RABITI PAROLU: ”NE DAMO SVETINJE” – ZANAGO JE NEMORALAN ČIN (III)

Napisao: Miodrag D. BAJKOVIĆ, arhitekt

 

 

Na jednobrodnoj grobnoj Crkvi Presvete Bogorodice, izgrađenoj 1439. godine, zadužbini Jelene Balšić, koja je sastavni dio manastirskog kompleksa, improvizovano su i bez stručnog oslonca na materijalne ostatke, dokumentaciju i tradicionalna iskustva, dograđeni bočni paraklisi(5.) sa apsidama na ostacima bočnih brodova negdanje trobrodne, troapsidalne bazilike, izgrađene koncem VII stoljeća, ka’ i priprata(6.) na temeljima trijema na zapadnom dijelu crkve (njezinom pročelju), sa začetka druge polovice XV stoljeća, tj. već iz doba Stefana-Stefanice Crnojevića.

 

Ovijema dogradnjama uništeni su stariji slojevi arhitekture-kulture, koji su bili izvor podataka o izgledu crkve, tehnikama zidanja i genezi građevine.

Izgradnjom svoje zadužbine na ostacima trobrodne, troapsidalne bazilike, jasno je da Jelena Balšić nije imala namjeru da prvobitnu baziliku obnovi, odnosno rekonstruiše njezin izvorni izgled.

O tome sve očito śedoči, a ponajviše to što se gabarit Jelenine crkve u tlocrtu ne poklapa sa starijom građevinom u dijelu oltarske apside (apsida negdanjeg centralnog-središnjeg broda bazilike bila je veda od Jelenine).

Takođe, dograđene strukture iz sredine XV stoljeća na mjestu bočnih brodova bazilike (južnog i śevernog) i u zapadnom dijelu – nemaju odlike djelova bazilike.

 

Zato je SPC, nad vaskolikom postojećom-zatečenom arhitekturom, obavila ”restauraciju”, ”rekonstrukciju”, ”adaptaciju”, ”sanaciju” i ”konsolidaciju” na svoj način, tj. anticivilizacijski prekrojila negdanje graditeljske strukture i, čerečeći ih, stvorila građevinsko ruglo i skalameriju u smislu: ukupnog kompozicionog sklopa, oblikovanja dograđenih volumena, proporcija i uopšte same ”nove” arhitekture (krovnih ravni, elemenata na fasadi, materijalizacije (krov od olova, …) itd.); dok, ”stručnjak” koji je gradio-dozidao dva spomenuta paraklisa i pripratu, zarad – izvedenog sloga, kvaliteta ili nivoa preciznosti zidanja, može biti angažovan isključivo za gradnju što zabačenijih suvomeđa po tijeh čuka(h).

 

U unutrašnjosti crkve pod je urađen od mašinski rezanih kamenih ploča.

Dalje, novoformirani kameni ikonostas svojim oblikom i dekoracijom nema uporište u istorijskom-kulturnom-umjetničkom nasljeđu.

Crkva Presvete Bogorodice – na otoku Beška

Lijevo – nakon arheoloških istraživanja i konzervatorskih radova izvedenih 1966. i 1986. godine. Bočno (posebice desno) od crkve i ispred crkve vide se ostaci starih slojeva arhitekture.

 

Desno – nakon ove ”divne” dogradnje priprate i paraklisa.

Znači: na evropskom kontinentu i u XXI stoljeću, ostaci trobrodne, troapsidalne bazilike stari preko 1300 godina su ovako – ”na-do-gra-đe-ni”!

Naglašavam – sve ovđe učinjeno što je dovelo do razaranja slojeva arhitekture-kulture i uništenja ostataka koji su śedočili o genezi  ove građevine i dobra kulture, ka’ i u primjeru kampanjela i portala manastirske crkve Svetog Đorđa – učinjeno je u mirnodopskom periodu, a ne u ratnim okolnostima i predstavlja neviđeni i prosto nevjerovatni zločin nad našom kulturom ili kulturocid!
 

