Pjer Braso
Galerija “Kristina” u švedskom gradu Geteborgu,u februar 1964. godine okupila je brojne ljubitelje moderne umjetnosti. Pored domaćih, bila su izložena djela slikara iz Engleske, Danske, Austrije, Italije. Ipak, najviše pažnje privukla su četiri platna do tada nepoznatog francuskog umjetnika po imenu Pjer Braso (Pierre Brassau), o kome se mnogo govorilo i prije otvaranja. Svi su najprije hrupili pred njegove slike da vide šta “nova nada evropske moderne umjetnosti” ima da ponudi. Bilo je tu kritičara, novinara i studenata koji su se, poslije nekoliko minuta posmatranja u tišini, uglavnom saglasili u jednom: Braso je nadmašio sve ostale. Jedan od uglednik kritičara Rolf Anderberg, novinar švedskog jutarnjeg lista Posten, napisao je za dnevne novine članak pun hvale, u kome je istakao da je Pjer Braso pravo osvježenje u odnosu na ostale jednolične i dosadne slike, te da su pokreti njegove četkice “snažni, divlji, žestoki i odlučni”. Dok je i većina ostalih stručnjaka nizala hvalospjeve o jedinstvenom stilu Francuza, jedan se izdvojio sasvim drugačijom kratkom primjedbom: “Ovo je mogao da naslika samo majmun.” I bio je u pravu. Pjer Braso je zapravo bio – šimpanza. Zvučno umjetničko ime nađenuo mu je Šveđanin Ake Akselson, novinar časopisa Göteborgs-Tidningen, koji je majmuna iskoristio za svojevrstan obid. Kako se umjetnost poslije Drugog svjetskog rata sve više stremila apstrakciji, te se Akselsonu činilo da se najednom pojavio veliki broj takozvanih stručnjaka koji su o njoj davali svoj sud. Novinar je vjerovao da pola njih nema pojma o čemu priča niti da razumiju djela koja su im predočena. Zato je pośetio zoološki vrt, pregovarao sa čuvarem koji je vodio računa o šimpanzama, i ubijedio ga da mu dozvoli da se nekoliko dana druži sa majmunom Peterom, kako bi sproveo svoj ogled.
Dao mu je četkice i uljane boje i postavio ga pred platno. Majmun je sprva nije imao namjeru da iskazuje svoje umjetničke vještine, već je radio jeo boje, pravo iz tube. Novinar se dośetio da pored njega ostavi i grozd banana, vjerujući e će ga ona smetnuti sa jedenja farbe. Njegov postupak je urodio plodom: majmun je pošto se najeo banana bačio u stvaralački podvig te počeo da šara po platnu. Akselson je došao do zaključka da je od broja pojedenih banana zavisio stvaralački žar – dešavalo se da ih izije čak devet za svega deset minuta. Peter je i dalje volio da, pored voća, dopuni ponekad obrok kobalt-plavom bojom koja mu je, izgleda, bila najukusnija te je zauzela posebno mjesto na njegovom djelu.
Tokom nekoliko dana druženja majmun je napravio na desetine slika. Akselson je izabrao četiri koje su mu se učinile najuspjelije i proslijedio ih galeriji. Kada je utihnula bujica pozitivnih komentara na račun djela, objelodanjena je prevara. Uvrijeđenih je vjerovatno bilo, ali niko to tome nije javno govorio, možda i od prevelike sramote. Posebno razočaranje je doživio kolekcionar Bertil Eklöt koji je kupio jedni od majmunovih slika za tadašnjih 90 dolara, što je u današnjoj protivvrijednosti 600 dolara.
Rolf Anderberg, autor prvobitnog hvalospjeva, je ipak ostao sebi dosljedan, te na Akselsonovu šalu izjavio: “I dalje tvrdim da su to bile najbolje slike na izložbi!”. Da li je navedeni kritičar pravo prosudio, što ne bi govorilo u prilog preostalih slikara uključenih u ovu izložbi, ili je navedeno izgovorio kao izliku za svoju obmanjenu ocjenu ovog djela – ostaje nam do danas neznano.
Šimpanza Peter preseljen 1969. u Česterski zološki vrt u Engleskoj đe je nastavio život u slikarskoj anonimnosti
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=5862
Objavio