RABITI PAROLU: ”NE DAMO SVETINJE” – ZANAGO JE NEMORALAN ČIN (V)

Napisao: Miodrag D. BAJKOVIĆ, arhitekt

 

 

PRIČINA ČETVRTA

 

Uništenje dva, za mene – najuzvišenija civilizacijska dostignuća i dva krasna čina ekumenizma, koje je baštinila Crna Gora i svi mi njezini postojbnici!

 

Prvi je taj – što više iznošenju krsta Svetog Vladimira Dukljanskog na vrh Rumije, ni primać – ne prisustvuje onoliko pripadnika drugih naroda i vjera kȃ nekad.

 

Uzrok tome su stvorene, a u vezi s tijem činom – odbijajude okolnosti i negativni ambijent, ali i agresivna i rđava energija od strane ovdašnjih Srbaljah i ovdašnjeg kraka SPC, na čelu sa predvodnikom njihovoga stada koji stoluje u cetinjskom manastiru!

 

Nabrojano je razgradilo negdanje međunacionalno povjerenje i tijem i tako onaj istinski suživot u Baru, u kojemu je sve započinjalo onom bogomdanom: ”Pod Rumiju tri su vjere – one neće da se dijele.”!!!

 

Iste posljedice se odnašaju na vaskoliku Crnu Goru, a sve to ”novo”, naopako i antihrišćansko ”izgradilo” je i onu trafiku ili kontejner razdora na vrh Rumije.

 

Inače, kad je 1215. godine despot Mihail Komneni sa svojom družinom ponio mošti Svetog Vladimira Dukljanskog, tizi ”moćnizi Nemanjići”, koji su tadijer vladali okupiranom Dukljom i bili u usponu svoje moći, a 1217. (konačno) dobili svojeg prvog krunisanog kralja Stefana Prvovenčanog (dok smo mi Dukljani- Zećani-Crnogorci čak 140 godina prije njih imali svojeg prvog kralja (pomeđu 9 (slovima: devet) kraljeva Vojislavljevića) – kralja Mihaila) – ni pokušali nijesu da sa one bande Rijeke Bojane (iz Drača), mošti velikog našeg sveca (po ne znam koju cijenu) otmu i vrnu u svoje ruke i Prečistu Krajinsku.

Ne, ni kopornuli se nijesu! Zašto?

Zarad toga što Sveti Vladimir Dukljanski jednostavno nije bio tamo-njihov svetac – i taman im je bilo dobro došlo da njima tuđi-dukljanski i modni kult nestane, da bi na komociju  stvarali svoje kultove  – nama uvezene i nametnute.
 

Danas ga oni isti svojataju, diče se s našijem svecem i veličaju.

Tvrdim da im je to u moralnom smislu zisto prizemna i poprilično nesojska rabota.

Ipak, najvažnije im je tamo-njihovu svetiteljsku tradiciju, taman i uz očiglednu a svojstvenu  im  ”sobraznu”  otimačinu,  ”produžiti”  –  ni  manje ni  više  no  184 godine (naš Sveti Vladimir Dukljanski je proglašen svecem 1017., a njihov (tkz.) Sveti Simeon (o točnjavi ”mira” – nema zbora) 1201.).

Kȃ arhitekt ovđe ne želim propuštiti: (i) hram mu u Baru podigoše, čija je onako u kumbulj modifikovana raško-moravsko-vizantijska arhitektura u stvari (da u stručnom dijelu izidem iz strogo akademskog rječnika) – nešto poput ”diznilenda” u arhitekturi (nezgrapnih proporcija, ”čudnih” oblika i ukupne kompozicije volumena, za naš prostor neprihvatljivih-tuđih elemenata i detalja, a i ”divnih” boja njezinih kupola, …), nažalost – uvezenog i instaliranog ”diznilenda” na pjenu od mora crnogorskog komata Mediterana.

