PERVERZIJE ARTCENTЯALE

Vraćajući se sa džoginga, znojav i zadihan, susrijećem prijatelja koji mi pokloni novi broj časopisa Art centrala. U nadi da će mi okrijepiti novi dan svježim informacijama, požurih kući. Ali, od toga ništa. Nakon pregledanja shvatih da je časopis prepun bajatih tekstova koji su se mjesecima vukli, preturali, i provlačili preko raznih geografskih širina i dužina, svemirskih prostranstava, kvantnih vakuma, kvazara, crnih rupa, metamorfoza raznih sistema: od kataloga izložbi, monografija, preko ”Pobjede” i sajtova, do ovog časopisa. I na kraju dugog i burnog vremena – ispalo je da su mnoge teme duševne perverzije. U cjelini, kao što je rekao Seneka: “Ništa nije bjednije i svirepije od izvještačenosti”. Ali, savjest traži konkretnija objašnjenja, pa ga počeh veoma pažljivo čitati, jer ga objavljuje institucija koja je od svog osnivanja držala primat visokog profesionalizma i kolegijalnosti. Uvijek pozitivnog duha. U vrijeme najvećih kriza i loših uslova za rad, oni su održavali visok nivo i bili u mnogo čemu ispred svih.

Dakle, časopis izdaje Centar savremene umjetnosti, dva puta godišnje. Počeo je izlaziti kada je ova ustanova primila u radni odnos tri nova istoričara umjetnosti. Svaki od brojeva posvećen je nekom od umjetnika, što nagovještava naslovna strana i prva stranica ovog časopisa. U ovom broju to nije istaknuti crnogorski slikar Mihailo Jovićević, koji je posle velikog i plodnog stvaralačkog rada otišao u penziju bez stana. On je nedavno u galeriji Dvorca imao impozantnu izložbu, koju sa ponosom može predstaviti bilo đe u svijetu. Umjesto njega Jelena Tomašević je zauzela mjesto.

Inače, časopis je luksuznog izdanja, sa 116 strana punog kolora, propraćen tekstom, reprodukcijama, fotografijama i ne izlazi u javnu prodaju. Tiraž mu je 500 primeraka. Naziv časopisa ima socrealistički i tendencijalni prizvuk. Skupa revijalna prezentacija za elitu.

Sav taj luksuz je sušta suprotnost brige o likovnim umjetnicima.

Loša, banalna politika u kulturi i nekultivisane medijske kuće mute vodu na izvoru. Animoziteti rastu, a interesovanje građanstva za likovnu umjetnost palo je ispod svakog minimuma. U velikom broju galerijskih prostora i birokratije, tržište ne postoji. Pune pijace robe a kupaca nema. Pristiže i jeftin kičeraj s raznih strana. Ima i onog domaćeg – skupog. Umjetnici su prepušteni stihiji. Favorizuje se svašta, kako ko koga ima. Stvaralaštvo Crne Gore je kozervirano, bez ikakvih šansi da na pravi način izađe u svijet. Samo je moguće što birokratija zamisli. Pozivi stranih galerija za izlaganje su bespomoćni, kao i umjetnici, u rukama ministarske ćudi. Samostalni umjetici su izolovani, pod staklenim zvonom, kao da imaju status disidenta. Nemaju čak ni elementarna prava preživljavanja, koje imaju sve izbjeglice i seljaci. Nemaju prava ni za bilo kakav kredit u banci. Oni privilegovani, bez propozicija, iza paravana, stiču pravo na sve moguće.

Mladi umjetnici nemaju od čega da počnu, a sistem vrijednosti je izvještačen po kreatorima moći: ko zna da nacrta krompir taj je opasan (i kao konkurencija), a ko ne zna u njemu je perspektiva crnogorske kulture i partijskog službenika. I ko ne zna da folira, nauče ga brzo. Biti slikar u Crnoj Gori postala je kazna.

