PREPORUKA: Upotreba čoveka

Malo koja knjiga može da se pohvali upečatljivošću naslova kao što je “Upotreba čoveka” Aleksandra Tišme. Iako je upotreba čovjeka kao pojam jezgrovito uklopljen, njegova apstraktnost prirodno navodi čitaoca da stvori neku grandioznu i prekomjernu predstavu o obrađenim temama i o radnji. Sama priča univerzalna je u svojoj intimnosti, i nema ni tračka prepotentne naivnosti koju bi neko mogao po snažnom naslovu naslutiti.

Radnja djela obuhvata vremenski period od međuratnog do poratnog doba u jednoj etnički razuđenoj i naizgled inertnoj Vojvodini. Samim tim, Drugi svjetski rat iznenađujuće nenametljivo predstavlja glavno težište ovog djela. Budući da je ratna književnost na ovim prostorima dovela pravog preporoda, ovo ispretumbano i kompleksno iskustvo predstavlja interesantan pomjeraj perspektive od one na koju smo navikli u Crnoj Gori. Naše ratno predanje ovaploćeno je ili u junacima poput Lada Tajovića ili Nika Doselića – pojedincima što su silom prilika izbačeni iz jedinica koje su u Bosni formirale vojsku i na taj način prepušteni da u samoći brane brane položaj. Vojvodina, odnosno pretežno Novi Sad, tu je drugačija. Rat tamo kao da je istovremeno protekao i banalnije i surovije s jedne i intimnije i beznadnije s druge strane nego što čovjek može misliti.

Pripovjedačku okosnicu predstavlja dnevnik nesrećno udate Ane Drentvenšek, u čiji nedorečeni sadržaj dobijamo uvid tek po završenom ratu. Hronološki, to otkrovonje dođe oko 20 godina nakon Anine smrti. Priroda njenih misterioznih jada nakon preživljenog rata djeluje koliko banalno toliko i od suštinskog značaja. Puna rekontrukcija njenih doživljaja nemoguća je zbog autorkine nedorečenosti koja je usljed strepnje od vlastitih osjećanja samu sebe cenzurisala, što je opšte prisutni motiv u ovoj knjizi.

Zanimljivo u koncepciji “Upotrebe čoveka” jeste što je ovo roman bez glavnih junaka. Neki su više neki manje učestali, ali svi su epizodni i slabi. Svaki od njih je predmet radnje, koja se svakako dešava, a ne njen počinilac. U međupoglavljima Tišma jedinstvenost svojih junaka pokazuje neobičnim pripovjedačkim postupkom: time što opiše isti prelomni trenutak iz života svakog pojedinog junaka. Pa bio to odlazak iz rodnog mjesta, ili smrt. Ti izleti kao da stvaraju neki teški osjećaj proročanstva.

Interesantan je odnos Sepa Lenarta sa porodicom njegove sestre Tereze. Sep je etnički vojvođanski Njemac, folksdojčer, i kao brojni njegovi sunarodnici pronašao je svom mediokritetskom karakteru utočište u ideologiji nacizma. Seoska verzija rasističke projekcije svjetskih strukturnih problema kapitalizma na jednu nacionalnu manjinu urađena je iznenađujuće uvjerljiva. Budući umoran od krvoločnog prodora svojih fašističkih jedinica, počinak traži kod svoje sestre Tereze Kroner, nekadašnje prostitutke, i njene porodice. Uzrok potmule napetosti koja obavija ovu posjetu jeste činjenica što je Tereza udata za imućnog jevrejina Roberta Kronera, kojemu su nove vlasti konfiskovale preduzeće dodijelile ga na upravu novopečenom komesaru Miklošu Armanjiju. Lakoća kojom Tereza Kroner, nakon uspostave novog “sistema vrijednosti”, zaboravi svoju ponižavajuću prošlost i prezre sadašnjost koju ima da zahvali mužu koji je izvukao iz tog načina života prosto je nepojmljivo. Poniženje porodice Kroner upotpunjeno je Sepovom posjetom i njegovim pjanim samosažaljivim prepričavanjem ratnih zvjerstava u kojima je učestvovao. Otac Robert nemoćan, sin Gerhard istovremeno se divi i mrzi ujaka a šćer Vera samo oće da uteče.

Sredoje Lazukić i Milinko Božić gotovo kao da su dvije krajnosti jednog te istog lika. Koliko je Sredoje razmažen i halapljivo prepušten svojim nagonima, toliko je Milinko skroman i postojan u svojim osjećanjima. Iako je drastičan razlika u osobina, u moralnim principima i ličnoj hrabrosti toga gotovo da i nema. Pripadaju različitim društvenim klasama, u biti drugačijim porodicama, njihova školska interesovanja poprilično odskače jedno od drugog ali to im ne smeta da vode poprilično konformistički život čak i u najočajnijim okolnostima. Reklo bi se da je ključna razlika u odnosu prema osnovnim nagonima što po svemu sudeći određeno odnosom koji jedan i drugi junak ima prema svojim očevima. Njihove razdvojene životne putanje omogućavaju nam na iz više uglova sagledamo isti događaj.

Sve u svemu, roman “Upotreba čoveka” svojim nekonvencionalnim stilom pripovijedanja i intrigantnim odabirom tema za obrađivanje daje poputno nov uvid u prošlost koju smo mislili da smo savladali. Tek po svršenom djelu se vidi kako naslov dobro pristoji: pokretače radnje ne vidimo, već samo one koji su našli svoju upotrebu u njoj. Ova knjiga daje perspektivu svakodnevnosti stravičnom događaju koji nam određuje početak jednog novog razdoblja, sa svim slabim tačkama koje se mogu naći u jednom multietničkom i za gerilsko ratovanje gotovo nemogućem kraju. Rijetko vrijedna knjiga koju bi svako sa naših prostora morao makar jednom da iščita.

Mato Kankaraš