RABITI PAROLU: ”NE DAMO SVETINJE” – ZANAGO JE NEMORALAN ČIN (I)

Napisao: Miodrag D. BAJKOVIĆ, arhitekt

 

 

U potonjih nešto više od pola godine bili smo śedoci razvlačenja desetina litija ulicama crnogorskih gradova, regionalnim i magistralnim putovima, i uzvikivanja parole: ”Ne damo svetinje”.

Tvrdim da je izgovaranje i/ili podržavanje ove parole, u poznatim okolnostima i sa konkretnim otkritim ciljem – nemoralan čin i zastiđe svih onih koji to čine! Ostaje mi obaveza da do konca teksta napisanu tvrdnju dokažem.

Ulažem.

 

 Više je (što šćaše Petar I Petrović Njegoš zborit-napisat(1.)) ”pričina (razloga, uzroka, pokretačkih sila) tomu”:

 

 

PRIČINA PRVA

 

Zarad toga što učesnici tijeh litija (mnim na punoljetne pomeđu njih) baštine i opravdavaju sramotno otimanje naših crnogorskih svetinja, i to:

 

• u okolnostima krvave i zlikovačke srpske okupacije prije 100 godina;

 

• u okruženju neviđenog nasilja i nezapamćenih zločina na ovom prostoru, od kojih se, po svojim užasima – neki od njih nijesu dogodili ni u nacističkoj Njemačkoj i njezinim logorima smrti;

 

• uz pritisak i nesojske prijetnje smrti staromu crnogorskomu mitropolitu Mitrofanu Banu(2.);

 

• u mračno doba pomeđu dva svjetska rata, u kojem je od krvničkih ruku iz, Crnogorcima odvajkada – neprijateljske Srbije i dostine ovdašnjih Kvislingovih preteča, smrtno stradalo oko 10.600 (slovima: desettisuća(hiljada)šesto) postojbnika (stanovnika), odnosno – rodoljuba ondašnje malobrojne Crne Gore!

 

Ako upravo nabrojano (i ogromno toga nenabrojanog) višina litijaša i molebanista ne znadu – ta njihova neznavenost ih, onako u kumbulj, nimalo ne opravdava što primitivno prkose (ovđe gore i u nastavku dolje) napisanoj jedinoj istini – istini koja je preča od svega!

 

PRIČINA DRUGA

 

Što je Srpska pravoslavna crkva u potonjih 30-ak godina (posebice u potonjih 15-ak), nelegalno ili na divlje/na crno gradeći, što će reći protivuzakonito i ne poštujući struku i stručne institucije, manje ili više, čak i doslovice – devastirala brojna dobra crnogorske kulture – manastire: Dobrilovina, Ostrog, Ždreba(o)nik, Ćelija Piperska, Dajbabe, Orahovo, Podlastva, Stanjevići, Kom, Starčevo, Beška, Moračnik itd.

Prijevod na crnogorski jezik riječi devastacija ili devastiranje glasi: bestragavanje (uništavanje, upropaštavanje, razaranje).

 

Na red za ”oživljavanje” čekaju ili, drugojače rečeno – posmatrano sa nivoa zakona i struke, očekuje se devastiranje ili bestraganje ostataka manastira: Zlatica kraj Titograda (śedište biskupije Dioklijske (Dukljanske) crkve iz 4. i 5. stoljeća), Svetog Arhanđela Mihaila na Prevlaci kraj Tivta (tamošnji najstariji sakralni sloj (benediktinski) je iz 9. stoljeća), Prečista Krajinska (prvi put se spominje u Ljetopisu Popa Dukljanina – da je postojala već o koncu 10. stoljeća) itd.

Godinama je već ugrožen i lokalitet Tophala sa ostacima trikonhalne(3.) crkve iz 12. stoljeća, koja je najvjerovatnije bila uzor ostalim trikonhalnim crkvama podignutim na otocima Skadarskog jezera u drugoj polovici (Starčevo) i o koncu (Beška) stoljeća, i na začetku 15. (Moračnik).

 

U pitanju je ciljano i sistematsko uništavanje crnogorskog kulturnog identiteta, a pitanje identiteta je doslovice pitanje opstanka nekog naroda!