Drugi (civilizovani) narodi, kȃ zjenicu oka svojega, čuvaju i štite svakoji krš na krš iz svoje prošlosti i dobro paze, kȃ da vrše operaciju te zjenice, kako će, ako je potrebito – skinuti kaltu (malter) sa nekojega od tijeh krša, koji čine ugrađeni djeličak njihovog dobra kulture, i/ili – kako će odgovorno pripraviti i ugraditi novu kaltu u kojoj dominira klak (kreč), da bi i sastavom i bojom bila u skladu sa nagda ugrađenim materijalom.

 

Mnim da je potrebito naglasiti:
Kultura, odnosno u konkretnom slučaju – naša tradicionalna sakralna (i vernakularna(7.)) arhitektura, je – današnji odraz nas samih u zrcalu prošlosti!
 

Otkrito rečeno – bestraganje Manastira Beška me najviše boli, zarad toga:

 

– što se na otoku Beška počelo graditi još o koncu VII stoljeća (trobrodna, troapsidalna bazilika (iako znatno manjih dimenzija) građena je po uzoru na nešto stariju trobrodnu, troapsidalnu baziliku sa Martinićke gradine, što znači – 150-200 godina prije vladavine kralja Svetopeleka (vladao od cca 850. do cca 890.), koji je najvjerovatnije ukopan na Martinićkoj gradini (Lontodokla), biskupskom centru još od konca VII stoljeća);

 

– što je ova trobrodna, troapsidalna bazilika sa Beške bila najstarija sakralna građevina na Skadarskom jezeru (poslije nje je izgrađena Prečista Krajinska i trokonhos sa Tophale (viđeti prvi dio ovoga teksta));

 

– što se na ovom mjestu gradilo i obnavljalo u doba sve četiri crnogorske dinastije;

 

– što je ktitor crkve Svetog Đorđa, Đurađ II Stracimirović Balšić, vaskoliki jun mjesec godine, preśedio doma u svojim dvorima u Ulcinju i u Godinju, i nije šiljao svoju vojsku na Kosovo(8.) da bije tuđe bitke i vodi tuđe bojeve (teke da je kralj Nikola pođešto naučio od Đurđa (Bregalnica – priđe 100 i kusur godina) i savremena crnogorska vlast (Dubrovnik – priđe nešto više od kvarta od vijeka));

 

– što je ovi manastirski kompleks śedočio i pričao višeslojnu, značajnu i osobitu priču iz naše crnogorske povjesnice u doba Balšića, i – u isti mah sporad:

– negdanje prekrasne slike u prostoru i mentalnog orijentira, danas, uz izgradnju, bez reda i poretka raspoređnih-prosutih više konaka i pomodnih kuća u okolici manastirskih crkava – apsolutno preinačenog- uništenog kulturnog pejzaža, logike građenja i davno stvorene kompozicije, koju je ovi kompleks imao i tvorio u prostoru;

 

– kȃ i (naravno, po značaju ne na potonjem mjestu) izuzetno vrijedne arhitekture njegovih crkava(9.)!

Hronološki poređano, na otoku Beška građeno je i obnavljano ovijem redom:

 

– koncem VII stoljeća izgrađena je trobrodna, troapsidalna bazilika;

 

– koncem XI st. (oko 1090.) ”veleslavni kralj” ili ”najslavniji kralj Slavena/Slovjena” (i car) Bodin Vojislavljević u stilu romanike, pretpostavlja se – djelimično oplemenjuje dvornji izgled i unutrašnjost- interijer ove tada već stare bazilike (dosadašnjom, a prije moje, jedinom hipotezom se pretpostavlja/lo da je i njezin graditelj bio kralj Bodin);

 

– 300 godina potom, što znači koncem st. (oko 1390.) svoju zadužbinu manastirsku Crkvu Svetog Đorđa (jedanak kȃ i konake) gradi Đurđe II Stracimirović Balšić;

 

– 1439. Đurđeva žena Jelena Balšić gradi njezinu zadužbinu grobnu Crkvu Presvete Bogorodice;

 

