Partizanstvujušča brđanska gospoda

Vuk Knežević (1908-1941), učesnik NOB-a i narodni heroj Jugoslavije koji je poginuo u Pljevaljskoj bici. Njegovo spomen obilježje u Žabljaku protivzakonito uklonjeno kao odraz saradnje žabljačkog DPS-a i SPC.

Zahuktavaju se dobošarenja i pośete spomenicima uz proslave partizanskih godišnjica, datuma bitaka, oslobođenja, strijeljanja. Čak su i Dritan i Milan Knežević odavali nekakvu počast na svetim mjestima. Još samo da g. Mandić položi vijenac na spomenik na Gorici pa smo kompletni u počastima nečemu što je davno iščiljelo iz Crne Gore. Ako je tako, a jeste, čemu tirade antifašizmu i oslobođenjima?

Već godinama tj decenijama su svi partizanski spomenici u prašini, raspadanju i zaboravu. Mogu li se četnici optužiti za razaranje partizanske spomeničke zaostavštine? Đe god su četnici bili na vlasti u lokalnim samoupravama nije srušeno skoro nijedno NOB obilježje. Šta sad? Možda nijesu smjeli; a možda je sama priča o unutrašnjem neprijatelju bila prenaduvana. Trideset godina gdin Đukanović je slao kurtoazna bogougodna želanija za obljetnice varoških oslobođenja. Jeste, ponekad je i kurtoazno trinestojulstvovao posebno otkad ga je opsukala SPC. Ali, vidljivo je da se mnogo ugodnije ośećao u društvu sultana od Azerbejdžana nego u društvu partizana..

Jedan vid informisanja o duhu borbenom jednog vremena jesu ovi nesretni spomenici koje je stari režim eliminisao neodržavanjem i skrajnjivanjem u budžak. Time su skrajnuli i ideje koje su nosili bronzani ratnici a kurtoazne čestike su bile ugodnije novolihvarskom sloju CG građanstva čija je gdin Đ. slika i prilika. Usput, kurtoazijom su zamajavali partizanstvujušći dio svoje publike. E, sad, da su nekako mogli da odvoje partizane od njihovih ideala…

Kuriozitet je da za 30 godina dps TV Bastilja nije prikazala niti jedan stari partizanstvujušči film. Bizarnost, ali, zar su se toliko bojali uticaja prošlosti. To bila dps kult politika. Tako je jedna forma informisanja i naobrazbe o nekakvoj borbi, pogibiji, žrtvama itd itd eliminisana. Čini se da su ipak precijenili moć filmadžija.

Prije 30 godina, neki muzikant je napisao da „i moj stari zna da su sve te pjesme previše dosadne, pa, glupim četvrtkom, psuje na stvarnost, uz montenegro džez“. Da, njegovom starom dosadili ideali pa kad mu nije pjaca četvrtkom bila po volji, ili nije našao pastu za zube koja mu konvenira, sa ideala je prešao na psovanje i pljuvanje. U skladu sa „ćeranjem iluzija“ tj ideala prešlo se i na glupe i dosadne spomenike. Jer, „za ideale ginu budale“ – kako pjeva još jedan, prekogranični pesnik.

Bijaše mlađahni gospodin Đ. član CK-a, pretpostavljeni poštovalac NOB-a i revolucije. Bilo profitabilno tada pa su svi bili u SK. Salto je uradio brzo. Poslije godinu dana premijerovanja već je zarađivao 400.000 maraka kao koautor knjige „Crna Gora kao ekološka država“. Momir je propalu ladu odmah zamijenio novim golfom. A partizanština je počivala upravo na sramu od neumjerene pohlepe. Bijahu i ostali njegovi kamarati članovi komunističkih foruma ali nekako im nije bila mila ta partizanska zaostavština zadnjih 30 godina. Dok nijesu zglajzali. Onda mišljahu da mogu da zajašu neki patriotsko-partizanski talas ali obneviđeli od pohlepe ne viđeše da je talas socijalne pravde zajahao neko drugi. Ogrezli u nepotizmu i privilegijama previđeše da se društvena i starosna struktura Crne Gore promijenila i da generacije onih koje pamte partizanske pjesme više ne postoje i da se na partizanskim dernecima ne okuplja više od po desetak starih duša. Barjačili su slavnim godišnjicama i partizanima ali bez njihovih zastava, bez njihovih vrijednosti, bez njihovog idealizma itd itd… Pi, pi, pi, daleko bilo. Cg lihvari tj banakari, dućandžije, ćifte i kramari tj preduzetnici i trgovci, koji sada śede sa kraljevima i kalifama, mitropolitima i arhibiskupima, berzanskim špekulantima, oligarsima, developerima i tajkunima da se spušte na partuzansku boraniju i velike riječi, fuj. Čestitka oslobodilačka može, mase to traže. A jeftino je.

Kako to izgleda u budžaku.

Bivši žabljački čelovođa gdin Vukićević je bio okrivljen za protivzakonito uklanjanje spomenika narodnim herojima – ali za to nije pokaran od svoje braće po partiji. Karao ga je regionalni dps šef g. Eraković Jefto jer se fotkao na nekom śedniku sa nekim kaluđerom. Poslije se i gdin Milo iznenađivao svojim brđanskim seizom i fotkanjem a zaboravio je da se i on lentrao sa popadijama i mađupcima. Kad im je crkva udarila kajlu uprego se Jevto da karanjem seiza jeftino prevede žedne preko vode partuzanstvujušči dio njihove glasačke mašine. A spomenici? Spomenici niz dolinu.

U Nikšiću, uprkos vladavini četnika i „Šubare“, nije uklonjen ni spomenik Ljubu Čupiću, ni bista Radoja Dakića, ni spomenik Savi Kovačeviću. Moguće je da Nikšićani ne znaju ko su dotični na spomenicima ali biste su i dalje tamo. Zar nije čudno što Šubara i poštenjaci ne odvuku Ljuba sa trga? Doduše već su ga nikšićki Ilići zapišavali.

Gledamo prije neki dan u Plužinama, đe su četnici na vlasti od postanja – partizanski borci se raspištoljili po travnjacima i ispred javnih ustanova, te neki Cicmil, pa osvaj isti Dakić Radoje, pa još jedan partizan… Prenerazili smo se da u sred Kolašina („Zbogom brda i doline, zbogom krvav Kolašine“) đe su četnici držali vlast 4 godine i dalje śede oni narodni heroji na sred trga. Moguće da ih nijesu smjeli srušiti od Vesne Medenice? Dakle, četnici u Plužinama, Kolašinu, Nikšiću, Pljevljima ne sručiše nijedan partizanski spomenik a dps partizani u Žabljaku oburdaše partizanske biste, ploče, kamenje, povelje, knjige, lim, mermer, spomenike grobljanske itd….

Inspekcija je utvrdila da su u Žabljaku oburdali 8 spomeničkih obilježja tj ukrali postolja i oburdali poprsja nekakvih narodnih čemernih heroja i nekih drugih, vjerovatno manjih, bronzanih ratnika. Bez odluke nadležnog organa o uređenju prostora i revalorizacije herojskih učinaka dotičnih bronzanih nesretnika. Oburdaše ih orjati besplatno i bez štete za lokalni brđanski budžet. U Pipere su spomenikomrzitelji oburdali jednu ploču a napala ih i ala i vrana a u Žabljaku su neki nadripartizani srušili 8 spomenika i ni tuka ni ćuka. A inspektori Uprave za inspekcijske poslove 5 godina (od podnošenja prijave) se prišućeli, planduju. Podupiru ih komunalni policajci, inspekcija, žandarija, soldateska, sudija prekršajac, tužiočkinja iz Plevalja, subnor-ovci, lokalni preśednik, partije a i potomci bronzanih stražara. Ako ovo nije konsenzus, šta je?

Budimo realni, ko bi se mučio i kroz skupštinsku proceduru mijenjao odluke ranije skupštine o spomenicima (a i kako da nađu stare odluke kad su arhivu bacili na đubre), ko bi sada mijenjao namjenu prostora, aoo detaljna razrada prostora, dup, pup, joooj, donosio nove odluke o lokaciji spomenika, micao spomenike, razmišljao o vrijednostima… pa teferiči na odborima, pa poslanički klubovi da mozgaju, pa materijali za śednice, pa imaju po 40 tačaka dnevnog reda, pa kako srušiti štale u sred selendre… Muka, prijatelju, muka velja… Zato su brđanske ćuskije našle rješenje… efikasno, brzo, jeftino… lomi i bacaj… a onda će ovi ponosni i oholi garagani na svečarske proslave osvoboždenija…

Darko Stijepović
Centar za razvoj Durmitora