Namjerni propusti

Rijetko u čemu se savremena crnogorska istorija može ogledati kao u djelatnosti Nezavisnog dnevnika „Vijesti“ od njegovog osnivanja do danas. Na samom početku blagonaklon politici DPS-a, koliko zbog pro-suverenističke pozicije toliko i zbog uloge ove stranke u osnivanju ovog lista. Okončanjem zajedničke države uređivačka politika ovog lista uzimala je sve otvoreniji kritični prema bahatoj i štetnoj vladavini ove stranke. Ovim činom i usljed specifičnog sklopa okolnosti su obezbijedili maltene nepovrediv građanistički status u koji ih je naša politička zbilja uljuljkala.

Teško da rad jednog portala koji tako učestalo postavlja nove sadržaje može biti besprekoran. Među zapaženijim ispadima ovog tipa u zadnje dvije godine su: krokodil na Gorici, Rmušova kvadraturi kruga ili gađanja košarkaša Budućnosti ciglama u Beogradu. Koliko god ove blesave vijesti bile bruka, toliko nijesu štetne – na vrijeme se primijete i isprave, kao što su sadržaji priloženih linkova naknadno ublaženi. One samo govore o površnosti prilikom izrade određenog sadržaja. Ovakvi nenamjerni propusti najmanji su problem – nijesu prećerano učestali i po pravilu se brzo isprave. Problem su oni namjerni propusti.

Od izbijanja litija i promjene vlasti to je posebno očigledno. Nije se zalazilo u provjeravanje saopštenja Mitropolije crnogorsko-primorske SPC i preispitivanju namjera SPC po pitanju „odbrane svetinja“. Tako je gužva i saplitanje Metodija postalo „policijsko gaženje episkopa“ a policajac Miloje Šćepanović koji „neće da bije vjerujući narod“ preko noći postao heroj. Potvrđena je vijest da ovaj tip što ne bije narod – bije svoju ženu. Tako su i kolumnisti Đuru Radosavoviću, koji reciklira jedan tekst po tri-četiri godine, puna usta bila ekologije kada su puleni DPS-a pravili mHe na Bare kraljske. Sad kad se kapitalnih investicije prihvatio Mladen Bojanić, neka da se prelazi preko elektrana nego se ignoriše i bušenje podmorja od strane bjelosvjetskih lihvara.

Najsvježiji primjer je događaj oko Mitropolije crnogorsko-primorske, unutar Srpske pravoslavne crkve, usljed istupa patrijarha srpskog Porfirija u vezi temeljnog ugovora crkve kojom on rukovodi i države Crne Gore. Teško je bilo ignorisati činjenicu da se uveliko govori o potpisivanju ugovora a da imenovanje mitropolita crnogorsko-primorskog SPC još nije u najavi. Čak i veliki broj poklonika Srpske pravoslavne crkve nelagodno je prihvatilo ovu sasvim prirodnu vijest. Zašto sasvim prirodnu? Pa Mitropolija crnogorsko-primorska po uređenju Srpske pravoslavne crkve nema nikakav stepen autonomije već jedva da predstavlja išta više od područne jedinice. „Cetinjski mitropolit“ po uređenju SPC nije pravi već samo počasni mitropolit, pošto nema nikakve ingerencije izvan svoje dioceze, kao što je inače običaj po pravoslavnom svijetu. Autonomni status unutar Srpske pravoslavne crkve jedino ima Ohridska arhiepiskopija (lokalno poznata još i kao Makedonska pravoslavna crkva), koja je bez ikakvog osnova podvrgnuta crkvi koja je stekla autokefalnost dva vijeka nakon nje, koja nije bila čak ni pod okriljem obnovljene Pećke patrijaršije. Inače, autonoman status je jedan korak od autokefalnosti. Interesantno je da je čak i Ruska pravoslavna crkva daleko štedrija po pitanju ustupanja autonomije određenim crkvama te su na primjer Bjeloruska pravoslavna crkva i doskorašnja Ukrajinska pravoslavna crkva formalno podrvrgnute Moskvi. Srpska pravoslavna crkva s druge strane nacionalni predznak niđe ne izostavlja.

Uprkos ovim nepobitnim i lako dokazivim činjenicama ND ”Vijesti” navode čak nevjerovatan podatak da je pokojni Amfilohije radio na izgradnji autonomije dok je Demokratski front jačao autoritet Patrijarha! Kako jedan heterogeni politički savez kojem uvijek fali podrške može oblikovati crkvene odnose? Glavnu struju Demokratskog fronta odlikuje jedno potpuno etničko shvatanje vjere i crkve, koje je manje-više u skladu sa zvaničnim doktrinama Srpske pravoslavne crkve. Pokojni Amfilohije je eksplicitno odobravao pomenuto odsustvo svake vrste autonomije. Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve relativizovana je do u besmisao, te je folklorno shvaćena kao iznuđeni samoupravni/autonomni položaj pokrajinske crkve zbog turskih osvajanja za kojim se „vremenom izgubila potreba“. Nestankom Crne Gore sa političke karte Evrope nestala je Crnogorska pravoslavna crkva koja se ssastojala od tri dijela: Cetinjska mitropolija, Zahumsko-Raška eparhija, Pećka eparhija. Drugu i treću eparhiju stvorio je kralj Nikola. Nakon prisajedinjenja Crne Gore Srbiji Crnogorska crkva je utopljena u Srpsku pravoslavnu crkvu 1920-e. SPC je redukovala broj eparhija: od 27 nastala je 21. Dok je 1929. konačno nastala današnja Crnogorsko-primorska mitropolija. Kada je 1945-e Tito obnovio državnost Crne Gore komunisti na vlasti nijesu znali da treba obnoviti Crnogorsku crkvu…

Jedini oblik sadašnje „autonomije“ Mitropolije crnogorsko-primorske je počivao na Amfilohijevom autoritetu unutar Sabora SPC-a. Ovaj vid „autonomije“ nategnut je i neodrživ i zbog toga je nešto na sistemskom nivou trebalo uraditi, ali je Amfilohijevo djelanje po tom pitanju potpuno izostalo. Kako ima smisla govoriti o „autonomiji“ kada je jasno da ove dvije episkopije sa śedištem u Crnoj Gori unutar Sabora od četrdesetak članova imaju samo dva člana? Kako se u takvom sklopu okolnosti može ikakva inicijativa te MCP progurati? Amfilohije je još poodavno dobro bio svjestan na čemu počiva autokefalnost koju je uživala pravoslavna crkva u Crnoj Gori – ali mu je reakcija da išta po pitanju samoupravnosti, autonomnosti i eventualno autokefalnosti uradi izostala. Razlog je lako shvatljiv: strah i oportunizam – da je malim prstom mrdnuo u ovom pravcu snove o patrijaršiji jednom bi za svagda mogao pokopati dok bi beogradska patrijaršija učinila sve u crkvenom svijetu da mu naruši ugled, pošto bi se takav čin shvatio kao narušavanja jedinstva Srpske pravoslavne crkve jer je autonomija na korak od autokefalnosti.

Međutim, ta nam slika Amfilohija ne valja. Umjesto toga u njegovim sukobima sa Vučićem i Miloševićem romantično treba tražiti tragove progresivnog, iako su se samo ticali nedosljednosti u nacionalizmu ove dvojice autokrata iz novije istorije Srbije. Predstavićemo ga kao vođa pobunjeničke struje u savoru koja se suprotstavljala korupciji u Srbiji i SPC, kao velikodostojnika koji se dohvatio pištaljke kad mi je bilo dosta Miloševićeve politike, kao borca za integritet cetinjske Mitropolije. Možda nekome odgovara da gaji ovakva uvjerenja ali ona teško da su išta više nego mehanizam odbrane. Uloga ovog crkvenog velikodostojnika u politici 90-tih, raspirivanju mržnje, podsticanju nacionalizma, proklinjanju neispomišljenika, otvorenom anatemisanja NOB-a i rehabilitovanju JVuO je nezaobilazna i podrobno dokumentovana.

Zbog toga će se pokrenut hitna istraga za nekim pomamljenicima što se psuju pred bogosloviju, ili se svađaju sa sveštenicima ispred crkve sv. Nikole u Kotoru – i to sve na osnovu saopštenja mitropolije! A kad svešteno lice svjesno krši labave i protivurječne mjere za suzbijanje zaraze Vlada će nas blagovremeno obavijestiti da se sveštenici ne hapse i da ne svodimo sve na ovozemaljsku priču. Međutim zašto na to obraćati pažnju kad se ubitačno ali neutemeljeni naslov poput “Poslanik *** oskrnavio crkvu” sam piše? Pa i kolege iz tabloida će biti zahvalne za takav podvig!

Uloga medija koji se uljuljkao u progresivni status upravo bi trebalo da bude da izaziva i sasluša razna mišljenja o jednoj pojavi a ne da iz očite naklonosti uredništva određenoj crkve proizlazi ton cijelog lista. Ukoliko se nastavi ovim tragom, Vijesti se jedino mogu uzdati da će im ešek na političkoj sceni obogatiti sadržaj koji će nedostatkom invencije copy-paste-om jedva održavat.

Mato Kankaraš