Dr. Nemaština je najveći teror i u umjetnosti, a nijedan teror nije slučajan, kao što to nije ni poslovno politikanstvo i privatni mizerluk. Oni su uvijek realno prisutni i žive u redovima birokratije. Sve je mutno. To pokazuje i ova revija. Izopačenosti izvlači iz svijeta i prikazuje kao dominante, dok “elegantnim” ćutanjem izostavlja ključne novinarske teme – opšte stanje u likovnoj kulturi Crne Gore.

Nijedan broj ovog časopisa nije učinio boljim odavno poljuljan i iskorumpiran sistem vrijednosti u kulturi Crne Gore, a na pad sistema vrijednosti direktno utiču i žiriji koji ponekad čine i članovi ove redakcije. Oni su instrumentalizovani pa redakciju ne interesuje ni zašto Ministarstvo za kulturu sastavlja skandalozne žirije koji izazivaju velike polemike, poput Salona Petra Lubarde, koji dodjeljuje nagradu za slikarstvo svake treće godine. Marta 2009. vajar Pavle Pejović (predsjednik suda časti na državnom univerzitetu) dobio nagradu slikara za anti-umjetnost, koja je, opravdano, izazvala burne reakcije kod slikara. Učestvovanje u bilo kakvim kolektivnim izložbama je tome obesmišljeno. Zastupnici Crnogorske kulture i državnosti uopštenim, otrcanim frazama i lažnim deklaracijama za sebi ravne prikrivaju nemar i devijacije, a ponekad u svojoj bahatosti i na to zaborave. Ćute i na kulturološke uzurpacije koje poništavaju prošlost i autohtonost ovog naroda, koji je 700 godina prije Nemanjića baštinio Hrišćanstvo. Ništa im nije sveto, niti su oni sami za bilo kakvo poštovanje dok sa druge strane vrše selekciju za Venecijansko bijenale. Na taj način je i dio “autentične ambijentalne kulture” postala transportna, limena crkvica, na vrhu Rumije. Zato, ovaj objekat bez temelja, nesiguran na vjetrometini Rumije, trebalo ispisati sa Crna Gora-Coca Cola i skrasiti u vode Venecijanskog bijanala kao najbolju interpretaciju naše stvarosti. I obavezno opet vratiti na isto mjesto. Pa će mo je u buduće šiljati đe god treba. Autentična a moderna. Njoj vjernici ne trbaju. Bog u nju ulazi samo kad pobjegne od svijeta, da se odmori. Ali, mogu joj se ugraditi točkovi, krila, elise…, pa da i drugima služi. Mogla bi sve svrha na vrh pa do Karlobaga i dalje. Može nam i sama dolaziti na slave, da mi ne moramo njoj. Kako bi Sveti Petar bio “sretan” da je imao. Kud on crkva za njim. Dobio bi želju da se sa njom uspne i na Himalaje. Ko je ima ne treba mu Bog. Teološke škole zbog nje ce uvesti novi predmet: alpinizam. U njoj bi mogao obaviti rukopoloženje za kralja onaj u vrijeme čijeg je mandata postavljena.

Duh crnogorskog naroda se izgubio u podjelama i tavorenju unutar korumpiranih kolotečina sistema koji traži svoje igrače, partijske taktičare i prevarante, vudu tumače, perverznjake, salonske prevodioce, ličnu korist… Otud i invazija ispraznih tekstopisaca i prepisivača, izvještačene i zaglušujuće teorije ničeg. U demagoškom pantamorfiju iluzija, širinu i jasnoću je prekrila magla uskogrudog egoizma i iskorumpirane svijesti u kojoj se ne naziru ni opšti nacionalni interesi. Svi “brane” državu jedni od drugih i svi je uništavaju na svoj način. Ubjeđenja, inat i gnjev ne posustaju, a problemi, neumorno pristižu. “Pljuvali su u tu vodu i bljuvali kao svinje, a sad kad moraju da je piju, čude se što je mutna, i gadi im se,” dobro je primjećivao Andrić, jer je poznavao mentalitet Balkana.

