Nikad u Evropu

Ne postoji ličnost iz crnogorske istorije kojoj aktuelni ministar finansija i socijalnog staranja, Milojko Spajić, bolje odgovora nego lažni car Šćepan Mali. Pečoobraznu lakoću i lažni populizam kojim ovaj mešetar izvrće činjenice narod nažalost lakovjerno razumije kao ekonomski preokret.

Jedan od najkrupnijih zahvata ovoga ministra je jednodušno izglasani projekat pod nazivom „Evropa sad“, koji se bezočno javnosti predstavlja kao naš ”Maršalov plan”. Centralna tema ovoga projekta je način obračuna zarada u Crnoj Gori, što se predstavlja kao ključni nedostatak naše privrede. Prije nego što razobličimo ovu krajnje demagošku smicalicu, moram objasniti metodologiju obračuna zarada u Crnoj Gori, poresku politiku Crne Gore te način na koji je usvojen ovaj projekat, njegovu punu sadržinu kao i obmane kojima se Spajić koristi u svojoj analizi.

U Crnoj Gori imamo dvije zarade: neto zaradu (platu radnika) i bruto zaradu. Neto zarada je novac koji pojedinac dobija kao nadoknadu za svoj rad dok je bruto zarada širi pojam koji obuhvata:

– Neto zaradu,
– Doprinose za obavezno socijalno osiguranje (u daljem tekstu: doprinosi) i
– Porez na dohodak fizičkih lica (u daljem tekstu: porez).

Bruto zarada se određuje kalkulacijom u koju ulaze: startni dio plate, koeficijent složenosti uvećan za minuli rad i obračunska vrijednost koeficijenta složenosti po sistemu:

startni dio plate + koeficijent složenosti uvećan za minuli rad * obračunska vrijednost koeficijenta složenosti.

Startni dio zarade u bruto iznosu, koji čini topli obrok i 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora, iznosi najmanje 70% obračunske vrijednosti koeficijenta (minimum 63 €).

Obračunska vrijednost koeficijenta složenosti utvrđena je u mjesečnom bruto iznosu od najmanje 90 €. Obračunska vrijednost koeficijenta, koja služi kao osnovica za obračun startnog dijela zarade, ne može biti manja od ovog iznosa. Ovaj parametar zavisi isključivo od stručne spreme samog radnika.

Koeficijent složenosti je utvrđen ugovorom o radu, odnosno Opštim ili granskim kolektivnim ugovorom za određenu stručnost i složenost poslova. Minuli rad zarada zaposlenog uvećava se za svaku započetu godinu radnog staža i iznosi: 0,5 % godišnje za staž ispod 10 godina, 0,75 % godišnje za staž između 10 i 20 godina i 1,00 % godišnje za staž preko 20 godina.

Iz obračunate bruto zarade se izdvajaju sljedeća sredstva u budžet Crne Gore:

– Porez na dohodak fizičkih lica (9%)
– Fond PIO (15%)
– Zdravstveno osiguranje (8.5%)
– Osiguranje od nezaposlenosti (0.5%)

Ova sredstva se vode kao ona koja su na teret zaposlenog. Pored bruto zarade, postoje izdaci koje je obavezan da plati poslodavac:

– Fond PIO (5.5%)
– Zdravstveno osiguranje (2.3%)
– Osiguranje od nezaposlenosti (0.5%)
– Fond rada (0.2%),
– Savez sindikata ili Unija slobodnih sindikata (0.2%) (u zavisnosti od toga kog sindikata je zaposleni član)
– Privredna komora (0.27%)
– Prirez na porez (15% od iznosa poreza kako navodi Vlada u svojoj analizi, iako imamo podatak da iznosi 10 % na stranici asistent.me)

Kada se sve sabere, poresko opterećenje rada izađe na oko 38-39% ukupnih troškova zarade. Taksativno ovo izgleda ovako:

– 18.8 % za PIO
– 9.17 % za zdravstvo
– 8.25 % za porez na dohodak
– 1.23 % prirez na porez
– 1.3 % osiguranje od nezaposlenosti, sindikati, privredna komora i Fond rada

Iako naivno djeluje kao veliki izdatak, zapravo je sve ovo na nivou evropskih zemalja. Štaviše, ovo je drastično umanjeno od 90-ih godina kada je čak šezdeset odsto ukupnih troškova zarade predstavljalo poresko opterećenje. Takođe, jedino nepametan čovjek može ovo protumačiti kao „otimanje od radnika“, što je učestala neoliberalna retorika. Ova sredstva idu u nacionalni budžet i obezbjeđuju usluge od kolektivnog značaja kao što su zdravstvo i penziono osiguranje. Kako se osnovano sumnja da dolazi do zloupotrebe ovog novca, onda je potrebno izvršiti reviziju i pojačati kontrole kako bi se novac ulagao u ono što treba.

Iako je nominalno opterećenje podijeljeno na poslodavca i zaposlenog, ovđe najviše trpi poslodavac, zbog čega oni aktivno lobiraju da se umanje ovi izdaci. Poslodavac ne može očekivati kvalitetni, niskoplaćeni rad a s druge strane povećanje plate (neto zarade) povlači veće odricanje od prihoda poslodavca. Ustaljena fora privatnog sektora, na koju je prethodni režim žmurio, je da jedan bitno manji iznos napiše u ugovor a drugi isplaćuje kao nadoknadu za rad na ruke ili na račun što se kasnije prebija kao kancelarijski pribor i slični materijal. Još poraznije od ovoga je činjenica da državna preduzeća imaju sličnu metodologiju.

Spajićev program ”Evropa sad” predviđa drugačiji vid obračuna plata u namjeri da se stvori „bolji poslovni ambijent“ te navodno „poveća standard građana“. Suština ovog projekta, kao što je evidentno iz analize samog ministra finansija, jeste da rastereti poslodavce i podstakne potršnju građana što za posljedicu treba da ima veći promet te otvaranje novih radnih mjesta.

Napomenimo odmah da je ovaj projekat izrađen bez adekvatne javne rasprave već je ministrova veoma površna, mjestimično prividnim populizmom okićena analiza, ponuđena kao konačni sud o vrijednosti ovoga projekta. Umjesto toga smo i u redovima ministarstva finansija viđeli čistke, poput neobjašnjivih otkaza Mili Kasalici i Aleksandru Damjanoviću. U njoj je u prvom dijelu izložena metodologija obračuna zarada, zalazeći manje u dubinu nego portal astistent.me, da bi se nakon toga uvela uporedna analiza OECD zemalja ili regiona po pitanju poreskog opterećenja rada i njegove progresivnosti te minimalna zarada koja se svodi na grafike i tabele. Pravog preśeka stanja privrede i upoređivanja različitih ekonomskih modela nema, isto kao ni odgovarajuće literature na kojoj se obrazlažu neutemeljeni zaključci poput:

„Poresko opterećenje troškova rada bitno utiče na mikro i makro konkurentnost, nivo investicija, te u krajnjem na ekonomski rast. Takođe, visina ovih nameta dovodi se u direktnu vezu sa stopom nezaposlenosti, kao i postojanjem neformalne zaposlenosti.“

Projektom je metodologija obračuna zarada u Crnoj Gori predstavljena kao ključni krivac za slabu privredu, nezaposlenost i nizak stepen investicija. U cilju prenebregavanja ovog problema predstavljen je model po kojem od ukupnih troškova zarada treba da ide u budžet, na račun poreskog opterećenja rada, samo 20.4 % umjesto prvobitnih 39%. Kako je predviđeno, to će se obaviti tako što se: ukidaju dažbine za zdravstveni fond, bruto zarade od 700 (i manje) eura (što predstavlja platu od oko 560 eura) oslobađaju poreza na dohodak i uvođenjem progresivne poreske stope na dohodak.

Prva nelogičnost na koju nabasavamo je to da je poresko opterećenje prepolovljeno dok, međutim, izdaci za zdravstvo iz troškova zarade iznose svega njenu četvrtinu. Odakle treba da se naplati ostatak? Čak za bruto zarade manje od 700 eura, ako oduzmemo porez na dohodak i prirez na porez, nemamo ovaj puni iznos rasterećenja. S druge strane, od plata čiji je bruto iznos između 700 i 1000 eura imamo da je porez na dohodak 9%, a za one veće da je 15%. Budući da se poresko opterećenje postepeno povećava, nemamo nikakav podatak o tome na šta se odnosi „rasterećenje“ jer ni u jednom slučaju puko izuzimanje dažbina za zdravstvo nije dovoljno da se objasni rasterećenje.

