Petar II Petrović Njegoš

Rođen je u Njegušima 1. 11. 1813. , bio je crnogorski vladika i vladar od 1830. do 1851., pjesnik, književnik, filozof. Otac mu je bio Tomo Markov, brat vladike Petra I, a majka Ivana Prorokovića. Na krštenju je dobio ime Rade. U mladosti učio je školu u manastiru Savina kod sveštenika Josifa Tropovića. U ovom manastiru boravio je oko dvije godine. Prije Tropovića Njegoša su osnovama pismenosti učili cetinjski kaluđeri Misajl i Jakov Cek, sekretari Petra I. Neposredno posle smrti Petra I pred okupljenim glavarima i narodom, na guvnu ispred cetinjskog manastira pročitan je testament po kome njegov sinovac, Rade Petrović, postaje zakoniti nasljednik na vladarsko tronu Petra I. Skupština crnogorskih i brdskih glavara potvrdila je ovaj izbor. Arhimandrit manastira Ostrog, i Josiv Pavićević, po crkvenim pravilima zamonašio je vladičinog nasljednika. U monaštvu je dobio ime Petar. U februaru 1831. godine prizrenski vladika Hadži Zaharije Antonije rukopoložio je Petra II za jeriđakona i jereja i proizveo ga ta arhimandrita u Uspenskoj crkvi na ostrvu Kom na Skadarskom jezeru.

Na samom početku Njegoševe vladavine javili su se otpori njegovoj vlasti, od strane crnogorskog guvernadura. Potpomognut glavarima, Njegoš je ukinuo čin guvernadura 1830. godine a posljednjeg guvernadura, Vuka Radonjića, proćerao iz Crne Gore 1832. godine. U oktobru 1831. formirao je Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski. Iste godine formirao je Gvardiju i perjanike. Promijenio je sastav centralnih i lokalnih organa u cijeloj zemlji. Uspio je da stvori jak državni aparat koji je odlučno sprovodio odluke centralne vlasti. Time je značajno suzbijena plemenska autonomija i stvoreni su uslovi za jedinstvo države.

Od 1833. godine, uvedena je opšta poreska obaveza. Ustanovio je državnu blagajnu i budžet od poreza i pomoći koju je dobio od Rusije. Organi koji su vršili sudsku vlast, održavali red u provincijama, spriječavali sukobe i čuvali granicu, plaćani su iz državne kase. Od 1837. godine ostvarivani su redovni poreski prihodi, a plemena koja su odbijala da plaćaju državni porez, bila su kažnjavana. Podigao je Biljardu 1838. godine i u njoj smjestio senat i svoju rezidenciju. Njegoš je već na početku svoje vladavine odlučio da radi na unapređivanju prosvjetnih prilika u Crnoj Gori. Od novčane pomoći koju je dobio u Rusiji, godine 1833., vladika je kupio štampariju. Prvu svjetovnu školu u Crnoj Gori Njegoš je otvorio 1834. godine na Cetinju. Škola je radila u cetinjskom manastiru. U novoosnovanoj štampariji publikovan je prvi crnogorski godišnjak i časopis „Grlica“ (1835.-1839). U ovoj štampariji Njegoš je štampao svoja dva djela: „Lijek jarosti turske“ i „Pustinjak cetinjski“ (1835).

Na samom početku svoje vladavine namjeravao je da posjeti Rusiju ali je tada njegov zahtijev odbijen. To mu je pošlo za rukom 1833. godine. U Rusiji je posvećen (hirotonisan) za mitropolita. Od ruskog dvora dobio je značajnu finansijsku pomoć. Nabavio je veliki broj knjiga za crkvene potrebe, kao i za ličnu biblioteku. Iz Rusije je tada donio štampariju.

U vrijeme Njegoševog boravka u Rusiji predsjednik Senata, Ivan Vukotić i viceprezident Matej Vučićević, uspostavili su vezu sa nezadovoljnim glavarima u namjeri da preuzmu vlast. Po dolasku Petar II je obojicu proćerao iz zemlje.

