MORAŠ UPOZNAVATI ZEMLJU KOJU VOLIŠ

Pleme Dokleati. Kakvo je to pleme bilo? Otkud oni na ovom području? Tu je baka pokazala svoje izvanredno poznavanje istorije. Evo, šta je Ea snimila i zapisala u svom dnevniku: “Iliri pripadaju indoevropskoj grupi naroda. Doselili su se na Balkan 2 hiljade godina prije nove ere. Kad dodamo ove 2 hiljade nove ere i saberemo 2 i 2 dobijamo 4 hiljade. Zajedno s Tračanima bili su jedinstvena etnička grupa. Njihova prapostojbina nalazila se u južnoj Rusiji. Preko Panonske nizije postepeno su se naseljavali na Balkan. Najintenzivniji dolazak bio je 1500. godine prije nove ere. Tada su uspostavili kontakte sa Grčkom i Bliskim istokom. Postoji i legenda o Ilirima. Njihov rodonačelnik bio je Kadmos i njegova žena Harmonija, osnivači Tebe, koji su se u obliku zmija doselili u predjele istočno od Boke Kotorske. Njihov sin se zvao Ilirikos. Tu je nastalo ilirsko pleme Enhelejci koji su napravili naselje Budvu (Buthua). Vjerovali su u zmiju – kult obožavanja.

Iliri i Tračani su se etnički sve više razdvajali. Godine 1200. prije nove ere ovi narodi su se razgraničili i teritorijalno. Vodotoci Morave i Vardara bili su gruba granica. Istočno su bili Tračani a Iliri na zapadnoj polovini Balkana. Na području današnje Crne Gore živjelo je više ilirskih plemena. Od Neretve do Budve bili su Ardijeji. Njihova glavna teritorija bila je Boka, s Risnom (Rhizon), glavnim gradom. Oni su najvišu ulogu imali u stvaranju saveza ilirskih plemena. Iz tog saveza nastala je ilirska država. Istočno od Ardijeja živjeli su Enhelejci u pojasu od Boke Kotorske do Drača. E, na njihovo područje su se, po legendi, doselili Kadmos i Harmonija. U unutrašnjosti Crne Gore živjeli su Labeati koji su naseljavali sjeverne i oblasti istočno od Skadarskog jezera do rijeke Morače. Centri su bili Skadar i Medun (Metheon).

Zapadno od njih, živjelo je pleme Dokleati i njihov centar je bila Doclea (Duklja). Područje na kojem je živjelo ovo pleme prostiralo se od rijeke Morače pa sve do današnje granice Crne Gore sa Hercegovinom. Pleme Banjani ima selo koje se zove Riječani. Tuda je prolazila rimska saobraćajnica prema Duklji i Skadru. Bila je izgrađena tvrđava Saltua. Tu je nađen natpis o nekom Gaju, sinu Epikada, prvaku Dokleata: Caius Epicadi filius princepes civitatis Docleatum, odrecitovala je moja baka a ja to zapisala u moj dnevnik koji nosim svuđe. Imam i mali magnetofon koji mi je baka poklonila. Ona ga je koristila kao mlada novinarka. Kupljen u Beču, kad je baka studirala filološke nauke. Tu spravicu sam stalno nosila u ruksaku, zajedno sa dnevnikom i još nekim sveščicama. Od njih dvoje saznala sam još nešto o Dokleatima što želim da i vi znate, dragi naši čitaoci. Dokleati su se bavili stočarstvom i bili su poznati po siru kojeg su izvozili u rimske provincije.

Od ostalih ilirskih plemena na području današnje Crne Gore živjeli su Pirusti i Autarijati. U sjevernom dijelu, u okolini Pljevalja, živjeli su Pirusti i bavili se rudarstvom. Autarijati su živjeli sjeveroistočno od Skadarskog jezera i na sjever su dopirali do Novog Pazara.

O životu Ilira na području Crne Gore postoje brojna arheološka nalazišta oko najznačajnijih ilirskih naselja. Risan, Budva, Ulcinj, Medun, Samobor (obala Skadarskog jezera). Sačuvana su utvrđenja – gradine. Jedno od veoma značajnih je u Zeti, današnje selo Gostilj. Kad je u 6. vijeku prije nove ere formirana ilirska država na ovom prostoru je živjelo pleme Labeati a mjesto Gostilj bilo je značajno. Tu je pronađena nekropola (groblje) iz kasnog ilirskog perioda. Slične nekropole pronađene su u sadašnjem naselju Momišići, opština Podgorica i u Gornjoj Vrbici kod Berana.

Ali, biser crnogorske kulturne baštine više ne postoji. Arheološki lokalitet Gostilj ili Velje Ledine ne postoji jer je posljednju deceniju odatle vađen šljunak i to je pretvoreno u deponiju. Arheološka iskopavanja sprovedena su 1956. i 1958. Labeatska nekropola u Gostilju iz trećeg i drugog vijeka prije nove ere bila je i izvan granica Crne Gore čuveno arheološko nalazište. Otkriveno je 1956. U grobovima su pronađeni nakit, oružje i novac. Brojni predmeti se čuvaju u JU Muzeji i galerije Podgorica.“

Na Trojičin dan 2025. đed Luka i baka Joke su organizovali izlet do Bara (kroz tunel Sozinu). Pri izlasku iz grada krenuli su lijevo prema Sutormanu. Prvo mjesto Sustaši pa onda Velembusi. Skrenuli su desno, prošli pored groblja, onda lijevo, uz brdo do kraja asfaltnog puta. Izašli su iz troja auta i pješačili do Dobrog dola. Dalje nijesu mogli jer je njihova obuća bila neadekvatna. Sitno kamenje je strcalo pa su đaci malo proklizavali. Đed je pričao da se na planinu Rumiju ne može ići kako se išlo skoro hiljadu godina: sve tri vjeroispovijesti učestvovale su u nošenju krsta svetog Vladimira. Tu tradiciju hodočašća prekinula je Srpska pravoslavna crkva koja je na vrh Rumije poperila neku limenu crkvu 2005. godine. Vojska je učestvovala u tom poperivanju. Vlast dps je obećala da će ukloniti crkvu i sve je ostalo na obećanju. Pošto naši đaci nijesu mogli pješačiti jer im je falila oprema dogovor je postignut da organizuju pješačku turu kad nabave opremu za planinarenje. Dok su jeli sendviče u Dobrom dolu đed Luka je pričao i pokazivao đe je što. Ea je snimila na magnetofonu i to stavila u svoj dnevnik:

„Vidite da je planina Rumija najjužnija crnogorska planina. Smještena je između Skadarskog jezera (sjeveroistok) i Jadranskog mora (jugozapad). Na jugoistoku je rijeka Bojana a na sjeverozapadu Crmnička dolina pa izgleda kao da Rumija izranja iz mora. Njen najviši vrh je 1593 metra i kad se popnete vide se padine na kojima su se nalazili dvorovi slovenskih vladara koji su tu živjeli prije hiljadu godina. Dvor kneza Vladimira nalazio se u Koštanjima, blizu Ostrosa. Između Bara i Ulcinja, u Prapratni, bio je dvor kneza Vojislava. U Baru je u to doba postojao vjerski centar, Nadbiskupija dukljanska. Na rijeci Bojani postojao je manastir svetoga Srđa i Vakha. Tu je i mauzolej Vojislavljevića bio smješten. S Rumije se lijepo vidi brdo Oblik na kome je bio utvrđeni grad kneza Vladimira. Knez je sagradio i manastir Prečista krajinska, na obali Skadarskog jezera. Makedonski car Samuilo napao ga je 997. godine, zarobio i poveo u Prespu. U zatočeništvu, kod makedonskog cara knez Vladimir je ostao izvjesno vrijeme. Kad se Kosara, ćerka careva, u njega zaljubila vratio se s njom, u Duklju, kao Samuilov namjesnik. Pored Duklje dobio je i dračku oblast. Kad je Samuilo umro (1014.) na vlast je došao Vladislav. On je Vladimira pozvao u goste i ubio. Vladimir je sahranjen u Prespi. Poslije tri godine njegova žena ga je prenijela u Krajinu, u crkvu svete Marije Krajinske. „Žitije svetog Vladimira“ potiče s početka 12-og vijeka. Proglašen je za sveca. Njegove mošti su 1215. prenešene u Elbasan. Radi razvijanja kulta svetog Vladimira albanski feudalac Karlo Topija podigao je 1381. crkvu u Elbasanu, u kojoj su pohranjene mošti svetog Vladimira. Do 2005. godine na Trojičin dan odvijala se procesija u kojoj je učestvovalo lokalno stanovništvo. Iznosili su na vrh Rumije najstariju crnogorsku relikviju – krst svetog Vladimira. Toga više nema, evo 20 godina.“

Bosiljka Kankaraš