OSTANI DOMA, OTADŽBINO

O patriotizmu, izdaji i šizofreniji

Kada država u potpunosti supstituiše otadžbinu, to razumnog čovjeka mora ispuniti gorčinom i sramom. Ta se osjećanja ne mogu ni progutati, ni podnijeti, niti se čovjek od njih može osloboditi.

Čak i oni koji su bili spremni da za nju podnesu najveće žrtve, počinju da preziru vlastitu otadžbinu da se ne bi ugušili u patriotizmu koji ih lišava dostojanstva.

Od suštinskog značaja tada postaje sposobnost razlikovanja izdaje od patriotizma, kao i pitanje ko je za što odgovoran – država, otadžbina ili čovjek.

Književnik Knut Hamsun, dobitnik Nobelove nagrade za roman „Zemlja“, bio je istovremeno odan i otadžbini Norveškoj i Kvislingovoj fašističkoj vladi. Iako je baš ta vlada nanijela toliko zla upravo njegovoj otadžbini da je premijerovo prezime postalo sinonim za – izdaju.

U isto vrijeme, Tomas Man je iskazivao strah, sram i stid zbog svoje otadžbine. Njegov prezir prema Njemačkoj i gađenje nad nacističkom politikom bili su toliki da se ni poslije sloma Trećeg Rajha nikad nije vratio.

• Ne mogu, kazao je na švajcarsko-njemačkoj granici, i krenuo nazad.

Ko je sad tu izdajnik, a ko patriota, Knut Hamsun ili Tomas Man?

Montenegrinska floskula „Sve za Crnu Goru, Crnu Goru nizašto“ mnogima zvuči patriotski i danas, iako se ona može tumačiti kao pravdanje za kolaboraciju sa okupatorom u Drugom svjetskom ratu, kada je i nastala.

U takozvanom ratu za mir svjedočili smo izlivima antihrvatske i antimuslimanske histerije, koji su sa patriotizmom imali veze taman toliko koliko i ovi današnji antisrpski. Riječ je, u stvari, samo o pojavnim oblicima montenegrinske političke šizofrenije i ukupne društvene patologije.

Kad se davanje podrške takvom stanju pravda imbecilnom floskulom „a nemam za koga drugoga osim njega“, potpuno se zaokružuje anamneza savremenog crnogorskog društva.

Pravdanja nalik ovome slušamo duže od vijeka, naročito kad se Crna Gora nađe na istorijskim raskršćima. Kad god je izabran pogrešan put, krivac je tražen u drugome. I svaki put proizvođeni novi i vaskrsavani stari unutrašnji neprijatelji i domaći izdajnici. Niko to nije radio sa tolikom energijom i strašću kao Crna Gora.

Nasuprot tome, podvizi, pregnuća i uzleti – kojima bi se ponosili i mnogo brojniji narodi i značajnije kulture – nikad nijesu pošteno ni objašnjeni, a kamoli ugrađeni u badijavnu crnogorsku stvarnost.

Zbog toga ova nova-stara ideja državnog patriotizma poprilično zaudara na neonacizam. Globalizacija i NATO-izacija – a to su samo eufemizmi za neokolonijalizam – pothranjuju malignitet crnogorskog društva.

Uprskos tome, ostanite doma!

P.S. Ostani i ti, otadžbino! Ako nije već kasno…

Momir Marković

Poslednji tekst  književnika Momira Markovića, objavljen u Monitoru na Dan nezavisnosti, 21.5.2020.

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8256

Objavio Urednik dana svi 30 2020. u kategoriji Novinarstvo, Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst