Reportaža jednog vremena
U prošlom vijeku, davne sedameset i neke godine srio sam se sa Fahrom na trgu Ivana Milutinovića, na ćošku kod Robne kuće, na početku ulice Marka Miljanova i tu se pozdravili uobičajenim pozdravom za, tada Titograđane “Z d r a v o”. /Fahra sam upoznao preko Dragana Barjaktarevića u redakciji “Omladinskog pokreta./ Pitao me je kuda sam pošao i imamo li vremena svratiti do bifea “Expres restorana” na kafu, našto sam ja odgovorio:- Idem do Dragana Barjaktarevića /Isaka Crnogorskog kako je sebe nazivao i potpisivao neke svoje tekstove/ imao sam neki naslov za naredni broj “ Omladinskog pokreta” čiji je on bio urednik. Pa taman idemo zajedno imam i ja neke naslove, ponio sam da ih pogleda i možda objavi u nekom od narednih brojeva, za piće ima vremena. Dobro se ne sjećam ali redakcija Omladinskog pokreta je bila na četvrtom ili petom spratu zgrade u kojoj je u prizemlju bila prodavnica obuće ulaz pored, ispod čijih stepenica se nalazila sajdžinica a pored predsjedništvo republičke konferencija SSOCG.
Pošli smo stepenicama prema redakciji “Omladinskog pokreta” na čijim vratima je bio nalijepljen, iskinut naslov iz novina “Omladinski pokret”.Koliko se sjećam, ušli smo bez kucanja jer je Fahro išao prvi a ja za njim. U omanjoj prostoriji sa jednim stolom i stolicom, pisaćom mašinom i telefonom sjedjela je sekretarica Dijana koja je ustala i poljubila se sa Fahrom a meni je samo pružila ruku i rekla da sjedemo na stolicu koja se nalazila,pored malog stola u drugom kraju kancelarije. Sjeli smo pored stola na kojem je bila sva dnevna štampa i novi broj “Omladinskog pokreta”. Uzeli smo da ih prelistamo jer je urednik bio zauzet pa ga je trebalo sačekati, Ja sam uzeo Omladinski pokret jer je trebalo u njemu da imam objavljen naslov o danilovgradskim rukometašicama pa me interesovalo kako je to ispalo a Fahro je uzeo “Politiku” i skrajnuo “NIN” pa kad završi sa listanjem politike da i njega pogleda. Utoliko se na vratima pojavio Dragan i rekao – Zdravo momci… – a onda se meni obratio riječima – ovaj novi naslov nije loš prve reakcije su pozitivne, možeš ti pisati lijenštino jedna ali ako ti budeš pisao ko će posjećivati okolne kafane,- smijući obratio mi se Dragan.
– Što radiš ti Fahro,- okrenu se Dragan Fahru, – Ima li što novo? Ovo što si poslao za ovaj broj nije bog zna posebno pismeno pa ćeš morati malo više vremena posvećivati pisanju a ni tema ti nije aktuelna za ovaj broj. Možda će sve to nekada biti dobro… Ne gubi nadu, nastavi da pišeš i pisanje se uči. No ja se raspričah sa Vama a predsjednik SSOCG svaki čas treba da dođe da napravimo intervju za naredni broj pa ti Dijana malo pospremi Redakciju a mi ćemo se vidjeti kasnije.
Ovako sam završio drugi ili treći susret s Fahrom u redakciji “Omladinskog pokreta” koji je uređivao Dragan Barjaktarević ili Isak Crnogorski, kako je potpisivao i neke svoje vrlo uspjele književne naslove, koji, ne znam kako su završili i da li su sačuvani. Tada je Dragan bio pismen i obrazovan novinar a ja i Fahro polu pismeni ili, moglo bi se reći, voljom nadareni novinari. Ja sam i danas ostao takav,volja me nije prošla a sve drugo me ostavilo na goloj ledini stvaralaštva u maloj Crnoj Gori a Fahro je postao ime na mnogim poljima literature, politike i biznisa kome je ovaj prostor mnogo mali, uzak i nedovoljan za njegove ,da ih ne nabrajam, prirodno obdarene moći. Doduše ja sam prestao da objavljujem a bogami i da pišem osim za sebe i svoju dušu što bi na kraju završilo kao potpala starog smederevca u kući mojih roditelja.