Odavno je sve postalo moguće, nesigurno i bez razumnog objašnjenja, što se jasno projektovano i na ovaj pomodarski časopis. Časopis Art centrala je zapravo verifikacija svega toga.

Ovaj časopis inače čini improvizovano uredništvo i redakcija. Svim članovima ovo je dodatno zanimanje. Gledano po autorskim tekstovima, neki su u njoj samo figurativno ili kao pokriće. Sužen je i usiljen broj saradnika, ili su im tekstovi minimizirani, kao manje važni, sitnim slovima ispisani na kraju časopisa, čime se u pozadini jasno naslućuje zatvorenost privatne brošure, odnosno, perfidno sračunate eliminacije konkurenata: mnogih istoričara umjetnosti i likovnih stvaralaca. Bez opšte slobode, bijedno je svako sagledavanje stvarnosti, a jadno je kada je ona samo pravo nekolicine.

U Art centrali su paralelno zastupljeni tekstovi domaćeg i stranog sadržaja, što je tendeciozno, neuobičajeno i neprirodno jer na taj način parališu izbor domaćih tema.. Otvorene su teme koje neiskusne mlade stvaraoce odvlače u spekulativne stranputice, daleko od svake umjetnosti nepotpuno i lažno su predstavljajući savremena strana dešavanja. To je, kao u apoteci napisati na flašici arsena – napitak za mlade. Bez ikakvog stava i prosuđivanja ova strukovna lica sračunato trpaju ovakav sadržaj lakovjernima, kao da se to ne može pronaći na sajtovima. “Začuđujuće je zadovoljstvo to, što nešto postoji. Ali se, poslije toga, treba zapitati – šta postoji“, rekao je Jaspers. Ali, i zašto postoji? Ovu redakciju to mnogo ne brine.

Spekulacije su postale svijet za sebe u vječitoj težnji da se uguraju pod okriljem neke „umjetnosti”, i za to se ne biraju sredstava, kad se dođe do novca ili veza. I Roden je u svoje vrijeme zapazio da su ljudi bili sazdani tako da se boje istine i da obožavaju laž. Ali kad laž postane pravilo tu prestaje da postoji božansko, umjetnost i razum – što neki žele. I dok intelektualce demorališu i marginalizuju izopačenostima raznih vrsta, narod se truje performansima turbo folka i politikom đilkoša a crnogorski identitet topi. Sve je to projektovano sa strane, samo treba da se tiho sprovede u praksu.

U ovom časopisu je Jelena Tomašević, neizbježno zauzela mjesto favorita, na petnaestak stranica. Dvije „kritike“ i jedan intervju. Prvu je napisala Svetlana Racanović sa ciničnim, luping naslovom, “Putovanje u mjestu – po –stajanje bjekstvom”. Ovaj naslov je autorka odredila iz simbolično proizvoljnih razloga, što se vidi iz teksta, i nije ga u potpunosti svjesna. U tekstu objašnjava da je “kontejner unutar prostora, recimo broda”, i da je “čelični plavi kontejner postao crna rupa”, koga umjetnica deklariše kao svoj životni prostor. To podsjeća na Klokotriste, “umjetnike” koji su se pojavili 1978., u Beogradu. Oni su govorili da su “djeca Crne Rupe – multi praktik, multi internacionist”. Ime su dobili po jednom stihu Aleksandra Sekulića “Klovnovi koji traju zato što je beda večna”.

S. Racanović dalje nastavlja grupnim intervjuom. Svojim komplikovanim, opširnim pitanjima i sama daje odgovare, (sinhronizovanim sa istinom poput filma sa tuđim titlovima), ali postavi i poneko potpitanje za J. Tomašević, koja nečim što nema i ne zna, objašnjava i opravdava ono što misli da zna. Jer, “kada snaga izraza ne ukida autoanatomiju psihičkog preživljavanja tu umjetnosti nema”, lijepo je sažeo Živojin Pavlović.