– 15-ak godina kasnije (začetkom druge polovice stoljeća), pretpostavlja se u doba Stefana-Stefanice Crnojevića, Jeleninoj zadužbini dograđen je trijem na zapadnom dijelu (pred ulazom u crkvu), trijem na južnom dijelu i paraklis na śevernom dijelu (ka Jezeru);

 

– 1901. knjaz Nikola je obnovio ovu manju grobnu crkvu, kada je izveden zvonik na preslicu;

 

– 1966. u doba socijalizma, urađena je rekonstrukcija vrha preslice sa oknima kampanjela manastirske Crkve Svetog Đorđa i kupole, i konstruktivno je saniran i prezidan dio śevernoga zida i krov poviše toga dijela zida;

 

– 1966. nakon arheološko-istraživačkih radova, obavljeni konzervatorski radovi na Crkvi Presvete Bogorodice sa ostacima (podosta) starije trobrodne, troapsidalne bazilike i uređen je prostor oko crkve i pristup od jezera;

 

– 1986. izvršena su obimna arheoloka istraživanja, koja su definisala manastirski kompleks: prilazni put sa stepeništem, ostatke trijema ispred crkve Svetog Đorđa, tragove ograde i značajne ostatke manastirskih konaka sa śeverozapadne strane. Rezultati arheoloških istraživanja omogućili su da Zavod za zaštititu spomenika kulture sa Cetinja, 1991. sačini projekat sanacije manastirskog kompleksa. Projektom su obuhvaćene obije crkve, prilazni put i manastirska porta, dok su ostaci manastirskih konaka predviđeni za djelimičnu nadogradnju i restauraciju, odnosno konzervaciju.

 

– 2004. na manjoj, grobnoj crkvi, shodno projektnoj dokumentaciji RZZSK (Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture) sa Cetinja, obnovljen je zvonik na preslicu i postavljen krst navrh ovoga obnovljenog kampanjela.

 

 

Lijevo – uzor za krst na vrhu kampanjela Crkve Presvete Bogorodice postavljen 2004. godine, osmišljen-nacrtan od strane arhitekata iz RZZSK, sa Cetinja – bio je malteški krst iz rozete sa pročelja iste crkve (fotografija br. 6.).

 

Desno – crkva nakon dogradnje paraklisa na ostacima bočnih brodova negdanje trobrodne, troapsidalne bazilike, a tokom zamjene krsta na vrhu kampanjela prije 10-ak godina. Siguran sam da je postojeći krst zamijenjen, sporad toga što im nije bio dovoljno – pravoslavni, što će reći – ”srpski”.

 

Međutijem, sve originalno, vrijedno i  važno  dukljansko-zetsko-crnogorsko, što je, počev oko 690. (a to je taman neđe 800 godina prije otkrida Amerike), pa tokom narednih preko 1300 godina, bilo stvoreno i sačuvano-opstalo na otoku Beška, tvoreći osoben kulturni pejzaž – u potonjih 15-ak godina, bestragao ili unišio je buljuk (skup) rđavih i hudih ljudi, tj. grupa agresivnih, bahatih i oholih ljudi iz Srpske pravoslavne crkve, na čelu sa njihovijem predvodnikom i, na komociju u figurativnom smislu mogu reći, rodonačelnikom – Ristom I Ćirovi(će)m Radovićem.

 

Lijevo – ostaci južnog broda trobrodne, troapsidalne bazilike izgrađene o koncu VII stoljeća, sa stupcima ili, preciznije – komadima zida na njima, koji su podupirali trijem na južnoj fasadi sa začetka druge polovice XV stoljeća.

Desno – izgled Crkve Presvete Bogorodice danas, nakon izgradnje priprate (naprijed – pred ulazom) i paraklisa (bočno), tj. ovog rugla i skalamerije.

Dograđenim i djelimično nadograđenim bočnim (južnim i śevernim) paraklisima i trijemom na ulaznoj-zapadnoj fasadi, proizvoljnih formi, bez uporišta u materijalnim ostacima negdanje bazilike – u potpunosti su uništeni do prije 15- ak godina postojeći materijalni ostaci. Više nije moguće ni viđeti, a teke ne dalje proučavati genezu građevine. Mimogred rečeno, u graditeljskoj tradiciji u basenu Skadarskog jezera, krova od olova – nikad bilo nije!