Kad je 1836. izbila glad u Croj Gori, ispoljeno je nezadovoljstvo njegovom vladavinom. Zbog intriga koje su oko Petra I kružile, ruska vlada je obrazovala specijalnu komisiju na čelu sa konzulom Jeremijom Gagićem, da ispita osnovanost ovog nezadovoljstva. Istraga se za Petra II Njegoša povoljno završila.

Teške unutrašnje i spoljašnje okolnosti uslovile su njegov drugi odlasak u Rusiju 1837. godine. I ovom prilikom u Petrogradu dobro je primljen. Prihvaćeno je da se Crnoj Gori, radi jačanja državne vlasti, u buduće daje subvencija od 80.000 rubalja u asignacijama. Pomoć Crnoj Gori je uvećana sa 1000 na 9000 dukata. S Njegošem je iz Rusije u Crnu Goru doputovao potpukovnik Jakov Ozeretskovski, da za cara lično prikupi obavještenja o Crnoj Gori, da pruži korisne savjete vladici i da razmotri sve optužbe na njegov račun. Nakon Ozeretskovskog, u Crnoj Gori su boravili ruski emisari, rudarski oficir Jegor Kovaljevski i oficir Čevkin.

Unutrašnje prilike u Crnoj Gori u vrijeme Petra II opterećivaje su crnogorsko-osmanski pogranični odnos. Crnogorski vladar je preduzeo dva neuspješna napada za oslobođenje Podgorice krajem 1831. i početkom 1832. godine. Nakon dva napada na Podgoricu, Njegoš je odustao od daljih sukoba sa Osmanlijama a na održavanje mira između Crne Gore i osmanskog carstva insistirala je Rusija, glavni zaštitnik i pokrovitelj Crne Gore u tom periodu. Međutim nemira na crnogorsko-osmanskoj granici je uvijek bilo, kako prema hercegovačkom tako i prema skadarskom sandžakatu. Nesporazum između Crne Gore i hercegovačkog paše bili su oko Grahova. Grahovo je bilo zborno mjeto hajdučkih četa koje su iz Crne Gore upadale u Hercegovinu. Te čete je pomagao i podstrekavao Petar II koji je želio da Grahovo uključi u sastav Crne Gore. Zbog toga su izbili sukobi između hercegovačkog Ali-paše Stočevića Rizvanbegovića i Njegoša. Do većeg sukoba došlo je na Grahovu 1836. kad je osmanska vojska porazila crnogorsku. Njegoš je nastavio da pomaže grahovljane tako da je Ali-paša na kraju pristao da se mirnim putem riješi ovaj spor. Na Grahovu su se sastali vladika i Ali-paša. Sporazum o miru postignut je 20. oktobra 1838. Po ovom sporazumu Grahovo je ostalo u sastavu Osmanskog carstva, a da su stanovništvu date povlastice i garantovana im je bezbjednost i imovina. Konačan sporazum o razgraničenju Crne Gore  i Osmanskog carstva prema Hercegovini potpisan je 24. septembra 1842. godine u Dubrovniku.

Razvijajući jaku propagandu među brđanskim i hercegovačkim plemenima vladika Petar II je imao namjeru da ujedini pravoslavno stanovništvo u borbi protiv Osmanlija. Jedan od najopasnijih neprijatelja takvim vladičinim planovima bio je Smail-aga Čengić. Zbog toga je vladika u toku 1840. godine pozivao tri puta drobnjačke i moračke glavare da se dogovore o načinu kako da ubiju Smail-agu. Jedna četa Drobnjaka napala je 23. septembra na logor Smail-age na Mljetičku. Poslije kratke borbe, Smail-aga je ubijen.

Mnogo više problema Njegoš je imao sa osmanskim upravnicima iz Skadra a naročito sa Osman-pašom Skopljakom, koji je postao skadarski paša 1843. godine. Osman-paša je tokom 1846. godine dok je Njegoš boravio u Austriji , organizovao pobunu u Crmničkoj nahiji. Pobuna je ugušena 1847. godine a vođe pobune su nešto kasnije uhvaćene i likvidirane. Osman paša je podmićivao Kuče, Vasojeviće, Bjelopavliće i Pipere i tako na direktan način uticao da se u ovim plemenima formira i održava jaka turkofilska politička struja, koja je bila brana integraciji ovih plemena u crnogorsko državno tkivo.