Kako nije do kraja razjašnjena metodologija novog načina obračuna, osnovano je posumnjati da će se ostatak „rasterećenja“ poreskog opterećenja rada značiti i smanjenje izdataka za Fond PIO.

Kao što je evidentno iz samog primjera, filozofija ovog projekta nije stvaranje ekonomskog oporavka običnog potrošača već stvaranje ambijenta za nove investicije. To je toliko jasno da je i u ministrovoj analizi eksplicitno rečeno da je set predloženih mjera, prvenstveno u dijelu poreske politike, sljedeći:

– povećanje minimalne zarade;
– smanjenje troškova za poslodavce kroz niže poresko opterećenje na rad;
– uvođenje progresivnog oporezivanja kao efikasnijeg modela oporezivanja.

Kako je evidentno da se ova ”oproštena” poreska potraživanja moraju nekako nadoknaditi, predviđen je određeni set mjera koji je u čitavom ovom umnom poduhvatu zauzeo posebno mjesto po neinteligenciji. Naime, kako sami autor objašnjava:

„Vlada predviđa da će predložene mjere unijeti neophodnu dozu optimizma u društvu, ohrabriti mlade da ostanu u Crnoj Gori, a pogotovo u njenim manje razvijenim djelovima, a istovremeno i omogućiti povećanje lične potrošnje domaćinstava, kroz povećanje raspoloživog dohotka. Međutim, kako u kratkom roku nije moguće nadoknaditi izgubljene prihode Budžeta usljed smanjenja poreskog opterećenja rada, Vlada Crne Gore će kroz instrumente fiskalne politike u dijelu oporezivanja proizvoda koji imaju negativan uticaj na zdravlje stanovništva, progresivno oporezivanje dohotka i ostvarene dobiti, oporezivanje neprijavljene imovine i druge mjere sadržane u ovom dokumentu kompenzovati najveći dio izgubljenih prihoda. U srednjem roku, set poreskih reformi omogućava multiplikativni efekat na ekonomske tokove kroz: otvaranje novih radnih mjesta, povećanje lične potrošnje domaćinstava, smanjenje neformalne ekonomije, što će uticati na stvaranje uslova za povećanje budžetskih prihoda i dugoročnu održivost javnih finansija.“

Kasnije ministar temeljno objašnjava koji su ovo po zdravlje negativni proizvodi: duvan, alkohol, gazirana pića i proizvodi od šećera, kakaoa i sladoled (?) te temeljno obrazlaže koji dio čovječjeg zdravlja određeni proizvod pogađa, pominjući uzgred kako Velika Britanija ima ovaj model. Zbog izrečenog stava, Vlada Crne Gore treba javnim proglasom da iskaže pušačima, pjancima, ovisnicima od gaziranih pića, čokolade i sladoleda i inih šećernih proizvoda zahvalost za nesebično ulaganje u zdravstvo Crne Gore. Od svih ovih djelatnosti ministar očekuje čak 23 miliona eura prihoda godišnje (!), ali ne računa na potencijalni porast sive ekonomije.

Kao što vidimo, ovaj program, pored formalnog povećanja plata, predviđa prihodnu stranu koja je upravo na teret samog potrošača a koji je i nezavisno od toga pogođen porastom cijena brojnih namirnice zbog pandemijskih uslova ekonomije. Štaviše, svako povećanje zarada ohrabruje proizvođača da diže cijenu svojeg proizvoda ili usluge kako bi ostao konkurentan na tržištu.

Iako je u principu svako povećanje minimalne zarade dobro, ovđe ključni elementi nedostaju. Minimalna zarada i dalje nije vezana za inflaciju, koja je u drastičnom porastu, već se ona fiksno povećava svakih nekoliko godina i ona nikako ne figurira kao parametar za povećanje startnog dijela plate, koeficijenta složenosti ili obračunske vrijednost koeficijenta složenosti od kojih zavisi bruto zarada a samim tim i radnička plata. Izrazito nisko plaćeni radnici će оśetiti neki benefit, ali i takvih je malo u konvencionalnoj ekonomiji. U većini slučajeva, onaj što prima zvanično minimalac dobija i na ruke višestruko više od minimalca. Suštinski se uvećava udio minimalne zarade u prośečnoj. Ključna namjena ovog poteza je da se pokrene nezaposleni narod da potraži posao jer je po ministrovom mišljenju samo minimalac prepreka za postizanje ovog cilja a ne sumorne ekonomske okolnosti.

