeno vraćanje na fabrička podešavanja. Od Kosova i Nemanjića računamo vrijeme, i ne smijemo da puštimo da nam najsvetiju zemlju otmu. Ako treba da stradamo, stradaćemo na putu pravednom – ali prvo kreni ti omladino. Ovo je dodatno naglasio muzički nastup.

Najniža tačka u ovom nabrzinu sklepanom skupu se dostigla izvedbom pjesme pod nazivom „Sini jarko“. Riječ je o melodiji divne starogradske podgoričke pjesme „Šetajući pored Ljubovića“ sa izmijenjenim stihovima koji veličaju junake kosovskog boja, uspostavlja direktnu liniju Nemanjići – Obilići – Petrovići, priželjkujući povratak Dušanovog carstva, anahrono stavljajući Dubrovnik, Nevesinje, Cetinje i Prizren u jednu cjelinu. Ne znam zbog čega konstatntno promiče srpskim nacionalistima i klerikalistima da je upravo taj Dušan Silni toliko gladan moći bio da je htio da satre kolijevku pravoslavlja – Vizantiju. Njegov rat i potreba za carstvom se nikako drugačije ne može shvatiti. Tim pohodom Vizantiji je dao smrtne rane koje su, uz one koje su im krstaši zadali 1204., doprinijele njihovom padu.

Uzeti jednu starogradsku ljubavnu pjesmu i usaditi joj „patriotizam“ protkan imperijalističkim pretenzijama je toliko jadno-nekreativno koliko je i nemoralno zbog plagiranja. Prva izvedba ove pjesme Danice Crnogorčević je za 98. obljetnicu Podgoričke skupštine 1918. godine – što objašnjava motiv za krađu melodije ove staropodgoričke pjesme. Ako neko ima želju da se preslišava o vlastitoj naciji pjevajući ovakve stihove onda neka barem napiše melodiju a ne da krade.

Mjera u kojoj je ova pjesma autentična taman je ista kao mjera u kojoj je istinita tradicija koju poturaju vjerujućem narodu. Eparhije SPC u Crnoj Gori imaju sjajnu strategiju izigravanja tradicije, u čemu im pomaže stalni neprijatelj – „bogoubilački režim“ bivše Jugoslavije. Bitno je samouvjereno izigravati da je određeni obred oduvijek bio u tradiciji ali da su ga komunisti zabranili i narod će to slijepo prihvatiti – jer je u pitanju institucija koja počiva na uvjerenju. Isto tako će izmijeniti izgled crkve ili naslikati freske i potom tvrditi da je to vječito bilo tako. O ovome je za naš portal pisao arhitekta Miodrag Bajković a daleko od toga da je to je jedini stručnjak koji se bavio time. Čak postoji izdanje Srpske pravoslavne opštine Titograd iz 80-ih, čiji je autor Božidar Šekularac, koja govori o potpunoj izmjeni nekada katoličke Crkve sv. Đorđa đe je Stefan Nemanja primio „latinsko“ krštenje prije nego što je pošao u Rašku đe je stekao pravoslavno krštenje.

Podržavam narodno pregnuće koje se suprotstavlja uspostavljanju partijskih crkava i koje se bori za pravo sadašnjeg sveštenstva u crnogorskim svetinjama. Međutim, i prema toj crkvi treba bit kritičan. Crkva je sav ovaj period od zadnjih 30 godina nevjerovatno mnogo privređivala. Oslobođena je poreza za razliku od glavnine profitabilnih društava. Od narodnih para sebi organizuju lagodan život, šalju đecu da studiraju u inostranstvo, kupuju nekretnine i grade hotele. Isto tako, treba biti svjestan da veliki broj sveštenika koristi mantiju kao jeftin način za sticanje autoriteta koji im ne pripada. U školstvo, zdravstvo i ostale institucije od javnog interesa ne ulažu maltene ništa. Prihode ne usmjeravaju u stipendije, niti čine skoro pa ikakav napor da obezbijede školama, fakultetima i bolnicama potrebnu opremu. Eventualno, radi reklame, ponekad doniraju KBC-u neki aparat ali to ne čine ni približno u obimu koji im je u mogućnosti.

Etnofiletizam, što je jeres, toliko je prisutan da bi se reklo da je Isus bio đak svetoga Save. Svetiteljski status se dobija po političkom ključu, pa su zato i svi Nemanjići sveci iako su jedni drugima kopali oči i činjeli što im je volja. Isto tako je i kolaboracionista Joanikije Lipovac sveti svjaštenomučenik. Uloga naroda mora da bude razumna kritičnost prema crkvi jer jedino će je na taj način usavršiti.

Takođe, ako narod već gaji toliko povjerenje u ove eparhije – što je onda problem da one čine autokefalnu crkvu? To ne znači da ste odstupa od pravoslavlja već da to sveštenstvo ima dovoljnu samosvijest da može samo da upravlja sobom i samo određuje svojeg poglavara, koji ne mora nužno biti patrijarh. Pa glavnina njih koji se protive ovome jedino što zna o autokefalnosti jeste da je to nešto što je sveti Sava obezbijedio. Što nekome uopšte smeta uspostavljanje crkve pod nazivom Crnogorska pravoslavna crkva? Treba li sad još CANU da se prezovemo u SANU u Crnoj Gori ili UCG da bude Univerzitet u Beogradu Crne Gore?

Potreba za samoodređenjem i kritičnim stavom prema crkvi moraju se uzeti kao pokazatelj zrelosti naše pravoslavne zajednice a ne kao nesolidarnost i izdajstvo. Samosvjesni i samoupravni status istorijski pripada pravoslavnoj zajednici Crne Gore i mora da joj se vrati.

Mato Kankaraš