Odbrana lične slobode
U Dijegovoj režiji “Gorskog vijenca” Crnogorci su branili pravo na ličnu slobodu. Religiozni simboli, na sceni, su arhetipski. Oni govore o suštini ljudske duše: vjeri- ljubavi, koja pokreće svemir. Glumci Njegoševog djela govorili su potpuno prirodno. Viđeli smo arhetipske mudrace koji vjeruju u pravo na odbranu svog inategriteta, svoje slobode.
Vojno i brojno veća, moćna, svjetska sila, ugrozila je Crnogorcima njihovo elementarno ljudsko pravo na dostojanstven život. Ono što smo u promašenim školama učili o predmetu i temi “Gorskog vijenca” za Dijega de Brea ne postoji. (Koliko je doktora i magistara dobilo titule zbog “pogrešnog” tumačenja “Gorskog vijenca”? Barem 100!). I to je rekao “stranac” potomcima junaka – uglavnom poltronima i kukavicama današnjim. Bojim se da ništa nijesu shvatila, ta bića, potpuno lišena emocija – kreature jer su u toku predstave čačkali po statusnim simbolima i slali poruke.
Da bi se odbranilo dostojanstvo potrebna je nepokolebljiva vjera. Mudraci iz predstave znaju da sumnja razara vjeru. Zato se zaklinju i mole – vežu kolektivnu energiju arhetipskom snagom.
Njegošev jezik je kao duša crnogorskog čovjeka. Tu dušu je ośetio Dijego be Brea i u saradnji za dramaturgom Žaninom Mirčevskom napravio svjetsku predstavu. Spajajući više likova u jedan najjednostavnije je predstavljena kolektivna svijest. Nju pokreće veliko srce naroda Vladika Danilo. On je princ (od princeps – prvi, glavni). On je kombinacija oca, mudraca, maga, ludosti. Tu borbu arhetipskih simbola tako dobro je osumao Dijego a pokazao na sceni glumac Srđan Grahovac, u ulozi Vladike Danila. Glumac se uspješno nosio sa velikim bremenom onoga koji vodi narod. Samo ponekad nije bio uvjerljiv. Sa autentičnim crnogorskim junakom knezom Radom, Gojko Burzanović se potpuno identifikovao. Tu je i glumac Nikola Perišić, autentičan, u ulozi duhovitog Vojvode Draška. I ostali glumci su bili na visini rediteljevog zadatka. (Slobodan Marunović u ulozi Vuka Mićunovića, Mišo Obradović u ulozi Vuka Mandušića, Branimir Popović u ulozi Igumana Stefana, Zoran Vujović u ulozi kneza Janka, Jelena Rakočević – sestra Batrićeva, Slavko Kalezić – Hadži-ali Medović, Danilo Čelebić – Mustaj Kadija i Momo Pićurić – Skender-aga.)
Ima jakih rediteljskih rješenja. Najjače je čuveni san Vuka Mandušića. Kreatuvno j urađen iako se ne zna tačno je li Vuk pijan od čiste loze ili čiste vode.Jedina glumica u ulozi sestre Batrićeve bila je sestra koja voli brata kao Boga. Kad su ga ubili, ona više nije imala razloga za život.
Nema čovjeka, bez religiozne potrebe. Koja je vrsta vjere: pomaže li razvoj specijalnih ljudskih sila, ili ih paralizuje? U predstavi “Gorski vijenac” vjera je ovo prvo. Ta vjera u junacima “Gorskog vijenca” razvija moć ljubavi, za druge i sebe, solidarnost sa svim živim bićima.
Sve što je Dijego de Brea radio za predstavu: režija, kostimi, muzika i scena, urađeno je baš kako treba, po mjeri, u skladu sa idejom odbrane ličnog prava na slobodu.
tekst skinut sa bloga Bosiljka Kankaraš [www.bosiljkakankaras.com]
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=972
Objavio