MORAŠ UPOZNAVATI ZEMLJU KOJU VOLIŠ

Zašto je grad Kotor starom bračnom paru bio zanimljiv? Baka je u uvodu kazala:

„Od današnjih, crnogorskih, primorskih gradova, što se politike, ekonomije ili kulture tiče najzačajniji je Kotor. Dukljanski kralj Mihailo, iz 11-og vijeka ove ere, imao je u Kotoru dvor i ovaj grad je bio prijestonica Duklje, dukljanske, slovenske, države. Zahvaljujući neslozi Vojislavljeviča, 80 godina nakon smrti kralja Bodina – Nemanjići su državu Duklju okupirali. Od 1183. pa do smrti cara Dušana 1355. čitava Duklja je bila pod vlašću Nemanjića. Kotor je otvorio kapije svoga grada i tu Nemanjići ništa nijesu palili.“

Kotoru je posvećeno jedno poslijepodne. Đed Luka im je pokazivao karte, crteže brodova.

„U Kotoru se smjenjivali vladari, u srednjem vijeku. Vlast nad Kotorom imao je ugarski kralj od 1371. do 1378. Tada su gradom upravljali Mlečani, naredne 3 godine. Onda je opet bio pod Ugarima od 1381. do 1385. Nakon toga je bosanski kralj Tvrtko „štitio“ grad Kotor od 1385, do 1391. Nepunih 30 godina živio je samostalnim životom i onda 1420. priznao mletačku vlast, sve dok nije propala Mletačka republika, 1787.“ Baka je pomenula đake koje je ona nekad vodila u Veneciju, i pričala im o Mletačkoj republici i ondašnjoj Veneciji, glavnom gradu te nekad moćne sile – Mletačke republike koja je bila gospodarica na našem Primorju, skoro 400 godina. Eto, Kotorom je Mletačka Republika vladala 377 godina, u kontinuitetu.“ A Kotor je postao socijalistički, crnogorski grad, draga moja đeco, nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. Poslije propasti Mletačke Republike, u Kotor je ušetao Napoleon pa je onda Kotor bio pod okupacijom Austro-Ugarske skoro sto godina, do 1918., pa onda kad je propala Austro-Ugarska ušao je u Kraljevinu Jugoslaviju. Sve su, uvijek, velike sile odlučivale. E, narod niko ništa nije pitao, kako tada tako danas.“ – riječi su đeda Luke.

„Draga moja đeco, nastavio je da priča đed Luka, pokušajte da zamislite grad Kotor, kakav je izgledao prije 500 godina. Iz Kotorskog statuta i notarskih knjiga može se viđeti koji su sve zanati bili razvijeni. Postojali su: kovači, bačvari, drvodjelje, pekari, obućari, zlatari, berberi, mlinari, voskari, kovači novca, crepari, kamenoresci, sabljari, krojači, kožari, klobučari. Postoje zapisi da je u Kotoru, u 15-om vijeku bilo 200 kožara, 150 majstora za obradu metala, 50 majstora za obradu drveta. Imao je brojne trgovačke radnje, gostionice, mesaru, vinarije, apoteku, ljekare, hirurge… Koliko se kod nas uči, u školi, o Mletačkoj republici pod čijom vlašču je bila Boka Kotorska?“ Nikoliko, veli đed jer da se uči ne bi bilo sukoba između Crnogoraca i ovih što se osjećaju kao Srbi. „Napoleon je uništio Mletačku republiku i ona je prestala da postoji 1797. Onda je Austrija, u dogovoru s Francuskom, dobila crnogorsko primorje, Istru i Dalmaciju. Naš sveti Petar to nije znao. Čim je čuo za propast Mlečana on je s Crnogorcima upao u Budvu. Dva mjeseca su se Crnogorci šetali po Budvi a onda ih je austrijski general Rukavina – išćerao.“ – rekao je đed, na kraju.