 

Naravno, Srpskoj pravoslavnoj crkvi se ne ”daruje” slučajno zemljište na kojemu se nalaze izuzetno značajni ostaci ranohrišćanskih i/ili poznoantičkih bazlika na arheološkom lokalitetu Doclea – Duklja (liše neprocjenjivo značajnih ostataka trolisne crkve iz istog stoljeća onoga ”prokletoga cara Dukljanina’, koje već protivuzakonito pośeduje – poput Manastira Zlatica (u okviru kojeg su takođe posebice važni i ostaci bazilike iz 5. stoljeća)) – kȃ što ta crkva slučajno ne kupuje zemljište u neposrednoj okolici bazilike na Martinićkoj gradini, i drugih crkava, iz ranog srednjeg vijeka, tj. doba onijeh ”nepoćudnih” (nepoželjnih) Dukljana, koji su/smo pomiješani Dukljanski Slaveni/Slovjeni, Iliri, Romani i Kelti.

 

Pa još kako im je u SPC (u potonje vrijeme, a potlje promjene kursa ili strategije glede svega ”dukljanskog”) – potrebito metnuti ”šapu” na sve ovdašnje hrišćansko, koje ima (i taman sporad toga) preko 800 godina kontinuiteta (i materijalnog) priđe Nemanjića okupacije ovoga prostora.

 

Inače, zanavijek će mi ostati nejasno: česove uopšte veze ima Srpska pravoslavna crkva sa ranohrišćanskim i/ili poznoantičkim i ranosrednjevjekovnim crkvama i bazilikama po Crnoj Gori – nako šklapatorske! Naravno, nema SPC sa śedištem u Beogradu ničesove veze ni sa plemenskom Crkvom Svetog Jovana Krstitelja iz mojijeh Građana, u Riječkoj nahiji, građenom 1708. godine, ali – o tomu ću o koncu ovoga teksta.

 

Užasavajuća je činjenica (koja dosta zbori o njihovim naumima i strategiji) to – što su prošle 2019. godine, od osobe iz SPC doprle javno izgovorene riječi u vezi sa Manastirom Zlatica: ”Za trolisnu crkvu iz 4. vijeka, 2017. godine dobijeni su konzervatorski uslovi. To je ujedno šansa da se rekonstruiše crkva.”

Odlično znademo o kakvoj je ”rekonstrukciji” riječ, kad je SPC i ovaj prostor u pitanju.

 

Niđe niko po Evropi – in situ (na (izvornom) mjestu, na licu mjesta) – ne rekonstruiše (u gornjem smislu) crkve ni iz 14., a ne iz 4. stoljeća, jedino je SPC ovo naše dukljansko-zetsko-crnogorsko sasma jeftino za takve tamo-njihove anticivilizacijske rabote, tj. ono im je u ovakvoj državi i džabe, zarad česa moraju biti konteni (zadovoljni) – što im u Crnoj Gori (i jedino u Crnoj Gori), kad su dobra kulture u pitanju (i ne samo ona), može biti da su puštani u sampas (mnim da ovu potonju starinsku riječ nije potrebito prevoditi).

 

Neka ovđe ostane pribilježeno da je prije 10-ak godina obnovljena Crkva Svetog Jovana u Zatonu, kraj Bijelog Polja.

Molim, obratite pažnju – radi se o rekonstrukciji urađenoj u 21. stoljeću, na ostacima trikonhalne crkve izgrađene na prijelomu 11. na 12. stoljeće!

Najbliže analogije ovom trikonhosu nalazimo na Crkvi Svetog Nikole kod Nina u Dalmaciji, Svetog Krševana kod Glavatoka na otoku Krku i trikonhalne crkve u Drivastu kod Skadra, a to zbori o značaju za našu povjesnicu, kulturu, umjetnost i arhitekturu (nadograđenih i tako na svoj način poništenih/uništenih) ostataka Crkve Svetoj Jovana u Zatonu.

 

Inače, ovo je (da ja znam), jedina legalna rabota u III milenijumu na prostoru vaskolike Crne Gore, kad su ”krupne intervencije” na dobrima naše kulture u pitanju, što će reći da je država (ovaj put na obrnuti, drugojači način od svih ostalih kad nije šiljala inspekcijske službe onamo đe su vršeni nelegalni radovi, niti ih zabranjivala itd.) i njezine ”stručne” službe ”kumovale” ovom kulturocidu!

Ako je bila neophodna gradnja crkve za potrebe toga kraja, mogla se po uzoru na postojeće ostatke, pa čak i istih dimenzija njihovog horizontalnog gabarita – projektovati i izgraditi takva crkva u relativno neposrednoj blizini, da bi ovi važni ostaci ostali konzervirani – i vidni.

