Pjesme Daliborke Veković

Ohrabrujemo poetske početke mlade Daliborke Veković i objavljujemo njene dvije pjesme „Jednog dana” i „I Desanku sad razumijem”.

***

Jednog dana,
Kad ne bude padala kiša…
Ići ću poljem zelenim,
Ići ću šumom dubokom,
Ići ću stazom skrivenom…
Iću ću prema tebi.
Naći ću te nekako.
Pratiću znake.
Put do tebe pokazaće mi ptice.
Suncokret se za suncem okreće,zar ne?!
Prepoznaću na travi stope sanjara.
Biće kao moje.
A kada te nađem…Šta ću ti reći?
Nešto veselo?Pjesmu o sreći?
Ili prosto misli moje…
Ili…Šta će nam riječi?!
Pogledaćemo se…I ti ćeš znati.
A onda…Onda ćemo se nasloniti
na drvo,I čekati noć,da zajedno
posmatramo sjaj prošlosti.

***

I Desanku sad razumijem –
Trenuci samo.
Da objasnim to ne umijem.
Ali tvoje oči…I pogled tvoj…
čine iščekivanje slađim.
I odgovorni su za osmijeh moj.
Kad o tebi mislim,
u oblacima sva,
nadam se da u iščekivanju
nije sva magija.
Jer kada trenutak dođe,
i kada se sretnu naše oči…
htjela bih da ti kažem
da sam ti pisala pjesme ove noći.
Šta ćeš mi reći?
Nadam se da nećeš samo
uzviknuti iz daleka
da je madam bila u pravu –
i da je sreća lijepa samo dok se čeka.
I nadam se da ovog puta
panici nećeš podleći i
glavom bez obzira od mene pobijeći.
A možda ne izgleda tako –
ali ni meni uopšte nije lako.
Kada si blizu – panika me hvata,
znoj se sliva s vrata,
da bježim bih htjela,
al’ znam da ne bih smjela.
Jer,dokle ćemo tako?
Jeste možda lako da
iz daleka samo posmatramo
pučinu…I ostrvo u daljini.
Ali zašto nikad ne otići tamo?
I ne saznati kakvu tajnu krije?
A vidim da je prelijepo i
puno magije.
Pa šta nam fali?
Hrabrosti da li?
Ili više srca?
Ili vjetar povoljni da jedra okrene?
Znam!Formula je osmijeh!
Jedan osmijeh!
On će da nas pokrene.