U jednom odabranom stranom tekstu, utrpanom u “teoriju umjetnosti”, a pod nazivom Emancipovani gledalac, za ovaj časopis, Žak Ransier, teoretičar pozorišta, anti-tradicionalista, ispisuje nove stranice istorije “pozorišta” apsurda. Evo nekoliko bisera toga autora: “Nema pozorišta bez gledalaca”; “Teatar je prenosilac neznanja koje čini ljude bolesnima”; ”Kad nema gledalaca to je dobro a kada ima to je zlo.”; ”Posmatranje je loša stvar”. Svoje fikcije zna vješto i perfidno naokolo da obrće i pakuje, polazeći od utemeljivača teorije forme Platona. Ne objašnjavajući ontičku primarnost formi i ontičku sekundarnost objekta čulnog svijeta, navodi na nekakav Platonov “zaključak” da je “teatar mjesto đe su neupućeni ljudi pozvani da bi gledali ljude koji pate”, iz čega „genijalni“ Rensier utvrđuje da je pātos (sinonim umjetničke dubine) manifestacija bolesti koja se prenosi sa ciljem da uništi ljudski duh. U vrijeme o kome govori bolest nisu smatrali zlom za um i duh, već izopačenost i izvještačenost koje stvaraju poroci i loši porivi, poput njegove teorije i onog što zagovara. U krajnjem ishodu Rensierove logike viši je profesionalac publika od glumaca. Po istoj logici pātos krsta (sinonima duhovnih i etičkih principa), i čitavo Hrišćanstvo, su bolest koju jednim dekretom treba uknuti da se on pita. Tako bi smo u performansima razapinjali šta se kome sviđa, po zakonima odeljenja loših učenika. Svako bi mogao sebi da priušti po jednu ili više privatnih religija. Zašto bi Mona Liza bila remek djelo, a ne neka fleka sa toalet papira? Profana i zbunjena svijest čovjeka u potrošačkom društvu profitabilna je za imperijalizam. Od čeljadi se tada može praviti stoka po želji centra moći, na već pripremljen teren potrošačkog društva. Protagonisti hepeninga su za to obučena vojska, a najveći je problem srušiti ovaj svijet koga oni nazivaju tradicionalnim. Ipak stvari se u svijetu kreću u drugačijem toku od projektovanih, te tako one počinju da smaraju osnivače ovog neodadaizma. Ostaje tačno ono što je Seneka davno rekao, “svrha je i cilj raskošnog života da se raduje onome što je izopačeno.”

Izgleda da je najednostavnije prenijeti ili prevesti nečiju komercijalnu apologetiku bez ličnog stava i komentara “zarad opšteg dobra”. To znači, kad nemamo prirodnih katastrofa, po zakonima naše analogije, trebamo ih izazvati da bi ličili na svijet. Ko je veći bolesnik u svemu tome je izlišno pitanje.

Tri teksta su posvećena fotografiji. U njima je primjetan obračun sa komunizmom, (koji se perfidno, uvijek izjednačava sa staljinizmom,) kao da se tog vremena trebamo stidjeti. Naprotiv. Neponovljivo je po mnogo čemu, pa i kvalitetu filmova. Ali, predstavljene fotografije Tita, razbijene rafalima, ispljuvcima i iživljavanjima, najviše govore o fašisoidnosti i nastranosti njinih autora. Za takve nije potrebna kritika već dijagnostika (psihopatologija je zavisna od takvih psihičkih fenomena, oboljenja i problema pojedinaca i ona ga jedina može najbolje objasniti).