 

I drugi – što je predvodniku njihovoga srpskog stada u Crnoj Gori, koji u potonjih 30 godina stoluje na onaj (do dana njegovog ustoličenja 95%, a onijeh preostalijeh 5% otpada na period pomeđu 1920. i 1990.) – nekad sveti stolovač Svetog Petra Cetinjskog, teke je arivao u Crnu Goru (na njezin zli usud) i stanio se na Cetinje, njegov prvi antihrišćanski čin (i osobiti zadatak) bio: da išćera katoličke svještenike, što će reći – braću u Hristu, iz crkava sa dva oltara na crnogorskom primorju, i – zabrani im pristup!

 

Ovo mi je decembra 1991. godine, u Biskupadi u Baru, lično i u četiri oka rekao tadanji (danas pokonji) nadbiskup barski Petar Perkolić.

 

Koliko gođ ove crkve malobrojne bile, zastiđe je za ovdašnju vlast, našu negdanju tradiciju i istinski suživot (zarad česa smo s veljijem razlogom ponosni bili) – da se, nakon višegodišnje vođenog procesa, sudski odlučuje i presuđuje – da u bogoslužbenoj Crkvi Sveta Petka u Spičanskom polju (Sutomore) božju službu mogu dopodna služiti svještenici jedne, a popodna druge konfesije.

Ovaj sram de ostati ovdašnjim generacijama tokom svih bududih vremena.

 

Zato, ništa i nimalo to, predvodnika stada koji stoluje u Cetinjskom manastiru, nije smetalo, tj. i mimo toga je imao toliko ”s-obraz-nosti” i drskosti da 1993., kȃ član delegacije SPC, skokne u pośetu Vatikanu i tadanjem (danas pokonjem) papi Jovanu Pavlu II, i – celiva mu ruku (katoličku)!

 

Krst iznošen na Rumiju okupljao je i hrišćane (pravoslavce i katolike) i pripadnike islama, a to znači – sve narode u Crnoj Gori ili, sve Crnogorce u smislu pripadnosti državi Crnoj Gori – njezine postojbnike: Crnogorce, Muslimane, Bošnjake, Albance, Srbe i Hrvate!
 

Kuđ među narodima iskati višeg zajedništva, sloge i ponosa od toga – i više radosti od takve!

 

Uljudno molim – zastanimo ovđe na tren i pomislimo: kako je to samo (nekad) samom Bogu bilo ugodno!

 

Ako već nijesmo, a svi su izgledi, i ne možemo na planetarnom nivou biti brada, sporad crkava kȃ institucija i svega što one takve ljudskom naravi vođene imaju u svojim ”pedigreima” – barem se u maloj Crnoj Gori, a sa ovakvom negdanjom tradicijom – ekumenizam mogao iskreno i snažno: prigrliti, ljubiti i ljubomorno čuvati i sačuvati.

 

Suštinski – ni jednog ni drugog običaja više nema-mo! Nijesu skapulali.

 

Nit’ se više, uz iskren dogovor i na hrišćanski dobronamjeran način – liturđije uz oba pojanja pod istijem crkovnijem šljemenom služe i čuju – nit’ nas više starostojni i slavni naš dukljansko-crnogorski svetac okuplja podno i navr’ Rumije!

 

Oba ova naša uzvišena civilizacijska dostignuća i dva krasna čina ekumenizma nam je, s najprizemnijim ciljevima agresivno, bezobzirno, bezočno, bahato i alaburde (na silu, silom) – uništila i antihrišćanski otela SPC, odnosno, njezina filijala-ispostava-odbor u Crnoj Gori, to jest – predvodnik srpskog stada na njezinom čelu!

 

Uništen je izuzetno važan dio ponosa i duge tradicije Crne Gore i svih nas njezinih postojbnika, ne glede na narodnost i vjeru ili konfesiju – na kojemu nam je Evropa zaviđela i poštovala: nas i takvu našu sjajnu tradiciju!