 

Kad već na začetku spomenuh Manastir Dajbabe, teke primjerice radi (uzimam dvije katoličke zemlje – naspram dvije (u realnom slučaju) pravoslavne i, obrnuti smjer ”kretanja” arhitektonskih ideja jug-śever – naspram śever-jug): pomislite, da neki Španac, iguman nekojeg manastira, recimo u Poljskoj, bez pitanja, tj. bez saglasnosti zvaničnih i stručnih institucija tuđe mu države, znači – protivuzakonito, nelegalno, na divlje ili na crno, u okviru manastirske- samostanske porte izgradi crkvu ili kapelu u ”španskom stilu”, kȃ što je iguman Manastira Dajbabe (koji je Rus), izgradio kapelu u ”ruskom stilu”!?

 

Opštenito gledano, ovo je prosto nemoguće da se dogodi, najprvo – sporad toga: što bi se teško našao neki tako drski i bezobzirni Španac koji bi nešto podobno (slično) i pokušao na prostoru države u kojoj stanuje kȃ (nepozvani) gost; potom – što je Poljska pravna država koja sprovodi svoje zakone i, o koncu (ali, po značaju ne i na potonjem mjestu) – što bi ga u tomu spriječili ili ne bi mu dozvolili ostali članovi monaškoga bratstva toga manastira koji su Poljaci, i koji imaju razvijenu svijest glede svoje kulture i izgrađen odnos do svojih dobara kulture, tradicionalne (nacionalne) arhitekture.

 

E, ali – to su ili, u pitanju su tamošnji poljski Poljaci, a ne ovdašnji crnogorski Srbalji (stara crnogorska riječ za Srbe).

 

Očito, ovakvo nešto je moguće samo kod nas, zarad toga što na prostoru Crne Gore ima s konca i konopca na buljuke skupljenih crnomantijaša (dobar dio njih – toboš monaha), pripadnika Srpske pravoslavne crkve, koji počesto sistematski a redovno na divlje grade (a ko na divlje gradi i/ili razgrađuje, tj. ne poštuje zakone, red i struku, valjda je/su: divljak/divljaci) i koji su poodavno prispjeli ili zreli da spoznaju zakone države po kojoj divljaju, naravno – kad bi bilo države Crne Gore.

 

Ovom prilikom ću u nastavku podrobnije pisati o bestragavanju Manastira Beška.

Lokalitet Beška, jedan od duhovnih, kulturnih, političkih i povjesnih centara balšidke Zete, pośeduje (preciznije: pośedovao je (do skoro) – što ćemo potanko viđeti iz daljeg teksta) materijalne dokaze za, kako se zvanično tvrdi – skoro milenijum naše istorije i kulture.

 

Naglašavam: kroz tekst ću se osloniti na hipotezu(4.) koju sam, glede datiranja perioda izgradnje prve/najstarije građevine na Beški – trobrodne, troapsidalne bazilike, prije kratkog vremena postavio.

Iznoseći dokaze u tom radu pretpostavljam, tačnije rečeno – čvrsto stojim pri stavu da je lokalitet na otoku Beška pośedovao materijalne dokaze za preko 13. stoljeća, što znači – znatno preko milenijum naše istorije i kulture.

 

Manastir Beška zaslužuje, bolje reći – zasluživao je status dobra kulture od nacionalnog značaja!

1. U svojem jasnom i glasnom odgovoru ruskom vicekonzulu u Dubrovniku J. Gagiću, od – marta 5. dnje 1826. goda. – naš veliki vladika piše:

 

”… mene je udivitelno što ova tisuća cekinah ne ide pravo cernogorskomu, nego slavenoserbskomu narodu.

 Može bit neka političeska pričina tomu.”

 

Naime, na kuvijerti u kojoj je bio novac (ona godišnja ruska ”pomoć” crnogorskomu narodu, koja nam je često šćela proz nos ižljeć i koju smo, Crnogorci – znavali skupo platit) pisalo je: ”slavenoserbskomu narodu”. Poslije ovoga ovakvoga nedvosmislenog reagovanja Petra I Petrovića Njegoša, za mene – vaskolika akademska (i kafanska) debata, glede toga jesmo li CRNOGORCI ili (ne daj Bože i daleko se kazalo) neko drugi – započinje i skončava ovijem njegovijem odgovorom!

U vezi sa našim svetim vladikom, pridaću ovđe još dva detalja, koji nam ogromno zbore.