Dakle, postoje psihološke i patološke potrebe intelekta. Umjetost i estetika nisu patološki intriganti psihe, već njen zdrav konstitutivni element, koji oplemenjuje ljudski um i život, bez obzira da li se nalazi u prirodnoj, vještačkoj ili psihodeličnoj stvarnosti koju može, ali ne mora konzumirati ili inkomporirati u poruke svijetu.

U katalogu Art centrale su i zaostali tekstovi o Karavađu, kome je bio posvećen jedan od predhodnih brojeva. Isti slučaj je i sa, nezaobilaznom, M.Abramović i njenim studiom Glupiranje Art (Location One) u Njujorku.

Po svemu ovome da se zaključiti da je Crna Gora inferiorna sredina za stručne polemike i objavljivanja naučnih radova. Sve se odvija pod kontrolom i iza kulisa miljenika vlasti. Srpski kolonijalizam je učinio da ova sredina i nema tradiciju za stručne časopise, izuzimajući one pedagoške, lokalnog tipa, koji je pokretao Zavod za školstvo. Akademici, kao da su ušuškani u Nojevoj barci birokratije, srećni što postoje – samo plove i ponešto čople. Izgleda, da se najbolje uklapamo u birokratskim sistemima, šemama, improvizacijama i spletkama iza ledja, a sklonost ka izvještačenim revijalnostima, (ovim povodom, štampanom malograđanskom priredbom,) treba tražiti u samozadovoljstvu i politici (larpurlartističkog shvatanja stvarnosti), koja se isključivo bavi virtualnim oblicima stvarnosti i simulacijom vrijednosti – kao u zabavištu. Apriori svemu je politička sigurnost plemenskih vođa. Pravog odnosa ni prema čemu nemamo. Umjesto pažnje i savjesnosti – bahatost. Lakše nam je izlivati beton nego li njegovati parkove, posebno, ako to radimo preko svoje firme. To radimo i na postojeću živu duhovnu i kulturološku vrijednost crnogorskog identiteta. Kad i to završimo ostaćemo na pustoj ledini geografije (friziranom pravom i simpatijama velikih sila), u kojoj vidimo sitnosopstveničku perspektivu od njenog iznajmljivanja. I to se računa u uspjeh!

Stručni časopisi moraju biti otvoreni da bi opravdali svoju namjenu i na prirodan način prevazišli opštu zbrku u poimanju sistema vrijednosti. U naslijeđenim ideologijama i diktatima iskorumpiranih struktura društva javna riječ nije otvorena, već sektaški primitivno organizovano i nedodirljivo pravo grupa, vezama dobro uhljebljenih pojedinaca. Umjesto stvaranja neprirodnih, birokratskih autoriteta i vrijednosti u časopisima mora biti polemike i oprečnosti, što je Evropa imala još u XIX vijeku. Oni moraju širiti duh o slobodi mišljenja van svake uštavljenosti i klišea, kao poligoni za živu riječ svih aktera struke, ukoliko se želi postići zdrava, aktivna i kvalitetna kultura ovog drušva. To u osnivačkom konceptu svakog stručnog časopisa mora da postoji. Mišljenje svih aktera kulture nije neophodno ali mora biti dostupno svima ukoliko se želi postići kvalitetan sistem vrijednosti. Ali to ne odgovara partijski postavljenim poslušnim, uskogrudim pašama, kojima je dovoljna njina uobrazilja.

U sredini licemjerstva gdje jasne etičke linije ne razdvajaju bitnost od negativnosti društva i pojedinca, nezahvalno je biti kritičar. To, po pravilu, najviše vrijeđa onaj mentalitet, u tami organizovanih hordi i đilkoša, na pozicijama neke moći, kojima imponuje i vole da troše tuđi novac, da žive u tuđim stanovima i da žive tuđe živote. I srećni su, dok ih ne uhvate. A do tada, spremni su na sve da do toga ne dođe.

14.02.2011.

Bratislav Bato Medojević