Od umjetnosti do krvi

Izložba ”Transformersi čuvaju Podgoricu” sastoji se od sedam autobota od kojih je, za sada, pet postavljeno na nekoliko lokacija u strogom centru Podgorice. Neki autoboti su dobri a drugi pripadaju deseptikonima. Ideja izložbe je po riječima autora, Danila Baletića, da se podigne svijest o očuvanju životne sredine. Međutim, nevidjiva borba između dobrih i zlih autobota ima veoma dubok korijen u stvarnosti crnogorskog naroda. Neću pisati o istorijskim sukobima pa ni o sukobu boraca protiv građanskog rata, skoncentrisanih oko Liberalnog saveza, protiv onih koji su grabili bogatstvo gazeći po tuđoj krvi; želim da se osvrnem na sukob u kulturnom životu.

Slično kao Mladen Ivanović i njegovi prijatelji sa kojima je ostvario film ”Između rijeke i ljudi”, Baletić se bavi pitanjem životne sredine. Ovi umjetnici vode nevidljivu borbu sa osobama koje ne haju za ekocide ali obavljajanje neke političke funkcije doživljavaju kao problem od egzistencijalne važnosti. Činjenica da su toliko zaljubljeni u direktorske pozicije opravdava izostanak elementarnog znanja te postaje sasvim normalno da čelni komunalni radnik ne zna šta znači uništavati medicinski otpad u skladu sa Zakonom. Film ”Između rijeke i ljudi” je ovaj oblik ponašanja predstavio na vrlo originalan način i premijerno je izveden prošlog mjeseca u KIC-u. Nekoliko stotina metara dalje u CNP-u je izvođena jedna predstava ili preciznije: copy-paste varijanta francuske opere iz perioda kada je vladao Luj XIV. Naime, za vrijeme Lujeve vladavine bilo je nepisano pravilo da glavni junak svake opere asocira na kralja da bi publika svhatila kako je Luj mudar kao npr. biblijski Solomon. Opera o Solomonu ili nekoj drugoj velikoj ličnosti je bila samo maska za slavljenje Kralja Sunca. ”Everyman Đilas” na isti način, kroz priču o Đilasu kao revolucionaru, predstavlja masku iza koje se krije glorifikovanje Mila Đukanovića kao velikog (AB) revolucionara. Čak se i društveni položaj koji je uživao neinventivni kompozitor Lully (koji je komponovao gotovo sve opere o Luju XIV) poklapa sa položajem koji uživa rediteljka ”Everyman Đilasa”. Kome se ne sjedi gotovo tri sata a želi da se informiše o predstavi predlažem da pročita jedinu realnu, a samim tim i pozitivnu kritiku naslovljenu ”Radmila Đilas”. Kritika je iz pera jednog od rijetkih autentičnih pisaca.

S obzirom da nisam književnica ne umijem da uočim pravo ime gospodina čiji je plan bio da prisvoji i proda najvrjedniju violinu koja postoji u Crnoj Gori.

Gvarneri violina, konstruisana 1726. nalazi se u prostorijama Simfonijskog orkestra u RTCG. Premda sam kao harfistkinja dolazila na probe nikad nisam čula da se ova dragocjena violina nalazi nedaleko od mene. Međutim, kada sam pročitala Vojvodićev plan o prodaji kulturne baštine shvatila sam zašto se u tajnosti držalo postojanje ove violine. Milenković je svirao na njoj 11-og jula i pomenuo je na koncertu o kom instrumentu se radi. Direktoru RTCG su se oči zacaklile kao likovima iz crtanih filmova u scenama kada se, na pomen velike sume novca, zenice pretvore u dolarske simbole. Bez razmišljanja je objavio da bi Milenkoviću trebalo ustupiti Gvarnerija na godinu-dvije da bi on valorizovao vrijednost i time našao kupca. Dakle, Vojvodić bez pitanja prisvaja nacionalno blago a Milenković treba da se pretvori u pokretnu reklamu. Pretpostavka da je potrebno reklamirati Gvarnerija da bi mu se našao kupac je vrlo dobar pokazatelj opšteg obrazovanja Vojvodića.

Takođe ne mogu naći naziv za osobe koje posjeduju ovaj nivo obrazovanja ali iz nekih svojih razloga preferiraju da budu anonimni. Nedavno su ispratili izložbu Baletića tako što su njegovog drugog autobota prevrnuli i otkinuli glavu dok su prvom uspjeli oštetiti ”samo” lim. Prvi čin najbolje odgovara Nikolićevom stihu: Svi cvjetovi ostaće bez glava/da bi bili sa travom u skladu. Prihvatiću sugestiju medija te ću ove osobe u nastavku nazivati vandalima. Dakle, vandali su se osjetili prozvanim da ”zaštite” grad od nečeg što je lijepo, te se prema tome ”ne uklapa”. Naime, u podgorički milje se uklapa krv nakon obračuna koji se desio u malom lokalu na početku Zagoriča. U svakoj državi se nakon takvih obračuna pojavi služba koja se bavi čišćenjem krvi ali u Podgorici je u redu da na trotoaru ostane prilična količina krvi koja ispisuje užasni trag o kretanju čovjeka koji je upucan. Sinoć sam prolazeći pored toga imala utisak kao da se nalazim u kriminalističkom filmu a ne u svom gradu.

Na svoje čuđenje nisam pročitala da je iko pisao o tom nedostatku elementarnog održavanja čistoće grada ali kada budem u budućnosti čitala o nasilničkom ponašanju omladine neću se začuditi. Zbog čega je policija napravila takav nedostatak? Možda odgovor na ovo pitanje leži u činjenici da je bivši direktor Agencije za Nacinalnu Bezbijednost postavljen da rukovodi Ministarstvom kulture. S obzirom na struku trebalo bi da se Marković bavi pravom i stvarima koje se tiču toga. Ali, zar je država tim činom pokazala prepoznavanje kulture kao strateški važnog polja? Zasigurno da jeste i da je time utrla put kreiranju države inžinjera. Ovo je model kreiran sa ciljem da promoviše i potpomaže umjetnost u maniru predstave Radmile Đilas dok svaka druga umjetnost biva uskraćena za materijalna sredstva.

Nemam zamjerke povodom toga što se igra otvorenih karata.

Samo mi smeta što prije toga krv nije očišćena.

Milica Kankaraš