MORAŠ UPOZNAVATI ZEMLJU KOJU VOLIŠ

„Rovčani i Moračani ne bi treblo da zaboravljaju veliki uspjeh koji je 1820. postigao mitropolit sveti Petar I!“ – naglasio je đed Luka i nastavio: „Združene crnogorske snage Moračana, Rovčana, Pipera, Bjelopavlića i Pješivaca nanijele su poraz bosanskoj vojsci Džalaludin paše koju je predvodio njegov delibaša. Tada su Morača i Rovca ušle u sastav Crne Gore. Lijepo zvuči: združene crnogorske snage! Nekad su se združivali da bi se oslobodili ropstva a danas se združuju da tlače jedni druge. To pristajanje na zahtjeve Evropske unije radi se 35 godina, od pada berlinskog zida. Sve zbog para. Vole Crnogorci fondove EU. Tu su nebrojene tzv. nevladine organizacije koje konkurišu sa bezveze projektima koje diktira EU. E, igraju se, igre – uškopljeni smo dobrovoljno.“ – komentariše đede Luka savremenu stvarnost Crne Gore.

Ea je naučila od malih nogu da iznosi svoje mišljenje. Dok je jela kačamak koji je, za svoje društvo, napravila sa bakom Jokom, komentarisala je: „Ono što me nervira je floskula njegoševska Crna Gora! Debili, ne znaju, kao prvo, ništa bitno o Njegoševim djelima. Ne znaju koliko je on bio poslušan prema Rusima, za razliku od strica. Prije skoro 200 godina (2.10.1831.) njegov Zbor crnogorskih glavara je odlučio kako mu je naređeno.“ „Šta ćeš“ – dodaje đed Luka. „Volio je novac. Dali mu pare i nacrtala mu ruska vlada kako se formira Senat, najviši organ sudske vlasti (Vrhovni sud) i Gvardija – narodna straža, tzv. žandarmerija. Ruska vlada je poslala Ivana Vukotića i Mateja Vučićevića u vrijeme „vladavine“ pjesnika i vladike P. P. Njegoša. Rusi su naredili da za prvog predsjednika Senata bude izabran Ivan Vukotić a njegov potpredsjednik da bude Matej Vučićević. Iz pisma Njegoševog ruskom vicekonzulu, u Dubrovniku, jasno se vidi da je ustanovljena narodna vlast ( hehe!) koju čine 16 senatora i 164 policajca – njih osmorica bili su perjanici – čuvari, bodigardovi P. P. Njegoša.“

Ea je morala da upadne s ljutitom primjedbom: „Ne mogu vjerovati koliko je siroti arhimandrit Njegoš bio kukavica mrtva. Pisao je, podnosio izvještaj ruskom vicekonzulu kako 164 policajca (Gvardija) „čuvaju unutrašnji red i narodnu bezbjednost i da izvršavaju senatske odluke.“ Đed Luka se nasmijao:

„Imenovani Njegoševi policajci su (zajedno s kapetanima – organima lokalne vlasti) raspoređeni su bili po svim crnogorskim selima, da valjano organizuju prikupljanje poreza, talir po domaćinstvu. Protivnici su surovo kažnjavani, po Zakonu otačastva, kojim su utvrđena imovinska i lična prava Crnogoraca, njihove obaveze prema državnoj vlasti. Sirotinja crnogorska plaćala je porez i Turcima i Crnogorcima! E, država je malj za sirotinju! E, sad bi veliki, neznaveni, Srbi da se vrati jedinstvo svjetovne i duhovne vlasti, ono što je bilo prije 230 godina.“ – bile su završne riječi đeda Luke nakon pojedenog kačamaka.

Za vrijeme ljetnjeg raspusta Ea je, jednog vrelog julskog dana, uređivala, s bakom, malu bašticu, nihove kuće. Baka joj je tada pričala đe je, prije 40 godina, srela momka Luku. Sve joj se u glavi zavrćelo od njegovih revolucionarnih riječi. Dugo je bila u fazi agnosticizma i onda joj se desilo da povjeruje u sreću. I, slutila je i drhtala, pripremala srce za nešto neobično. I desio se susret. Vjera u sreću, koju je stekla, dala joj je predosjećaj za susret s Lukom, sada Einim đedom. Sreli su se u jednoj kancelariji i prepoznali. Luka joj je, kad su otišli na kafu, rekao da je taj susret bio zakazan prije hiljadu godina… Ea je mislila: „Kako je to čudno! Kakva veličanstvena bića ste vi moji preci, roditelji moga tate!“ Ulećela je u kuću, uzela gitaru, zasvirala i zapjevala od Indexa, omiljenog Bakinog benda „Da sam ja netko“. Orila se muzika. Brzo su došli i svi članovi porodice i veselje se proširilo, do ponoći.

U kući koju su Joke i Luka pravili, na početku bračnog života, svi članovi porodice koju su stvorili Joke i Luka, imali su svoj prostor; kad neko želi da nešto čita povlači se u biblioteku; dnevna soba služi kao zajednička prostorija za druženja porodična i društvena. Eina tetka koja je pobjegla od kuće, povremeno dođe i nikad tu neće da prespava. U prostor koji je iznajmila, za nekakav svoj život, njene sestre ne dolaze, jer ih ona tamo ne želi vidjeti; ni brat njen nije rado viđen, u tom prostoru. Pokupila je iz američkih serija lažni život i živi ga kao što to rade sebični, otuđeni ljudi u kapitalizmu. Druge dvije tetke su udate, ali još nemaju svoju đecu i nećakinju obasipaju pažnjom i poklonima. One, skoro svakodnevno, dolaze na ručak ili doručak, sa svojim muževima. Nekad i prespavaju. Ali, Ea je najviše voljela baku Joke jer joj je ona svom snagom svoje čiste ljubavi o svemu govorila. Nije bilo zabranjenih tema: „Prihvatila je, potpuno nekritički, sve gluposti i boleštine sa tzv. Zapada pa su, u njoj, sve istinske vrijednosti potonule. Ona je slika crnogorskog društva koje se nakačilo na globalnu otuđenost, potpuno odsustvo ljudskosti…“ Zahvaljujući bakinom uticaju, Ea je, od 12 godina, mislila da u svim državama na svijetu vlada nepravda i da čovjek ili žena koji ne kradu i ne varaju moraju mnogo da rade i pate jer ih eksploatišu vlasnici firmi u kojima oni rade. Svakodnevno je sebi postavljala pitanja: Zašto se stvorila ogromna razlika između bogatih i siromašnih? Što će bogatima tolike milijarde u novcu i nekretninama koje ne mogu da potroše za deset života? Kako mogu da gomilaju taj novac a milijarda ljudi na planeti nema šta da jede!? Kako mogu biti toliko bezdušni vlasnici tih koristoljubivih firmi? Šta su Britanija, Francuska, Holandija, Španija uradile starim narodima Afrike i Azije, proučavala je Ea i čudila se otkud njima pravo da išta pričaju o ljudskim pravima kad su oni vršili najstrašnije uništavanje tih naroda, kad su im oteli zemlju a njih pretvorili u robove. Ea misli da živi ispod srećne zvijezde jer zna koliko njen đed voli njenu baku. On, zaista, za svoju suprugu, baka Joke, misli da je najsavršeniji čovjek jer voli sve ljude. Kaže da je ona u kontaktu sa univerzalnom inteligencijom pa se pored nje svaki dobar čovjek osjeća spokojno. A baka za sebe kaže da je izvorna hrišćanka i da je hrišćanstvo veličanstvena religija jer se zasniva na oproštaju. Tu dugu priču obećala je da će ispričati Ei kad zajedno pročitaju Novi Zavjet. Dogovoreno je da Ea čita naglas a baka objašnjava što ne bude jasno. Ea je nestrpljivo čekala vrijeme za to druženje i mislila: “Zasad znam da je Isus Hrist pripadao jevrejskom narodu i da ga jevrejski sveštenici nikad nijesu prihvatili. Ta religija za Jevreje ne postoji. Oni imaju judaizam“.

Naredna stranica