Prvi – u jednoj svojoj pjesmi vladika Petar I piše:

”I vi Rusi izdajnika imate, kano Serblji Brankoviću Vuka.” Ne veli: kȃ mi Serblji – no veli: ka no, oni, tamo-oni Serblji.

Drugi – znameniti govor vladike Petra I pred bitku na Martiniće 1796., prilikom štampanja falsifikovao je M. Medaković – uđenuvši u govor da smo Crnogorci ono što nijesmo (kȃ što je učinio i sa Danilovim Zakonikom 1855. – uđenuvši u tekst Zakonika da ovđe živi nekoji narod koji nikad živio nije).

Pripodśetimo se na tren i kako Sima M. S. glavom bez obzira strče sa Cetinja, i ponese sobom u torbicu jedini (samo njemu dostupan) primjerak originalnog testamenta Svetog Petra Cetinjskog, kojeg je on (Sima) svojom rukom pisao i poznije objavio. Želim reći da je mogȃ od njega učinjet što mu drago, a dovoljna je za uđenut bila samo (ona) jedna riječ (dvije-tri).

 

2. ”Mitropolit crnogorski umro je koncem mjeseca septembra 1920. u 76. godini na Na samrtnom času izjavio je, da je u mjesecu decembru 1918. pod prijetnjom smrti od strane Srbijanaca priznao aneksiju Crne Gore Srbiji i da je ovu izjavu učinio grofu Salisu, izaslaniku Velike Britanije za anketu u Crnoj Gori. Potonje riječi mitropolitove su bile dirljivi apel na kralja i narod crnogorski, tražeći da mu oproste ono što je i sam smatrao izdajstvom svoje otadžbine.” (Nekoliko stranica iz KRVAVOG ALBUMA KARAĐORĐEVIĆA – Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori, Rim – Kr. crnogorska državna štamparija, 1921. – strana 13.).

Ko navedeni dokumenat ili izvor informacija i dokaza ne drži za validan, neka (taj neko) znade da: samo dželati krvavijeh rukȃ, kojima ”zakon leži u topuzu” – sramotno lažu, a njihove žrtve – zbore jednu jedinu istinu!

 

3. Trikonhos – crkva čiji je tlocrt u obliku trolista; kohna (u proširenom značenju apsida) svod u obliku školjke (polukupola).

 

4. Radi se o hipotezi koja će biti objavljena do konca tekuće kalendarske godine u Zborniku (pristiglih) radova sa (za 16., 17. i 18. april mjesec 2020. zakazane, pa, usljed poznatih okolnosti (za sad) odložene) Međunarodne naučne konferencije pod naslovom: ”Nezavisna i evropska Crna Gora ili Velika Srbija”, koju je planirala: Fondacija Sveti Petar Cetinjski, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Crnogorski pokret, Crnogorski zbor i drugi intelektualci i domoljubi Crne Gore.

 

Longitudinalno ili uzdužno (približno istok-zapad) stvorena kompozicija u prostoru manastirskog kompleksa, koja prati obalu jezera. Kulturni pejzaž (negdanja sveukupna slika u prostoru) bio je ostvaren uz ośećaj za genius loci – spoznaju duha i/ili poštovanje značaja mjesta. Postupano je najbolje moguće – što je bio odraz viševjekovne empirije građenja na ovom prostoru i podneblju, i u skladu sa onim najboljim što je priroda ponudila ili Božja ruka stvorila.

Na divlje ili na crno ostvarena ”savremena” srpska kružna/koncentrična kompozicija kompleksa na otoku Beška – kojom sve obrnuše naopačke i nepovratno bestragaše – kulturni pejzaž, sa lica zemlje i iz crnogorske kulture zanavijek izbrisaše pojedine vrijedne njezine djelove, čak i slojeve – sušto učinješe nepojmljiv kulturocid, koji je odraz: nepoznavanja ovdašnje dukljansko– zetsko-crnogorske graditeljske tradicije i opšteg neznanja u struci; anticivilizacijskog nepridavanja značaja materijalnim ostacima-dokazima ovdašnje, davnašnje kulture; apsolutnog nepoštovanja naroda i države u kojoj su zapośeli–oteli nepripadajuća im dobra kulture; strane im mediteranske kulture; zle namjere koju pokazuju kroz potrebu da po svaku cijenu nametnu svoju (tamo-njihovu) Crnogorcima tuđu arhitekturu-kulturu; njihovog srednjevjekovnog primitivizma i svojstvene im agresivnosti, bahatosti i oholosti, ili ukratko – ”savremenog” srpskog vandalizma.

