Osjećaj beznađa
Mi smo žrtve bolesti, starenja i smrti zato što postoje praznine u našem znanju o sebi. Izgubiti svjesnost znači izgubiti inteligenciju; izgubiti inteligenciju znači izguviti kontrolu nad proizvodom inteligencije, ljudskim tijelom. Zbog toga je najvjernija poruka kojom nas podučava nova paradigma, sljedeća: ako želite da promijenite svoje tijelo, najprije promijenite svoju svijest.
Sve što vam se događa je rezultat toga kako gledate na sebe, i to u smislu koji biste mogli da smatrate prilično neprijatnim. U bitkama na moru, u toku Prvog svjetskog rata, njemački mornari su ponekad proveli dane ili neđelje u čamcima za spasavanje pošto su njihovi brodovi potonuli. Po pravilu, uvijek bi umro najmlađi čovjek. Ova pojava je ostala tajna sve dok se nije shvatila da su stariji mornari, koji su preživjeli ranija potapanja znali da se kriza može srećno prebroditi; u nedostatku takvog iskustva, mladi mornari su očajavali jer su sebe viđeli u beznadnoj situaciji.
Podučeni ovim primjerima, istraživači životinja mogu kod laboratorijskih pacova i miševa da prouzrokuju brzo starenje, bolest i ranu smrt izlažući ih situacijama velikog stresa. Na primjer, zatvarajući ih u posude sa vodom, bez mogućnosti bjekstva. Životinje koje se nikad nisu susrele sa takvom situacijom doživjele su je kao beznadnu, brzo odustajale i umrle. Životinje koje su se postepeno privikavale na posude sa vodom preživjele su plivajući satima bez znakova propadanja tkiva prouzrokovanog stresom.
Mnogo toga u istoriji ljudskog starenja povezano je sa osjećanjem beznađa. Zastrašujuća slika starenja zajedno sa mnogobrojnim bolestima i senilnošću starijih ljudi, rezultirala je u očekivanjima koja ispunjavaju sami sebi. Starost je bila vrijeme neizbježnog propadanja i gubitaka, vrijeme sve veće iznemoglosti duha i tijela. Sada se cijelo društvo budi u novoj svijesti o starenju; ljudi u šezdesetim i sedamdesetim rutinski očekuju da budu živahni i zdravi kakvi su bili sam četrdeset i pedeset godina.
Ali, jednoj bitnoj pretpostavci, da ljudska bića moraju da ostare – još nije zaista upućen pravi izazov. Moramo da ostarimo, to je činjenica koju smo naslijedili od stare paradigme, a koja je tvrdoglavo uključena u naš pogled na svijet sve dok pomak u svijesti ne donese nove činjenice. Pogled na svijet je samo način uređivanja beskonačne energije svemira u sistem koji ima smisla. Starenje ima smisla u sistemu prirode đe se sve mijenja, nestaje i umire. U svijetu đe je beskonačan tok inteligencije koja se stalno obnavlja prisutan svuda oko nas, starenje nema smisao. Na vama je da izabete svoj pogled na svijet. Možete da izaberete da vidite ružu kako cvjeta i umire; možete da izaberete da vidite ružu kao talas života koji se nikad ne završava, jer će sledeće godine iz sjemena ove ruže izrasti nova.
D.Č.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1929
Objavio