Sve u svemu, ovo je projekat koji pustom finansijalizacijom smatra da može da otkloni krupne nedostatke naše privrede. Iako toliko reklamiran da izvjesni politički momenat zavisi od usvajanja te ga se svaka politička partija pomno pridržava, ovaj projekat po svakom planu ima previše plitak pojam o nedostacima crnogorske privrede. Ovo je kao da čovjek mijenja česmu kad mu je presušio izvor. Uvećanje plata će dovesti i do povećanja cijena a time i potršnju umanjiti a akcizna politika će uvećati šverc. Imaćemo na papiru statistiku koju možemo da obrnemo u našu korist, dok opšte stanje nećemo popraviti ni za zeru.

Ekonomski koncept naših novih mladih i lijepih eksperata se ne razlikuje gotovo uopšte od DPS-ovog pristupa: uzdaj se u sezonu i investitore i moli boga da nađemo naftu. Problemi ubijene industrije i poniženog agrarnog sektora te dominacija banaka i stranih investitora za ministra ne predstavljaju nikakav problem, kao ni javna uprava i njeni ogromni troškovi.

Rezerve koje treba imati prema ovome ministru i njegovim dobrim namjerama su utemeljene na njegovim šarlatanskim nastupima prepunih izvrnutih činjenica. Tako je prilikom usvajanja budžeta prošle godine u junu došao do impozantne cifre od 200 ušteđenih miliona eura dok se ta cifra odnosila na ušteđena sredstva u odnosu na njegovu vlastitu projekciju. Slično je predstavio svoj formalni prijem kao delegata Vlade CG na Olimprijskim igrama u Tokiju kod premijera Suge kao susret đe je ugovorio investiciju od milijardu eura. (Napomena: Suga je došao kratkotrajno na premijerski položaj kao plod krize izazvane Šinzo Abeovim napuštanjem politike usljed bolesti.) Ili kad je u ime Vlade obećao kako će svaki prihod od hedžovanja biti u dobrotvorne svrhe dat – iako se zna da ova finansijska djelatnost može da umanji gubitak ili umanji dobitak a nikako ostvari čisti dobitak. I što je povrh svega socijalu dijelio sa 3 litra bajatog ulja po socijalnom slučaju.

Kako je ovaj ministar pod svoje uzeo i MONSTAT, ne čudi štelovanje statistika te u prezentaciji za „Evropa sad“ navodi kako je kao plod njihove napredne politike ostvaren rast BDP-a od 13 posto nakon pada od 15 odsto. Prije svega, BDP nije jedini parametar po kojem se mjeri rast jedne ekonomije a kao drugo – jedini razlog za ovaj rast je što smo imali turističkog prometa u zadnjoj sezoni za razliku od pretprošle godine a ne kao plod neke ingeniozne ekonomske zamisli. Ovaj podatak samo se može tumačiti kao porazna zavisnost koju imamo od turističkog sektora. Na sličan način je i predstavljao podatke o javnom dugu.

Statistiku treba koristiti za modeliranje ekonomskih procesa a ne za samozavaravanje. Sa ekonomskim modelom dugog očekivanja investitora, dominacije finansijskog sektora privredom i potpunog uzdanja u turističku sezonu treba jednom za svagda završiti. Treba se pošteno pogledati u ogledalo i viđeti da se danas školuje kvalitetan kadar koji nema mjesta u Crnoj Gori dok se potpuno nerazumno gomila politički kadar u strankama, skupštinama i raznim savjetodavnim tijelima. Umjesto toga, MONSTAT niokle „pronalazi“ da je previdio 50.000 radnika kako bi fiktivno umanjio nezaposlenost. Obavljenu prljavu privatizaciju treba revidirati i krenuti u osnivanje snažnih domaćih preduzeća jer ekonomski rast jedino može biti utemeljen na konkretnoj proizvodnji.

Mato Kankaraš