Lijevo je grobna Crkva Presvete Bogorodice, a desno manastirska Crkva Svetog Đorđa. U drugom planu desno od Crkve Presvete Bogorodice (desno od prijeloma njezine krovne ravni i śevernoga zida), nazire se dio 2002. god. izgrađenog konaka na dva boja (sprata), odnosno trijem na njegovom gornem boju. Stoljećima prije III milenijuma građeno je u skladu sa konfiguracijom terena, vodeći računa o gradaciji značaja izgrađenih struktura u fizičkom prostoru, odnosno – neophodnost postojanja dominante (kampanjelo Crkve Svetog Đorđa) kȃ mentalnog orjentira u okviru mikrolokacije i šireg okruženja. Skroz desno a ispod uzdignutog stijenja, čija kontura znatno raste, što se ne vidi na ovoj fotografiji – ostaci su negdanjeg konaka iz doba Đurđa II Stracimirovića Balšića (ktitora Crkve Svetog Đorđa), izgrađenog jednomašice (u isti mah – jedanak) ka’ i manastirska crkva (viđeti gore prilog br. 1.). Iako znatnog horizontalnog i vertikalnog (na dva boja) gabarita, ovaj negdanji konak postavljen pod tijem stijenjem i pri stijenju, i na nižoj koti od same manastirske crkve – bio je stopljen sa prirodom, neugrožavajući značaj glavnoj crkvi, naprotiv – bio joj je ”podređen” u ukupnoj slici u prostoru i ostvarenom kulturnom pejzažu. Vaskolika arhitektura cijelog kompleksa je bila Zetska graditeljska

 

škola, koja je činjela dio šireg mediteranskog korpusa arhitekture i graditeljske tradicije zapadnih, romaničkih upliva.

Đe je ona negdanja slika u prostoru? Što se učinje od onoga negdanjega kulturnog pejzaža? Đe je poštovanje crnogorske arhitekture-kulture i tijem identiteta? U donjem desnom došku na fotografiji je građevina sa ”šumadijskim” četvorovodnim krovom sa znatnim prepustima preko zidnih površina, što nikad nije bila graditeljska tradicija ovoga komata Mediterana. Inače, krst/ovi navrh kampanjela i kupola (đe je kupola bilo) naših seoskih crkava i manastira po Crnoj Gori, skoro isključivo su bili metalni i elegantni, što će reći da su bili od relativno tanjih i užih metalnih profila i bili su lijepih proporcija. I dan-danji je tako uglavnom svuđ po našoj domovini (od primorja do śevera), liše onamo (a toga je zanago podosta) đe su ”dobronamjerni stručnjaci” iz SPC naumili da ih zamijene tradicijom sa prostora vanka Crne Gore, sušto pokazuju i dokazuju da im niđe ništa naše tradicionalno nije sveto i, da ni jedan detalj (i to, naravno – ciljano) ne ”prepuštaju slučaju”.

Metalni krstovi lijepih proporcija povh kampanjela crnogorskih manastira i crkava (đe su još skapulali-pretekli), koji ka’ da put neba lebde, svojim tananim prisustvom ukazuju čeljadetu na suptilnost vjere i, uz emotivni – upućuju čeljade na isto takav suptilni odnos spram Velikog i Slavnog Tvorca svih nas i svega oko nas.

Dolje s lijeva na desno: Podmaine (mimogred, otkrito rečeno – ovakve ”raskečene” i neprimjerene forme ulaznog ”portala” u manastirsku ili crkvenu portu nikad u Crnoj Gori bilo nije), Beška i Moračnik.

Danas na pojedinim ovdašnjim manastirima (skoro ”saniranim” i freško ”obnovljenim”) ovi – velji, teški a uvezenog oblikovanja i neproporcionalni božjim kućama na kojima su natakareni kameni krstovi (vazda put, poneđe i preko 1 m visoki) – pomeđu ostaloga, dokazuju tamo-njihovo spektakularno vrtanje ”pravoj-srpskoj veri i vjeri”, modno ”leže” čeljadima na vr glave i za vratom, i tako silno vizuelno prisutni u fizičkom prostoru – pritiskaju prisutne, tj. ćeraju tu čeljad da svakodnevno i svakojako (pa i primitivno) pokazuju svoju obnovljenu ”srpsku vjeru”, i – tijem potvrđuju da tu više ne stanuje ništa od onoga pravog, tradicionalnog, znamenitog, sojskog i čojskog crnogorskog.

Kȃ što zanago i – ne stanuje!

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8382