Mirko Đorđević
Na Veliki petak, 18. aprila 2014.godine, umro je Mirko Đorđević. U većini informacija o njemu, koje se mogu naći na Internetu, pominje se kao vjerski analitičar, književnik, prevodilac i publicista. Samo uzgredno i ponegdje se mogu pročitati citati osnivača hrišćanskog personalizma koje je u svojim djelima navodio, vjerovatno sa namjerom da se ukaže na njegovo podržavanje ovog pokreta.
Međutim, ne samo što je podržavao ovaj pokret, nego je i njegov život postao dio ovog pokreta, tog autentičnog intelektualnog izazova, nastalog u prošlom vijeku. Sve što je radio, sva njegova djela su imala za temelj personalizam, prvenstveno hrišćanski. Naviknuti na analize raznih filozofskih pravaca, mnogima nije jasno da ni on, niti bilo ko od personalista, ne daju jasnu definiciju tog pojma. Jednostavno se kaže da je to nedovršena doktrina, ’’bez obala’’, kako se to govorilo za realizam u literaturi. Mirko Đorđević je sva dešavanja oko sebe i u svijetu gledao očima istinskog hrišćanskog personaliste. Pratio je i društvena događanja komentarima koji su imali potpis ’’Zapisi iz palanke’’, aludirajući na djelo Radomira Konstantinovića.
U svojim knjigama, u beogradskom časopisu Republika, na sajtu Pešćanika, brojnim nastupima i intervjuima, pokušavao nas je navesti na racionalnije razmišljanje i ponašanje. Pokušavao je i rastjerati tmurne oblake nacionalizama, mitomanije i mržnje. Jedino oruđe kojim se služio je bila istina. Bio je izuzetno jasan, temeljan i načitan. Govorilo se da je patološki ljubitelj knjige. Njegova književna zaostavština su i knjige u kojima nas upućuje u tajne personalizma, posebno hrišćanskog. Zato ću dati nekoliko odabranih i prepričanih maksima ovog pokreta, nekoliko ’’glosa’’ kako je volio da kaže Mirko Đorđević.
Personalizam je reakcija na totalitarne tendencije kolektivizma koje guše ličnost. To je reakcija na koncepciju države koja je shvaćena kao najviša vrijednost iako je ’’obezličena cjelina’’ koja stvara ’’grupnu harizmu’’. Personalizam nije prosta reakcija na taj i takav kolektivizam, to je suprostavljanje komunitarno-kolektivnom ali i odbacivanje hijerarhijskih struktura kolektiva. Glavni protivnik personalizma je individualizam na kome je zasnovano buržoasko društvo. Individualizam stvara izolovanu individuu koji ima potrebu da se neprestano brani i štiti. Kapitalizam je metafizika profita: u njemu vlada novac koji sve pokreće, važnije je ’’imati’’ nego ’’biti’’. Novac sve tiraniše, vlasništvo se uvećava radom ili otimanjem.
Jedna od polaznih tačaka na kojima se gradi personalizam je slobodna i autonomna ličnost koja se angažuje samo kao ličnost, ne kao individua kojoj je priroda uklapanje u cjelinu ili strukturu. Ni u prošlim vremenima, kao ni danas, nedovoljno formirana ličnost, koja nije prošla kroz uobičajeni proces individuacije i svjesnog prihvatanja svijeta, nema u dubljem smislu svijest o svom subjektivitetu. Takva ličnost prihvata tuđu ulogu, onu ulogu za koju je na neki način programirana od strane institucija. Zašto ličnost do sada nije spoznala tajnu slobode? Zato što je bila fascinirana svijetom nadličnog, zbog čega je u svom istorijskom hodu iznevjeravala sebe jer se nije odlučivala na otkrivanje te velike tajne. Za takvo nešto je bilo potrebno mnogo hrabrosti. Ličnost neće promijeniti svijet ako prethodno ne promijeni sebe.
Personalisti nijesu prvi koji su otkrili ličnost. Ona je najviša vrijednost i u centru je pažnje počevši od Lajbnica pa do Kanta. Međutim, ovdje je akcenat stavljen na: i Bog je ličnost, i to ličnost najvišeg reda. Tvorac se obraća samo autonomnoj ljudskoj ličnosti i priziva je po imenu, kao što ona priziva Tvorca po jedinom prihvaćenom imenu Njegovom – tako je rečeno u Jevanđeljima. Samo Postanje je u biti personalno. I sam Tvorac, kada se u jednom određenom momentu ’’umiješao u ljudsku istoriju’’, uradio je to kao ličnost.
Mirka Đorđevića, kao istinskog vjernika, zanimalo je traganje za smislom hrišćanstva u savremenom svijetu. To je za njega, kao i za sve hrišćanske personaliste kamen na kojem se proba moć izazova i domet hrišćanskog personalizma. Neizbježno je pitanje: ko je utisnuo snažniji pečat – svijet sa svim svojim strukturama hrišćanstvu ili hrišćanstvo i Crkva tom istom svijetu? Po njima, ovo prvo koje je postignuto samo na istorijskom planu, u horizontalnoj ravni koja je paralelna sa ravni u kojoj je Crkva koja jeste u svijetu ali često zaboravljamo da ona ’’nije od svijeta ovoga’’. Zato pristalice ’’smrti hrišćanstva’’ nijesu u pravu kada kažu da čovjek i sistem ljudskih institucija nije postao ništa bolji od kada je hrišćanstvo u svijetu. Njihov odgovor je: zar svijet ne bi bio još gori da u njemu nije bilo Crkve i njenog poslanja iskazanog u zapovijestima iz Jevanđelja?
1 2
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3100
Objavio