Mirko Đorđević
Jedna od maksima ovog pokreta je: ni Crkva ni ideologije nemaju monopol na spasenje i oslobođenje. Spasenje se nalazi u ravni eshatologije a oslobođenje u ravni stvarnosti. Drugim riječima, u pitanju su teistička i društvena ravan koje se ne svode jedna na drugu U duhovnoj ravni, ličnost je ’’predmet’’ spasenja, u društvenoj, u istorijskoj ravni, problem ličnosti je oslobođenje. Da li se ove ravni negdje presijecaju? Zar u teorijama humanizma, posebno anarho-komunizmu ili Marksovom komunizmu nemamo carstvo nužnosti iz kojeg treba iskočiti u carstvo slobode i konačnog čovekovog oslobođenja. Putevi ljudske ličnosti, kad se tiče njenog oslobođenja i spasenja su kroz istoriju različito određivani ali nikada nijesu do kraja određeni. Nijesu u zadovoljavajućoj mjeri ni definisani. Upravo to je i veliki izazov za personalizam.
U poslanici Rimljanima apostola Pavla, (8.19.22.39.) se kaže da je sve na svijetu ojađeno i ranjeno nesavršenstvom, da je cio svijet muka jer ’’sva tvar plače, uzdiše i tuži’’. Mirko Đorđević ovdje, kod riječi ’’tvar’’, raspoznaje materijalni svijet i živu prirodu u cjelini. Od toga – i u tome, načinjen je tajanstvani, misteriozni izuzetak a to je čovjek –osoba-ličnost koja jedina prima na sebe dar milosti po volji jedine nad-personalne strukture koja se zove Bog.
Jevanđelja po svojoj strukturi i osnovnom smislu nijesu ni istorijska razmatranja, ni sociološke studije, nijesu ni umjetnička djela. Tamo je čovjek samo osoba, bližnji-drugi i ’’ikona Božija’’ jer je napravljen ’’po liku i podobiju Božjemu’’. Zastanimo ovdje i zapitamo se: da li se ova temeljna istina iz Jevanđelja zaboravila i da li se zaboravljala i u društvenim i u crkvenim strukturama? Zar to nije ono na čemu hrišćanstvo stoji u svijetu i na čemu bi trebalo da stoji i Crkva u svijetu? Ako je Crkva koja se i sama svela na pukog ’’posrednika’’, na strukturu koja je podložna ’’grijehu svijeta’’, ako je ona samo institucija kakve su i one druge u okviru društva, onda je ona kao posrednik prepreka opštenju čovjeka sa Bogom. Tokom istorije ljudskog roda to se mnogo puta dešavalo a dešava se i danas. Hrišćanski personalisti kritikuju takvu Crkvu. Zbog ovog i ovakvih stavova u okviru personalističkog hrišćanstva, osnivaču Munijeu i njegovom duhovnom ocu Berđajevu, se pripisuje pravljenje ’’novog hrišćanstva’’. Međutim, po njima, hrišćanstvo nije doktrina, zbog toga što Hristos nije bio filozof. Nije ni ideologija, već svedočenje očevidne istine o ljubavi i zajedništvu. Zato se udio prolaznog i udio vječnog može mjeriti samo prema izvornoj riječi Jevanđelja uz obaveznu istorijsku skalu vremena. Hrišćanska vjera mora biti organizam osobenog sastava, onog sastava koji je ustanovio još Isus Hristos – dostizanje ljudskog zajedništva. Bez tog i takvog organizma, učenje-doktrina i svedočenje-suočenje bi se iskazivalo u onolikom broju proizvoljnih ljudskih tumačenja koliko ima ljudi-individua. Suština je da ne postoji problem u crkvenom ispovijedanju vjere koje je legitimno, problem je u Crkvi koja je kroz ljudsku istoriju zanemarivala autonomnu ličnost iz koje izvire potreba, sopstvena potreba za Bogom.
Jedno pitanje je, u prethodnom vijeku. postavljano na mnogobrojnim autoritativnim skupovima: sa čime se Crkva (posebno pravoslavna) sprema da uđe u novi milenijum? Posebno se misli na Pravoslavlje koje je proživjelo samo sedam Vaseljenskih sabora. Posljednji sabor je bio u vrijeme kada nije bilo ni Rusije ni cijelog niza slovenskih država. Od posljednjeg sabora su se desile mnogi revolucionarni događaji u svijetu. Međutim, odnos države i Crkve je ostao isti, za cijelo to vrijeme. Tu se, takođe, mora postaviti pitanje: zar nije paradoksalno vezivati hrišćanstvo za nešto što je vremensko i prolazno? Osim toga, pomanjkanje ekumenizma kod sve tri hrišćanske crkve dovodilo je i dovodi do konzervatizma. Najveći zastoj je kod Crkve pravoslavne koja deklarativno priznaje da ekumenizam ’’ne protivuriječi prirodi i istoriji’’ te Crkve ali se drži svog mističnog iskustva, isihizma i obreda. Ovdje u dogledno vrijeme ne može preovladati razum, logika i nauka. U suštini, ne želi se približavanje razvijenim i racionalnijim hrišćanskim teologijama.