Kad uporedim ovo i ono vrijeme, moje pisanje i Fahrovu pismenost, moje večeri poezije u Domu omladine “Budo Tomović” i njegova prepričavanja svog talenta u holu hotela “Podgorica” gdje smo često śeđeli. Pomalo mi postane žao što ovo s ovih mojih današnjih pozicija pišem. U tom holu prepričavala se crnogorska kultura, pričalo se o “Okovanom prometeju”o “Marku Kraljeviću superstaru”, kritikovala se dramatizacija „Jame” Ivana Gorana Kovačića „Čegović na ljuljašci” u mojoj režiji i dramatizaciji u društvu Mime i Milana ,Sloba, Fahra ,Jovanke i mnogih drugih, danas poznatih imena od kojih si ti najdalje otišao ili bolje rečeno najšire se obrazovao na svim poljima koje su obezbijedile balkanske ratne prilike od devedesetih pa na ovamo. Niko od ovih ljudi danas se neće sjetiti čovjeka koji piše ovo ali pišem neopterećen imenom, imetkom, zvanjem ili znanjem. Pišem iskreno a iskrenost jedino može da preživi svako vrijeme pa i ovo koje, mnogi, danas poznati, neće preživjeti.
Ulica Slobode bila je naš drugi dom gdje smo svi sve znali, i ništa nijesmo imali osim nas, ali nam ništa više nije ni trebalo. Tada je u toj ulici bila i današnja politika, biznis, literatura, gluma i glamur i svi smo išli pješke osim jednog, čije ime neću pomenuti jer ga nijesam dobro poznavao. On je imao žutu “Zastavu” kojoj je vrlo često otpadao auspuh pa ga je krpio kod jednog njegovog prijatelja a mi smo na račun toga zbijali šale.
Ne ljuti se Fahro ovdje nema zlih namjera već je ovo prava istina koje se ja sjećam jer se u životu nijesam opterećivao i trošio energiju na dokazivanje, nakon AB revolucije. Iako nikada nijesam bio član Saveza komunista već vječiti kandidat za prijem u SKJ, mnoge sam štafete dočekao i ispratio ali nijesam ratovao za mir, niti ikada obukao bilo koju uniform pa ni uniformu civilne zaštite koja je bila dio strategije, odbrane naše države.
Zaboravio sam da li si bio polaznik Partijske škole u Kumrovcu ali ću to provjeriti, obećavam ti preko Aćima koji je bio polaznik te škole za koju mu ja nijesam potpisao katakteristike jer ih nije zasluživao, po mojoj ocjeni, ali mu ih je potpisao neki od partijskih sekretara Pedagoške akademije u Nikšiću. Bio je dobar đak, obećavao je odličan uspjeh i novo partijsko znanje iz škole u Kumrovcu. Za njega znam da je završio kao odlikaš a zakleo bi se da si i ti bio polaznik te škole ali moraš priznati ni izbliza nisi dobar kao Aćim. Aćim je imao leđa, moj Fahro, tada, a ti danas, čini mi se. Vi ste pošli u tu školu kao odani Titovi pioniri budući školovani sekretari komiteta u svojim sredinama. Trebalo je da zamijenite Veseline, Lazare Mijate, Tomislave i… Bila je velika gužva na vratima svake partijske ćelije a o Komitetu i da ne govorimo. Nije mi žao što ste Vi otišli i bili polaznici te škole ali tada nijesam mogao oprostiti mom partijskom sekretaru koji mi nije dao podršku da vam se i ja pridružim i onu vječitu kandidaturu za člana SKJ pretočim u stvarnost i odem u Kumrovac.
Ja sam i danas ono što sam bio, samo sa velikim bremenom godina i dobrim pamćenjem koje ću, nadam se, pretočiti u jednu istinu toga vremena i objaviti.
Oprosti mi za ovu slobodu, ako sam pogriješio, ali, nijesam grešnik. O tebi ne znam ništa i ne treba da znam. Ne znam odakle mi pravo i ovo oviliko da pišem jer ti si Fahro a ja Sveto i pred Bogom.
Svetozar Popović
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2304
Objavio