Baka Joke je dala svoj doprinos jačanju one istinske ljubavi prema domovini, nekoliko godina ranije. Zahvaljujući njenim kvizovima đeca su, u ranom uzrastu je napravljena podloga, pa su sad đeca razumjela zašto je Kotor dobrovoljno prihvatio vlast Mletačke republike 1420. Razumjeli su zašto je njihov govor i danas pun italijanizama i zašto je najstarija katedrala u Crnoj Gori tamo. Mlečani su im dali autonomiju pa su Kotorani kovali, čak, svoj novac. Malo ko zna da je u periodu od 377 godina, koliko je trajala mletačka vladavina u kotorskom kraju, ovo područje doživjelo ogroman privredni razvoj, naročito u pomorskom saobraćaju. Pored 800 malih lađa, kotorski pomorci su raspolagali i sa 325 brodova nosivosti od 2000 do 6000 mletačkih stara. Inače, mletački star je zastarjela mjera za zapreminu i iznosi otprilike 83,318 litara.

Riječi đeda Luke ostavljale su trag u glavama ove male družine, željne znanja.

„Uvijek su velike sile i njihovi vladari ratovali, otimali teritorije jedni drugima i od naroda pravili sirotinju. Tako je i u ovo naše doba. Svi mletački posjedi pripali su Austriji, kad su Mlečani pobijeđeni od Napoleona. Bio je nekakav Kampofirijski mir 1797. A onda 1805. nekakvim Požunskim mirom Dalmaciju i Boku predaju Francuskoj. Tada Rusija skače, protivi se! Zbog toga 1806. u zaliv Boke Kotorske uplovljava jedna ruska eskadra. Bokeljima se, tada, priključio omiljeni, narodni, crnogorski vladika Petar I Petrović Njegoš, kojeg je vladika Njegoš 1834. upisao u svece. Sveti Petar je želio da spriječi Francuze a 1803. je pokušao da im se približi. E, Pero – kontraverzni političar. Zbog tog pokušaja udruživanja s Francuzima u Petrogradu su smatrali da je on smetnja ruskom uticaju. Prvo ga je, te 1803. ruski Sinod optužio za zanemarivanje crkvenih poslova a onda su poslali grofa Marka Ivelića da uhapsi vladiku i sprovede ga u Rusiju đe su mu Rusi spremili internaciju u Sibir. Znao je za jadac naš Petar i neđe se sklonio.

Nešto kasnije, na poziv Rusije, Petar za nju ratuje, s crnogorskom vojskom, protiv Francuza. I 1807. ratovao je u Hercegovini, na poziv Rusa. Crnogorci su doživjeli težak poraz prilikom napada na utvrđene turske gradove: Nikšić i Klobuk. Ali, vladika Petar je neumoran, svjetovan čovjek, bio. Kad je Napoleon doživio poraz u Rusiji 1812.o čemu piše Tolstoj u „Ratu i Miru“, on je nešto pripremao. E, kad je 1813. od evropske koalicije Napoleon doživio poraz, tada je Petar I Petrović vodi Crnogorce u Boku i išćeruje Francuze iz svih mjesta u Boki. Nije uspio u Kotoru da to izvede. Rezultat Petrovih borbi s Crnogorcima bio je ujedinjenje Crne Gore i Boke u Dobroti 29. oktobra 1813. Međutim, velike sile su, na Bečkom kongresu 1814. – 1815. odlučile da Boka pripadne Austriji.“ – objasnio je đacima neke nejasnoće, đed Luka.

„Crnogorci ovoga doba, u koje mi živimo, nemaju borbeni duh. Mislim da im je kapitalizam, na koji su se primili, baš uzeo dušu.“ – bila je primjedba Einog druga Darka. Anja je dodala: „Crnogorci s početka 19. vijeka bili su hrabri, veoma. Ej, oni su se suprotstavili ruskom Svetom sinodu kad se ruski car morao obratiti crnogorskom narodu.“ Ea je dodala: „Tražio je da Crnogorci poslušaju instrukcije izaslanika kojeg on šalje: Marka Ivelića. E, nijesu Crnogorci poslušali ni Sveti sinod ni ruskog cara. Ivelić je bez uspjeha pokušavao da uhapsi vladiku Petra I i uputi ga u zatočeništvo, u Sibir.“ Svi su imali radostan osmjeh zbog Crnogoraca koji su baš neposlušni bili, prije više od 200 godina!

Naredna stranica