Ako se okrenemo svijetu modernog humanizma i već uveliko autonomnih humanitarnih vrijednosti, onda hrišćanstvo ’’više nije samo’’. Stvaraju se novi sistemi vrijednosti i izvan hrišćanstva pa čak, po Munijeu i Berđajevu, i ’’novi oblici svetosti’’ izvan hrišćanstva i izvan Crkve. Crkva ćuti o ovim pojavama i tu se kod hrišćanskih personalista otvara posebna tema. U stvari, tu nema ničeg novog. To je otkrivanje nečeg novog u starom. Apostol Pavle u poslanici Korinćanima (6.20.) za ljude kaže: ’’skupo ste plaćeni’’, da bi u poslanici Galatima (5.1.), dao opomenu: ’’Stojte dakle u slobodi kojom nas Hristos oslobodi i ne dajte se opet u jaram ropstva uhvatiti’’.
Zbog svega ovog, personalizam, sa njim i onaj hrišćanski su neka vrsta intelektualnog ’’kvasca’’ koji treba da podstakne nova i nova otvaranja, bilo da je riječ o razmišljanju o hrišćanstvu ili o hrišćanskoj antropologiji i društvenoj doktrini. I sama riječ ’’personalizam’’ treba jednog dana da bude zaboravljena. To bi trebalo da bude onda, kada ne bude bilo potrebe da se skreće pažnja na nešto što će postati obično, čak i banalno za čovjeka.
Mirko Đorđević je prisustvovao obilježavanju 50-togodišnjice od smrti Emanuela Munijea 2000.godine u Francuskoj i tom prilikom imao zapaženo izlaganje. Ne može se, nažalost, reći da je na ’’ovim prostorima’’ uspio da pridobije puno pažnje svojom djelatnošću. Doživljavao je i otvorene napade od kojih je ostao poznat onaj iz 2006.godine kada su mu huligani kamenovali kuću u Šimanovcima, u Sremu, poslije televizijske emisije u kojoj je iznio činjenice o liku i djelu Nikolaja Velimirovića, naročito po pitanju antisemitizma. Doživljavao je uvrede i na skupovima na Pravnom i Mašinskom fakultetu u Beogradu samo zbog toga što je govorio istorijske istine i činjenice. Dan prije smrti pozvan je bio kao svjedok od strane Višeg javnog tužilaštva u istrazi protiv osumljičenih autora spiska ’’srpskih izdajnika’’, među kojima je bilo i njegovo ime. Kažu da nije bio previše uznemiren zato što je oguglao na već preživljene nevolje. Možda i zbog toga što je kao autentični hrišćanin vjerovao u novozavjetnu poruku ljubavi, zbog čega je bio spreman da razumije i prašta onima koji ga mrze. Ipak, ideje koje je u svom životu prenio i koje žive u njegovim djelima ’’prihvataju budni umom i duhom, svi oni koji su žedni nade bez obala’’.
Na kraju, o toj nadi, najbolje je, pred Vaskrs, citirati samog Mirka Đorđevića koji u jednoj radio emisiji iz 2009.godine na početku prvo govori o Isusu Hristu:
’’On je za ljude tvrdio – svi smo mi djeca Božija, nikad on za sebe nije rekao – ja sam Bog, to mu je kasnije pridodato na plenarnoj sjednici sabora. S druge strane, hrišćanstvo je svojevremeno rođeno i iz imaginacije jedne žene koja mu je bila odana od početka do kraja, pa i poslije smrti, siromašne, bosonoge djevojke koja je nekim čudom bila vrlo pismena, koja ga je pratila, koja je kasnije stigla do Rima noseći jaje. Nju u istoriji znamo pod imenom Marija Magdalena. Isusova nauka je humana, on čovjeka i ženu ne razdvaja.
Najteže u ovoj priči je vaskrsenje, jer čućete da je Isus pogubljen, pa je onda ustao iz groba, prošetao, obukao se i vratio se kući. To su čiste besmislice o kojima ni u istoriji, ni u jevanđeljima, sinoptičkim ni kanonskim nema pomena. Vaskrsenje ima jedan drugi smisao, to je veličanstvena metafora čovjeka koji živi snagom volje, koji ima prirodno pravo da neće da umre, koji hoće da živi. U jevanđeljima o vaskrsenju nema ni desetak riječi, najduže što ima to je desetak redaka kod Luke, koji je to pisao tek vijek kasnije, vijek i po je prošao od toga, ali je zabilježio jedan momenat, jedini koji se danas falsifikuje.
U tih desetak stavaka imate ovu priču – pogubljen je Isus, apostoli, njegovi vjerni sljedbenici su se svi razbježali od straha, za njima je potjera rimske policije. Njih nekoliko putuju izgubljeni, jednom od njih znamo i ime, zvao se Kleopa, a putuju u neko mjestašce koje se nalazi 12 kilometara od Jerusalima, Emaus. I odjednom, kao da su osjetili da se u njima budi nada, a bili su izgubili svaku nadu, čini im se da je neko sa njima. Izričito ne tvrde da su bilo koga vidjeli, ne možete pripisati to ni halucinaciji umornih ljudi koji danima nijesu ni vode pili. Postoji pred njima jedno mudro objašnjenje, oni kažu – to što se u ovoj smrti dogodilo, što i nas može stići dok noć padne, neko mora da postoji da ljudima ulije nadu da žive, zar ne osjećate, dok smo mislili ko je ovo, šta je ovo, gorjela su nam srca’’.
U Beogradu, 06.04.2015.
Branko Šujo Medojević
1 2
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3100
Objavio