 

Da, (i) to su bile naše svetinje poviše svetinja koje ne opstaše, no ih poništiše neki rđavi, hudi i zloradi ljudi iz, za nas Crnogorce – okupatorske tkz. ”Srpske pravoslavne crkve”!

 

Vesteno (tačno, istinito) rečeno – razorili su nam temelj suživota na prostoru Crne Gore, a taj je temelj bio – povjerenje pomeđu naroda!

 

Sporad svega, nedu se libiti da ovđe javno postavim sljedede pitanje:

Može li zisto, poslije svega ovđe napisanog, posebice poslije ovoga potonjeg, iđe iko normalan, realan, civilizovan, dobronamjeran i kome je – ekumenizam iskreno na duši, Božja volja neprestano na m pada i, sve Bogu ugodno iskreno u srcu nosi, uopšte (više) imati dilemu oko  toga –  je li gorespomenuto uništavanje ovakva dva uzvišena civilizacijska dostignuda i dva krasna čina ekumenizma:

– djelo hrišćanina, ili (zlo)djelo antihrista;
– je li to djelo svještenika, ili (zlo)djelo nepomenika;
– je li u pitanju djelo svještenika koji śedi na oni nekad sveti stolovač Svetog Petra Cetinjskog, ili je u pitanju (zlo)djelo bojovnika iz armade najpoznatijeg palog anđela Lucifera, Sotone?!?

 

Glede toga, ja već od davnijeh doba (evo 30 punanija godina) – dilemu nemam!

 

Zarad svega nabrojanog i ogromno toga nenabrojanog, najblaže rečeno – ovo (od više sile – privremeno odlagano) litijašenje, molebanisanje i uzvikivanje parole: ”Ne damo svetinje” – jest nemoralan čin i rabota suprotna od časne i čojske!

 

Litijaši-molebanisti, i svi oni liječnici, fudbalski djelatnici, kapetani dugačkijeh plovidbi, studenti, advokati itd., koji podržaste ove prve – smatrate li da mi Crnogorci i Crnogorke nemamo pravo: na pravicu, na ponos i principe, na poštovanje svojih predaka i tijem odbranu svetog našljedstva koje nam od njih ostade, na identitet, na odgovornost spram svojih potomaka, i – smatrate li da nam (zarad svega) ne činite krivicu uzvikujući tu uvredljivu parolu?!?

 

Zanago bi bilo dobro i prijeko potrebito da dadnu, tj. vrnu protivuzakonito otete svetinje, da više ne biše (zlo)rabili – ni ovu parolu ni crnogorske svetinje!!!

 

O koncu – śetimo se i izbjeglicah iz 90-ih godina proteklog stoljeća (mnim na izbjeglice-litijaše), kojima je Crna Gora ukazala gostoprimstvo, dala:  komat svoje zemlje pod nogama, komat svojega neba nad glavama, komat leba i mogućnost da u Crnoj Gori zarade i cipan-cijeli patišpanj (i dosta toga poviše patišpanja …), i – dala im, čoče – državljanstvo, a koji po tijeh ulica i džada imaju obraza (očito ih obraz ne smeta) ili pečobrazluka, a usljed toga i skoposti – da uzvikuju: ”Ne damo svetinje”!

 

Česa to zborite? Koje i čije vi svetinje ne date?!

 

Je li to ne date ni onu moju plemensku pravoslavnu Crkvu Svetog Jovana Krstitelja iz Građana, u Riječkoj nahiji, koju još začetkom 18. stoljeća – 1708. godine (skupa sa ostalim plemenicima i kućama) izgradiše i, kad je bilo potrebito – saniraše, obnoviše, čuvaše i sačuvaše moji naoružani (što znači: slobodni) preci?!