 

Više nikad ostatke ove bazilike – one njezine krše koje je mediteransko sunce peklo i kiša plakala preko 1300 godina: nećemo moći viđeti; niti ih dodirnuti rukom; niti śesti na tijema ostacima negdanjih zidova (pa neka, vala, oni bili taman zidići koliko pižuni ili kolomati obodom voltova) i zamisliti vrijeme slavnih Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića; niti sa toga mjesta pomisliti na svoje pretke iz davnih vremena (đe gođ da su u ta doba živjeli na prostoru današnje Crne Gore – od Pljevalja do Ulcinja i od Rožaja do Igala); niti na tom mjestu čut i onaj huk minulih vremena i na t aj način ośetiti dubinu i izmjeriti dužinu svojih/naši h crnogorskih korijena!

_______________________

5.  

 

5. Paraklis – manja crkva prislonjena-dozidana pri glavnoj crkvi.

 

6. Priprata – prednji-ulazni dio u crkvu (koje na ovom konkretnom mjestu nikad prije bilo nije).

 

7. Vernakularno – lokalno, domaće, autohtono graditeljsko nasljeđe ili tradicionalna aritektura.

 

8. Đurđa II Stracimirovića Balšića je očito sudbina njegovog strica Balše II naučila oprezu i brizi za budućnost i odbranu svoje države u smislu neposredne opasnosti od Turaka koja mu je realno prijetila, zarad česa je i šparao živote svojih podanika, naših Naime, naš vladar- gospodar Balša II 18. septembra 1385. godine gine u boju sa Turcima na Saurskom polju, kod grada Berata u današnjoj Albaniji.
    O tom boju malo ko u Crnoj Gori iđe išta zna, tj. viši dio postojbnika Crne Gore nikad nije ni čuo za taj boj, ali zato o boju na Kosovu polju znamo podosta, sporad toga što cijeli svoj vijek: slušamo mitove i bajke o, naravno – izmišljenom Milošu Kobiliću, Pavlu Orloviću (skupa sa Kosovkom đevojkom) i Jug Bogdanu (su devet đetićah), slušamo silna đekanja i neprestana lelekanja nad pogibijom srbskijeh vitezovah na čelu s knezom Laz(ar)om. Upoznati-naučeni smo svim mogućim pjesničkim ciklusima okolo-naokolo Kosovskoga boja, koji se (sami taj boj) nas Crnogoraca (u suštini) nimalo i ne dotiče, ali, opetujem – o našem zetskom boju na Saurskom polju niđe ništa ne slušamo niti znamo, nako što sami saznamo,  a  u njemu (i nakon njega) posmrtni ostaci (i) našeg gospodara dočekali su tužnu sudbinu. Poslije toga boja je značajno promijenjen tok naše povjesnice: Zeta-Crna Gora nikad više nije za svoj teritorijalni pośed imala zanago velji i naravnim (prirodnim) bogatstvom važan prostor južno od rijeke Bojane, a za bududu svoju (našu negdanju) prijestolnicu Đurđe II odabrao je grad Ulcinj.

 

Da uđenem još i ovo: prvih dana julija mjeseca 1389. god., a to znači ni cijelu neđelju dana potlje boja na Kosovu polju, naš gospodar Đurđe II Stracimirović Balšić boravi u Budvi, a na poziv dubrovačke vlastele, nastavlja dalje primorjem i, ide u pośetu i biva im gost tokom avgusta mjeseca te godine, tj. ljetuje u Dubrovniku.
 

Ma, što reći, nako – gospodin čovjek onoga doba i pravi evropski vladar; a, ovizi današnji ovdašnji Srbalji skapaše za zanavijek izgubljenijem Kosovom – (njima) tuđom ”kolevkom”.
 

‘Arhitektura  je  nadogradnja  prirode,  koja  uz  njezino  poštovanje  i usklađenost sa prirodom – ostvaruje ljepotu ili – uzvišenu estetiku.

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8411