Pohvala jednoumcu

Konačno se jedan jednoumac odvažio i pokazao svoju bolest svima. Riječ je o Aleksandru Kneževiću iz Dragovoljića koji je uljepšao dokućnu stijenu ogromnom slikom premijera Mila Đukanovića, kako bi uvijek bio u prilici da mu oda svoju bezgraničnu ljubav i poštovanje.

Lijepo je imati svojeg idola i posmatrati kako on vas promatra dan za danom. Bilo to uz kafu, ručak, okokućni posao ili kakvu drugu rabotu – on je tu i ne da nikome da vam smeta. Sve prepreke vam sklanja sa puta otvarajući vam neznane pute slobodne i vječne Crne Gore, koja će do tog statusa doći u evroatlantskim integracijama. Njegov san je skoro ostvaren – biće u potpunosti tek džinovskom glavom uklesan u neku drugu stijenu. Duh istine i slobode caruje! Okovan u stijenama ili mrtav u slikama, on i dalje živi jer mu mi robujemo. Rob za slobodu – to je sažetak Crnogorca.

Govoreći ozbiljno, najgore je viđeti ljude koji osuđuju ovog čovjeka. Kako ovaj bijednik može biti izašta kriv? On je jedan uštogljeni um koji je odrastao na televiziji i novinama – on je plod društva koje stvara dinastija DPS-a na čelu sa Milom Đukanovićem već dvadeset godina. Njemu treba da budemo zapravo zahvalni. On je prvi koji se odvažio u svojoj bolesti. On je prvi koji se usudio da svoj poremećaj otvoreno društvu pokaže. On se nije libio da bude do kraja sluga i na viđelo donese sve što ovo društvo čini onim što jest. Zato moram da kažem: Hvala Kneževiću! Hvala za bijedu koju si nam ogolio! Hvala što si svojim primjerom pobio sve odbrane crnogorskog društva smišljenih od strane učaurenih intelektualaca! Hvala za priliku za ukazivanje na bolesti ovog društva bez ikog da sumnjičavo ili mrko pogleda!

Ovog bulumaća treba žaliti najviše od svega. Njegovo viđenje svijeta je bijedno u svojoj srži te je iziskivao potrebu za mrtvom stijenom koja ga u treptaj prozre. Najviše su za osudu oni koji misle da je za promjenu dovoljnu birati opozicionu partiju. Šta znači promjena mjesta nesposobnjaka? Dolaze li promjene i sloboda preko noći, ili treba tiket da uplatimo za to? Kako treba da stignemo do Evrope? Preko toga što ćemo postati provincija nečija? Onda bi najbolje bilo da prezovemo ovu Crnu Goru u Prevalis i ne budemo licemjeri i priznamo poraz. E, to je uradio Knežević, Prevalis je počeo od njegovih Dragovoljića i izgleda je to jedini način da se otrijezni ovaj narod.

Nije važno ko je glavni političar u jednoj zemlji: ustajali oni na himnu ili ne ustajali, srbovali ili crnogorčili, bila za ili protiv NATO-a, četničili ili evropejisali– sve se svodi na isto jer im nije stalo do ovoga što je ostalo u ovome narodu valjano. Bitno je biti podoban đe je to nužno i već ste dobar političar. Greška je smatrati Mila za diktatora i DPS za autokratsku partiju. Najveći razlog za to je što se kod velikog broja diktatora i zapažao neki tračak želje za poboljšanjem. Ovđe to nije slučaj. Njima je stalo do vlasti jedino. Mislite li da onaj koji pravda svoje nepoštovanje simbola Crne Gore time što je Sekula Drljević bio kolaborant voli išta više Crnu Goru od ovih nazovi „ultracrnogoroca“ ili „milogoraca“? Ne. Njemu je stalo do moći. On laže sebe i svijet da mu je stalo do srpskih interesa kad to u potpunosti nije tako. Isto tako ovaj ultracrnogorac laže sebe i crnogorski narod da će ga zaštiti od svega šta sljeduje, da će ga voditi hrabro i smjelo i izvesti na pravi put . Laž je u korijenu prirode svih tih ljudi. Knežević je samo jedna glupa žrtva koja juri za vukom koji ju je dopola isklao.

Treba imati srca za ovaj tužni narod. Ne treba ulaziti u to kome je najteže, treba svakome pomoći i svakoga osjetiti. Ipak, izvjesno je da je najviše pomoći potrebno mladima da ne zalutaju u glupe poroke koji se najviše ogledaju u besposličenju i bančenju. Govorim o onim ljudima koji su najvičniji kafanski razgovornici kad su u pitanju politika ili fudbal, a kojima se svaka tirada znanja završava konstatacijom kako je sve sranje i kako treba dići revoluciju i sve zapaliti, uključujući i sebe. Sad mi samo recite: u čemu je ovaj bijednik gori po prirodi od ovih blavora? Nije li jedina razlika načinu mlaćenja prazne slame i malo smjelosti i dosljednosti u svojim poduhvatima?

Promjena kreće iz bića a ne iznebuha ili niotkud.

Omangi Đuta