 

Inače, ovu crkvu, skupa sa katastarskom česticom zemlje oko crkve, crkovnom portom, odnosno – grobljem na kojemu počivaju moji pokonji roditelji i svi preci (otkad iz Katunske nahije u drugoj polovici 17. stoljeća doselismo u Građane) – još novembra 1989., jedan tadanji član i ”kadar” objedinjenog DPS-a, iz Opštine Cetinje, kȃ vlasništvo uknjiži, tj. učinje prijepis državne imovine (jedinice lokalne samouprave) na okupatorsku Srpsku pravoslavnu crkvu – i to: potajno, na svoju ruku i bez pravnog osnova (viđeti hronologiju upisa), što će reći (a što šćaše kralj Nikola reći-napisati) – na prijevarni način!

 

Grob moje famelje sa okolnim zemljištem (ovakvih je na hiljade primjera po Crnoj Gori) i, naravno crkva sa crkovnom portom – crno je na bijelo vlasništvo ili, kȃ njezin pośed – pripada ”SPC”.

 

Śedište te ”SPC” je u tuđoj, Crnoj Gori od vajkada neprijateljskoj državi (o čemu zbore silne neoborive činjenice iz povjesnice – a neprijateljska je i dan-danji), koja u 18. stoljeću kȃ država nije ni postojala, kȃ ni Pećka patrijaršija (pravilno: Pećka arhiepiskopija), koju u tom istom 18. stoljeću (stoljeću nastanka plemenske crkve u Građanima) tačnije 11.9.1766. godine, turski sultan Mustafa III svojijem beratom (zanavijek) ukide!

 

Svjestan sam zakonskih prava koja proizilaze iz datog im (izbjeglicama iz 90-ih) crnogorskog državljanstva, ali, valjda – postoje neki ljudski kodeksi i čojski principi, pa bi zanago bilo veoma poželjno da mene i sto i kusur hiljada postojbnika a starośedilaca Crne Gore (od kojih svak iz svojih razloga jedva čekamo primjenu Zakona o slobodi vjeroispovijesti) – na čojski način zaštite od samih sebe, a sebe od virusa litija, i – ”ostanu doma” kad se ”događaju litije”.

Izbjeglice, đe su vama bili vaši razoružani preci tadijer (kad su moji preci gradili spomenutu crkvu 1708. godine) i – o kojemu su se jadu bili zabavili onadijer?!

Manite se te rabote i ne plekajte se đe vam mjesta nije, i – đe soko svoje gnijezdo vije!

CRNOGORCI I CRNOGORKE – NEMOJMO DATI NAŠE CRNOGORSKE SVETINJE !!!

Sve ovo gornje stavih na papir, zarad toga što mi da oćutim ne dozvoli:

Sreća jer sam rođen i živim na crnogorskom kršu; ponos na dukljansko-zetsko porijeklo; uzvišeno pripadanje crnogorskom narodu, i naciji; dug spram predaka; ono što ću ostaviti ka’ otac; vaskolike emocije; zahvalnost Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi; vjerska tolerancija i moj nepopustljivi ekumenizam; poštovanje  drugih  Crnogorcima  dobronamjernih  nacija;  odlično  poznavanje svih marifetluka nama ne-dobronamjernih nacija; pođešto znanja o istoriji sakralne umjetnosti-arhitekture našeg komata Mediterana; bestragavanje ovdašnje nacionalne kulture; stvarna i očita ugroženost Crnogoraca od onijeh koji su doslovice privilegovani, a služe se spretnom i podlom strategijom o tobošnjoj njihovoj ugroženosti; gubljenje ili nestajanje crnogorskog identiteta; ośećaj nacionalne odgovornosti; nezadovoljstvo ovakvom vlašću; građanska obaveza; etika do struke i to što – istinu i pravicu ponajviše ljubim!

ISTINA O CRNOJ GORI JE PREČA OD SVEGA –

TIJEM JE I POVIŠE SAMIJEH ŽIVOTA NAS CRNOGORACA !!!

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8437