Popaj: Cijelo vrijeme tragamo za stvarima koje su nama zabavne

– Koja, Vi, smatrate da je uloga duhovitosti u umjetnosti i da li je ona (duhovitost) dovoljno zastupljena u današnjoj crnogorskoj kulturnoj sceni? Shodno tome šta bi trebalo da ima na um mladi čovjek koji hoće da se bavi umjetnošću?

Duhovitost nije neminovna da bi umjetnost bila vrhunska ali mislim da je uvijek življa i zanimljivija ako je autor duhovit, bilo da se radi o književnosti, filmu, muzici itd. No ta stvar, prije svega, ima veze i sa senzibilitetom onoga koji čita, gleda ili sluša jer smisao za humor nije univerzalna kategorija pa se može desiti da neki umjetnik pokušava da bude duhovit a onome ko konzumira njegovu umjetnost to izgleda kao tragedija. Slična stvar se desila meni, i to je bilo nevjerovatno iskustvo. Naime, kad je moja drama Leptir prvi put javno čitana pred nekih pedesetak ljudi desilo se da se publika, i pored toga što se radi o komadu koji se na jedan veoma težak način bavi porodičnom tragedijom, ponašala kao da se radi o komediji, tj. ljudi su se cijelo vrijeme smijali. Pitao sam se u čemu je stvar i čini mi se da je u tom slučaju bilo važno ono što su ljudi zapravo očekivali od mene pa su te užasne stvari koje se dešavaju u komadu percipirali kao komediju i to se na kraju pretvorilo u ono što su očekivali. Ili sam jednostavno napisao odličnu komediju a da o tome nijesam imao pojma. Isto tako, Čehov je Galeba označio kao komediju, a skoro svi, počev od Stanislavskog na ovamo, su taj komad tretirali kao tragediju.

Dakle, stvar sa duhovitošću u umjetnosti je veoma jednostavna, ili vam je nešto duhovito ili nije, bez obzira na to koja je bila namjera autora.

Kad je u pitanju Crna Gora rekao bih da duhovitih autora ima u svim sferama umjetničkog stvaralaštva počev od ljudi poput jednog od meni najdražih crnogorskih pisaca, pokojnog Miodraga – Brkice Vukovića, zatim Stefana Boškovića , Ognjena Spahića i mnogih drugih, preko slikara Ratka Odalovića, Romana i Dada Đuranovića, Mladena Blaževića, Jovana Mrvaljevića i mnogih drugih do Ramba Amadeusa ili Who See u muzici. Naravno ima ih još ali ih sve ne mogu pomenuti pa ću umjesto toga reći da upravo zbog ovoga o čemu pričamo jako volim filmove Vudi Alena, muziku Frenka Zape, zatim Gogolja, Danila Harmsa, Mark Tvena, Pekića… Na žalost kad je u pitanju bavljenje suvom komedijom, tj. onime čime se prvenstveno bave The books of knjige tu ne vidim mnogo razloga za optimizam i, da budem iskren, čudi me da se ne pojavljuju mladi ljudi koji bi se bavili ovim vidom stvaralaštva ili ih ima ali ja za to ne znam .

No, možda je tako bolje za nas – vazda je lagodnije kad nema ozbiljne konkurencije, barem dok se ne uvalimo u velike pare, a trebalo bi u narednih pola godine jer pregovaramo sa nekim ljudima, a onda neka se pojavljuje ko god hoće.

Kad je u pitanju savjet koji bih trebao dati mladim ljudima koji žele da se bave umjetnošću, nijesam siguran da iko ikog treba da savjetuje u vezi sa tim stvarima. Savjet vam može dati ekonomista ili bankar u vezi kredita koji želite da uzmete iako je najbolje da ne uzimate kredit, porno glumac u vezi neke poze ili erogenih zona ali se u umjetnosti mora raditi onako kako osjećate i tu ne postoje pravila ili valjani savjeti. U stvari, možda postoje ali ih ja ne znam.

– Kao što je dostini poznato, TBOK je između ostalog prepoznat kao vrlo kvalitetan bend. Međutim, primjećujemo da je zadnjih godina ta djelatnost, u odnosu na vaše ostale, malko zanemarena. Možete li nam pojasniti zbog čega je to i ima li smisla da se nadamo nekom novom albumu od TBOK?

TBOK je bio kvalitetan bend, i to mogu da kažem bez imalo straha da ću ispasti neskroman, mada nije važno ni ako to neko shvati na taj način, dok smo u bendu bili ja, Vladan Popović – Pop, Vladan Jestrović- Jestro i Pavle – Buba Bojić . Taj bend je napravljen za potrebe snimanja albuma Moja domovina. Kako su nas raznorazne obaveze vodile na hiljadu drugih strana ta priča se završila i sad s vremena na vrijeme izbacimo poneki singl, i to kad ja nađem dovoljno vremena da se pozabavim time, jer ostali članovi TBOK-a nijesu muzičari pa je najveći teret na meni. Oni uglavnom otpjevaju to što treba kad se snimi sve što treba, tako da se može reći da sam ja jedini krivac za neaktivnost na muzičkom planu. Ukoliko se desi da nađem dovoljno slobodnog vremena da ponovo okupim dobar bend sa kojim bismo pripremali neke nove pjesme moglo bi se razmišljati o novom albumu ali je u ovom trenutku ta oblast našeg stvaralaštva bliža varijanti da se povremeno izbaci neki singl.

– Budući da su vaša snimana ostvarenja, prije pojave Slučajeva pravde, bila listom kratkometražna biste li mogli da nam rečete kako se TBOK, i vi osobno, pronalazite u ovoj formi?

Mislim da se jako dobro snalazimo i u dugim i u kratkim formama ali su kraće zahvalnije i lakše za rad. A čini mi se da ih i publika više voli i to uglavnom zbog toga jer za njih ne treba previše vremena ni koncentracije, a danas ljudi uglavnom nemaju ni vremena ni koncentracije pa su kratke forme nešto čime ćemo se i u budućnosti češće baviti ali ne isključujem neku ponovnu avanturu koja bi nas odvela u snimanje serije ili igranog filma. U suštini, važno je da i dalje uživamo u tome što radimo i da još uvijek to ne radimo tek da bismo bili prisutni ili da bismo zaradili pare. Naravno, ne bježimo ni od toga ali se stvari dese kad osjetimo potrebu da nešto kažemo, što znači da još uvijek ništa nije na silu i čini mi se da se to vidi.

– Uzimajući u obzir da ste angažovani i ovoj formi, recite nam šta za vas predstavlja pozorište. Možemo li da se nadamo i pozorišnim predstava pod okriljem TBOK?

Za mene lično pozorište je jako važna stvar i u njemu sam na ovaj ili onaj način preko dvadeset godina. Kad to kažem mislim na profesionalan rad u pozorištu, bilo u vidu komponovanja muzike za predstave ili pisanja dramskih tekstova koji su postavljani u pozorištima, kako u Crnoj Gori tako i u regionu.

Dakle, pozorište jako volim a ta ljubav i vezanost vjerovatno potiče od činjenice da je jedna od prvih javnih stvari koju smo napravili kao The books of knjige bila pozorišna predstava “ Ludi dvorac ” koju smo ja i Gajo napisali u prvom razredu srednje škole i zajedno postavili na scenu iako u tom trenutku o pozorištu nijesmo znali ništa – na Cetinju tada nije postojalo ni profesionalno ni amatersko pozorište . Tada je organizacija The books of knjige bila u začetku i više se moglo govoriti o pokretu koji je okupljao dvadesetak kreativnih ljudi. Vremenom se ta priča svela na nas četvoricu i mi taj plamen održavamo skoro tridesetak godina.

Kad je riječ o nekoj novoj pozorišnoj predstavi već duže vrijeme razmišljamo o tome ali još uvijek nijesmo stigli do tačke u kojoj bismo se ozbiljnije posvetili tome. Moguće da od toga bježimo i zbog toga što je jedna od najkarakterističnijih stvari u našem radu improvizacija a za pozorišnu predstavu je potrebna čvrsta dramaturška konstrukcija da bi stvar mogla da se dovede do kraja, tako da je moguće da bi nam taj format bio malo dosadan jer u principu ne volimo da ponavljamo istu priču jer bi nam, vjerovatno, poslije određenog vremena postala dosadna a poenta priče, kad su u pitanju je TBOK, da mi cijelo vrijeme tragamo za stvarima koje su nama zabavne. Ukoliko bismo ušli u ciklus ponavljanja istih stvari vjerujem da bi ovo što radimo izgubilo smisao. A, tko zna, možda ni ova moja priča nema previše smisla pa bi se trebalo lagano pozdraviti i pojesti malo lubenice.

Razgovor vodio: Mato Kankaraš