U odnosima između Crne Gore i Austrije, tokom Njegoševe vladavine, glavni predmet nesporazuma je bila nedefinisana granica između ove dvije zemlje, kao i pitanje statusa i vlasništva nad manastirima Maine i Stanjevići, koji su se nalazili na austrijskoj teritoriji, ali su bili u vlasništvu crnogorskih mitropolita. Pošto su odnosi između Crne Gore i Austrije zbog ovih pitanja bili zaoštreni, Austrija je predložila vladici razgraničenje u pograničnim, spornim krajevima. U noti koju je bečka vlada posalla Njegošu i Senatu, Crna Gora se tretira kao nezavisna država sa kojom je nužno uspostaviti korektne odnose u obostranom interesu. Vladika, u početku, nije htio pristati na razgraničenje kako je predlagala Austrija. On je zahtijevao da Austrija prethodno prizna crnogorsko pravo na Stanjeviće i Podmaine, ali ova nije htjela na to pristati. Njoj je bilo naročito stalo do toga da konačno istisne Crnogorce iz Primorja, prijeteći da će im, ako na to ne pristanu, zabraniti Pazar u Kotoru i prekratiti svaku trgovačku vezu Crne Gore i Boke. Vladik je na kraju bio prinuđen da pregovara sa Austrijom o razgraničenju. Prethodno je prodao Austriji manastir Maine 1837., a tokom povlačenja granice između Crne Gore i Austrije prodao je manastir Stanjeviće 1839. godine. Za oba manastira Njegoš je dobio 35.000 talira. Sporazum o konačnom razgraničenju potpisan je 1841. godine uz rusku arbitražu, pošto je posao na razgraničenju nekoliko puta prekidan, a bilo je i oružanih sukoba.

Njegoš je održavao i političke odnose sa Srbijom. Dok se na srpskom prijestolu nalatilo knez Miloš Obrenović, ti odnosi nijesu bili najbolji. Dolaskom na prijesto Srbije, kneza Aleksandra Karađorđevića odnosi su se poboljšali. Petar II Petrović Njegoš spadao je u najobrazovanije vladare i državnike svoga vremena. U originalu je čitao Volterova djela, Igoa, Bifonovu prirodnu istoriju. Održavao je veze sa poznatim književnicima svoga vremena: Vukom Karadžićem, Ivanom Mažuranićem, Stankom Vrazom, Petrom Preradovićem, Ljudevitem Gajom i dr. Savremenici ističu da je Njegoš odlično vladao francuskim i italijanskim i koristio se njemačkim jezikom.

Petar II Petrović Njegoš je u svojoj ličnosti sjedinio pravoslavnog mitropolita, državnika, pjesnika i filozofa. Poezijom se bavio od svoje 14. godine. Prve pjesme napisao je pod uticajem epske narodne poezije. Među prvim sastavima je šaljiva pjesma o nekim ćeplićkim svatovima. U „pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj“ Sima Milutinović je 1833. objavio pet Njwgoševih junačkih pjesama. Godine 1834. Njegoš je štampao prvu zbirku od 10 pjesama. Njegoševo najzrelije djelo je „Luča mikrokozma“ koju je posvetio svom učitelju, Simu Milutinoviću Sarajliji. Djelo je štampano 1845. godine u Beogradu. Tokom boravka u Beču 1846. i 1847., Njegoš je u štampariji jermenskog monaškog reda Mehitarista objavio svoje najveće i najznačajnije književno djelo „Gorski vijenac“ (1847). Pored ovih djela napisao je: „Svobodijada“, „Kulu Đurišića“ i „Čardak Aleksića“, a objavio je i zbirku narodnih pjesama „Ogledalo srpsko“. Posljednje djelo koje je Njewgoš napisao je „Lažni car Šćepan mali“, objavljeno u Trstu 1851. godine.Vladik Petar II Petrović Njegoš umro je od tuberkuloze, 31. oktobra 1851. godine. Sahran je najprije u Cetinjskom manastiru a zatim su njegovi zemni ostaci prenijeti u kapelu na Lovćenu, koju je podigao 1845. godine.

Istorijski leksikon Crne Gore

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1915

Objavio Urednik dana stu 24 2011. u kategoriji Lik i djelo. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst