Osušeni Migograd

Glavni grad se kupa u vonju koje ispuštaju pregrijane „klime“, dimu obližnjih paljotina, prašini spržene zemlje, sasušenih travnjaka i paśeg izmeta, dok se metlama metu ulice. A nekad su ih komunalci prali vodom iz šmrkova, svake noći, zajedno sa trotoarima, što je davalo život i okolnim biljkama, ali i svježinu gradskim kvartovima. Zato danas čujemo od meteorologa da se u Podgorici ovih noći temperatura ne spušta ispod rekordnih trideset stepeni. Gle čuda, kao pedesetih dok nije bilo vodovoda i kamionskih cistijerni. Tada su se veće površine grada tek počele pošumljavati, iste one koje, sada, postepeno nestaju. (I ono malo što se pošumi, nemarom se i sasuši.) Oko Blažovog mosta se već čuje huka motornih testera, „dušebrižne“ komunalne drvosječe uklanjaju sramotu gradskih vlasti.

Novi bazen je pun đece, kupaju se u bistroj vodi, koje ima na pretek, dok se u neposrednoj blizini Sportskog centra suši drveće, preostalo od prošlih nemara. Travnjaci tog kompleksa, na samoj obali Morače, su odavno sasušeni. Prije neku deceniju nije bilo tako. Zalivene površine davale su svježinu cijelom obližnjem kvartu, ali i ugodan boravak svakom pośetiocu i sportisti koji bi provodio vrijeme u njemu. Sada nema ni klupa, ni rasvjete, ni trim staze sa mobilijarom, ni aktivnih terena za sport i vježbanje, ni gol-stativa na terenima, ni košarkaških tabli i rampi, ni šahtova za vodu za travnjake – koje su, nekad, građani izgradili samodoprinosima. A nadležne službe grada, (od Mugija naovamo,) nikako da shvate šta im je sve obaveza prema građanima, pa održavaju zelenilo samo oko glavnih državnih institucija.

Na jednom zidu u Gradić Pejtonu, piše: „Omladinci i omladinke, jeste li ka’ omladinci i omladinke?“

Piše: Bratislav Bato Medojević