MORAŠ UPOZNAVATI ZEMLJU KOJU VOLIŠ

Ovo su neki djelovi baba Jokinih tekstova kojima je mjesto u ovoj knjizi. Đed Luka je malo pisao jer je preferirao usmene rasprave. Njegova unuka je, u svom dnevniku zapisivala njihove razgovore: Moj đed ne voli spomenik Ivana Crnojevića. Jednom kad smo šetali pored gimnazije on je rekao: „Ne znam što su ovog Ivana Crnojevića ođe poperili kad on nije znao ni đe je Podgorica. Bio je sin Stefanice Crnojevića koji je udružen s Mlecima donio zastavu Crnojevića u sred Podgorice.“ Onda mi je pričao o Skadarsko-zetskoj ravnici, iz rimskog doba, kad su tu postojala 3 grada: Duklja (Dioklea), Alata (Halata) i Birziminium (Berzumno). Alata je bila na mjestu đe je nastala stara Podgorica a Birziminijum u predjelu Tuzi, na brdu Samobor. Duklja je tada bila na mjestu đe se uliva Zeta u Moraču ili Morača u Zetu i bila je jasno urbanizovan grad. Poslije Drugog svjetskog rata neki komunistički rukovodilac je uništio taj predio jer je kroz grad Duklju prošla željeznička pruga Titograd – Nikšić. Neki neznaveni komunista je napravio tu katastrofu. Antičku Alatu naslijedila je Podgorica i ona se prvi put pominje u kotorskom arhivu 1326. a zapis iz crkve Svetog Đorđa kazuje da je grad Podgorica podignut u 10-om vijeku i da je prve kuće podigao neki župan Marko. U vrijeme dinastija Vojislavljevića, Nemanjića i Balšića nije imala neku značajnu ulogu. Sredinom 15. vijeka zetski feudalac Stefan, tačnije Stefanica uspio je da osvoji prostor između Morače, Skadarskog jezera, Paštovića i Budoša. On se prv put pominje 1426. a vladao je od 1451. do 1465. Bio je oženjen čerkom Ivana Kastriota i imao dva sina: Đurađa i Ivana. U pravu je đed kad veli da spomeniku Ivana Crnojevića nije tu mjesto. Trebalo je da tu bude spomenik njegovog oca.

Kad smo išli da obiđemo vrt na brdu Gorica prošli smo pored crkve svetog Đorđija pa sam ja predložila đedu da uđemo i vidimo šta ljudi tamo rade. Odbio je.

„Tu dolaze Srbi. Oteli su Crnogorcima ovu crkvu. Onaj ministar pravde iz Narodne sloge je na Amfilohijevo ime upisao ovu crkvu, dok smo bili u onoj improvizaciji od države, sklepanoj od dvije republike: Srbije i Crne Gore.“ Ja sam ga pitala da mi objasni zašto je ta država bila bolesna još kad je nastala. Željela sam da razumijem ovu mržnju Srba i Crnogoraca. Đed je sve nasitno proučavao i objašnjavao mi kako je za neđelju dana sklepana ta skraćena Jugoslavija, 1992. Rekla sam mu da to mora ponoviti mom društvu koje dolazi na časove. Tada sam prvi put čula da je živio geograf Vibija Sekvestra koji pominje Srbe kao narod koji živi oko rijeke Labe. Prvi put se pominju u 9. vijeku.

Kad smo se vratili kući đed je nastavio da priča o Srbima u Crnoj Gori. Držao je u rukama De administrando imperio, od Konstantina Porfirogenita, iz 10-og vijeka. Tu se Srbi pominju kao jedno od plemena koje se graniče s provincijom Dalmacijom. „Oni su istočni susjedi primorskih plemena: Dukljana, Travunjana i Zahumljana i žive između Dunava i Lima.“ Onda je đed sa police uzeo „Istoriju Srba“ od Konstantina Jirečeka i čitao: „Na jugu se njihova oblast graničila kod izvora Lima i na kosama Prokletija sa vizantijskim brdovitim krajem Pilotom (Polatom). Njenu istočnu granicu obilježavao je pogranični grad Ras, na rijeci Raškoj, kod Novog Pazara. Na sjeveroistoku su Srbi, u 8-om vijeku, graničili sa Avarima koji su još dugo imali u rukama Srem, a po svoj prilici i nekadašnju Gornju Meziju. Prema tome, oblast prvobitnih Srba obuhvatala je krajeve na Limu i na gornjoj Drini, zajedno sa Pivom i Tarom, dolinu Ibra i gornji tok zapadne Morave.“ To znači da su Srbi, u ranom srednjem vijeku, živjeli u jednom dijelu sjevera današnje Crne Gore. O njihovom kasnijem rasprostiranju i naseljavanju nema pouzdanih podataka. „A Nemanjići? Ko su bili Nemanjići?“, upitah ja mog prepametnog i obrazovanog đeda jer sam očekivala da ću nešto novo saznati. „Vladarska porodica. Vladali su srednjovjekovnom Raškom, današnjom Srbijom, od 1168. do 1371. Osnivač dinastije bio je Stefan Nemanja, sin Zavidin, rođen 1114 .a umro 1199. Vladao je 28 godina a onda se zamonašio i nazvao Simeon. Ratovao je s Dukljom od 1183. do 1186. i osvojio je. Svrgao je s vlasti Desislavu, ženu poslednjeg dukljanskog kneza Mihaila. Tako su gradovi Danj, Drivast, Skadar, Ulcinj, Bar i Kotor pali pod vlast Stefana Nemanje. Sinovi njegovi: Vukan i Stefan osnovali su dvije dinastičke linije: dukljansku koja je kasnije prezvana u zetsku. Stariji sin Vukan vladao je Dukljom/Zetom, Trebinjem, Hvosnom i Toplicom od 1195. do 1208. Nemanjići su, u početku, bili tolerantni prema katoličkoj crkvi i primorski gradovi su imali visoki stepen samouprave. Stefan Nemanjić, rođen je, kažu neki izvori 1114. u Ribnici đe se njegov otac bio sklonio u vrijeme sukoba u Raškoj. Stefan Nemanja je kršten po katoličkom kalendaru a u zreloj dobi postao pravoslavac zbog sina Rastka koji se zakaluđerio i postao Sava. Kao raški župan ratovao je protiv Vizantije koja je u 12. vijeku oslabila. Osvojio je Duklju, predjele prema Moravi i Drimu.“ „A kolika je Duklja bila kad je Stefan Nemanja osvojio“, pitala sam đeda. „Evo ti atlas pa pogledaj, srce moje.“ Uzela sam atlas i sigurno sat vremena razgledala granice države dinastije Vojislavljevića pa Nemanjića. Kad sam se nagledala karata đed me obradova s predlogom:

„Pošto su Rimljani vladali na području Crne Gore moram vam ispričati o tom urbanom centru iz perioda rimske vladavine. Prvo ćemo tamo da odemo, s tvojim društvom, pa ću tamo da vam pričam. I baka Jovana će biti srećna, ako bude s nama išla.“

Kad smo sjutradan došli u Duklju, prva rečenica koju je đed izgovorio: „Evo i kamenje iz dukljanskih zidova se pokralo!“

„Ne viči, ne prepadaj nas“ – rekla je baka. „Nijesmo mi krivi zbog primitivaca koji ne znaju da poštuju arheološke vrijednosti.“ Onda su se njih dvoje vratili u rimsko doba kad je Duklja bila pod vlašću tog carstva. Oboje su pričali, dopunjavali jedno drugo. Kako sam bila srećna i ponosna što imam takvu baku i đeda. Saznala sam da je Duklja (Doclea) najznačajniji urbani centar, iz vremena rimske vladavine, što se Crne Gore tiče. Podignuta je po standardima rimskih gradova, razvijenih u prvom vijeku naše ere. Vrijeme Vespazijana, dinastija Flavijevaca. Gledali smo ušće Zete u Moraču i ušće Širalije u Zetu. Tu je Duklja bila podignuta, u toj ravnici. Kopnenu vezu imala je sa istočne strane. Tu su bili bedemi i pojačane kule sa te istočne strane. Postojali su mostovi preko Širalije i Morače koji su povezivali grad sa glavnim putem koji je prolazio kroz Crnu Goru: Skadar – Narona. Alata je bila na mjestu đe je, u vrijeme Turaka, nastala stara Podgorica. Alata je u rimsko doba bila raskrsnica puteva. Preko nje je išao put Narona – Skadar. Ime grada potiče od ilirskog plemena Dokleata koje je živjelo na području sjeveroistočno od grada, kod sliva rijeke Zete i Nikšićke Rudine.

Naredna stranica