Nagrade i priznanja ‘Leptiru’
Sama činjenica da jedna predstava sa izvjesnog festivala, koji između ostalog ima karakter nekakvog natijecanja, ima toliku čast da svaki njen segment zavrijedi prvu nagradu bi trebalo da svjedoči o njenog nevjerovatnoj umjetničkoj snazi. Međutim, u Crnoj Gori je to daleko od stvarnog stanja stvari.
Na Bijenalu crnogorskog teatra predstava ‘Leptir’, koja je pravljena po tekstu Popaja Radunovića a u režiji Andraša Urbana, je navodno zavrijedila gorenavedeni status na pomenutoj manifestaciji.
Leptir je predstava koja se na izrazito neoriginalan način bavi nekadašnjim , a po sadašnjim standardima zastarjelim, tabu temama kao što su narkomanija, preljuba, seksualni fetiši i poremećaj vrijednosti u porodici spajajući ih veoma površno sa izvikanom crnogorskom osobinom veličanja smrti. Međutim, ovo je ono što je namjera bila Urbana i Popaja, obrasci kojima se koriste pri razradi teme su uprošćeni i u pravom smislu neotesani. Glavna metoda upravno je prostaštvo u smislu intenzivnog psovanja, dreke i petinga koji maltene predstavlja, govoreći neotesano to jest u duhu ove predstave, neku vrstu jebozova. Jedino što je u ovom isforsiranom i izvitoperenom igrokazu krajičkom podśećalo da nekakvu priču jeste potreba ‘oca’ da sinu izradi spomenik, dok zaplet nastaje po pitanju očinstva. Sva priča je u ova dva momenta, i toliko jednostavna da je u samoj predstavi manje-više marginalna.
Da bi stvar bila još žalosnija, maltene jedina glumačka slobodna bila je pri smišljanju psovki na sceni. Psovka je izraz jezičke slabost, nesposobnosti pojedinca da nađe suvisle riječi i odgovori na trenutni izazov. Slabost nije ništa sramno, ali gluma je dobrim dijelom mimetička umjetnost – umjetnost podražavnja stvarnog svijeta – i ukoliko je jedina glumčeva sloboda smišljanje psovke, smjesta stvarate slab to jest neuvjerljiv lik. Štaviše, toliko je i neuvjerljivo bila da se drama bavim nečim crnogorskim da je to moralo biti naglašeno guslama na kraju komada.
Ali postmodernizam je pustio korijene svoje nekritičnosti duboko u crnogorsko kulturno biće, te je svako mnjenje koje je kritično prema takvom ostvarenju biva proglašeno zastarjelim. Upravo ono u šta je postmodernizam pretvorio našu kulturno scenu se odlikuje onim regresivnijim osobinama plemenskog društva dok samopohvalno tvrdi da je u pitanju razaranje istog.
Između ostalog je zanimljiv apsurd da se dva junaka smatraju glavnim muškim ulogama te su na taj način i Grahovac i Ivanić podijelili nagradu za najbolju mušku ulogu. To je kao da kažete e su Sančo Pansa i Don Kihot da su, ponaosob, glavni junak. Glavni junak može biti samo jedan ili ga nema.
Slobodno treba reći da se unaprijed znalo kome je poželjno dati nagradu na ovoj manifestaciji. Andraš Urban i Popaj Radunović nijesu konkretno intervenisali u ovakvom dočeku njihovog rada, već je davanje nagrade vid dodvoranja i snobizma. I jedan i drugi imaju ponaosob zaslužen status umjetnika u svojim branšama, ali ovo ostvarenje ne treba nikako smatrati uspjehom ili jednoga ili drugoga. Upravo status koji uživaju bi morao da pobudi javnost kritičnije da se osvrne na njihov rad.
Kod nas je drugačiji običaj. Ustaljeno je ono tapšanje po leđima afirmisanih umjetnika uz sanjiv žubor pohvalnih komentara, koji su u svojstvu obrazloženja, dok obiluju tolikim brojem opštih mjesta e bi se mogli ma kome prišiti.
Omangi Đuta
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=5847
Objavio Urednik
dana lis 24 2017. u kategoriji Reagovanja.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst