MORAŠ UPOZNAVATI ZEMLJU KOJU VOLIŠ

Ea je zavoljela istoriju Crne Gore, od malih nogu. Njena baka Joke dala je ogroman doprinos tome. Za njeno društvo, od 6 i više godina, baka je pisala kvizove i organizovala takmičenja, u njihovoj kući, za porodične praznike. To su bile svojevrsne pripreme za časove istorije, opšte kulture, matematike i muzike. Bakina nagrada za svaki tačan odgovor bila je vinjeta. Ona bi prvo ispričala priču koju su svi pažljivo slušali i onda je slijedilo pitanje. Priča ona, npr. o crnogorskim plemenima koja su živjela na teritoriji države Crnojevića i koja su imala zajedničku instituciju koja se zvala Zbor. To su seljaci iz svih crnogorskih plemena, njihovi predstavnici. Pravo da budu članovi Zbora pripadalo je svim odraslim muškarcima, seljacima, u Crnoj Gori. Prvi pomen Zbora potiče iz 15-og vijeka, 1455. godine. Pitanje na kraju je glasilo: Može li se Zbor nazvati Narodnom skupštinom? U ovom slučaju đeca nijesu znala da odgovore pa je baka upoređivala zbor iz toga doba sa ovovremenom crnogorskom skupštinom koju bi gledati na TV-u, primjera radi. I, đeca su kapirala šta je skupštinska vlast, i kako se manipuliše voljom naroda. Cilj bakin: razvoj kritičkog mišljenja.

Najviše kvizova baka je pravila o Turcima koji su okupirali teritoriju današnje Crne Gore, više od 4 stotine godina. Eh, siroti naši preci! Đeca, od 6 i više godina, shvatala su najbitnija poniženja: njihovi preci morali su da služe Turke i kradu im stoku. Crnogorske plemenske zajednice Turci su nazvali nahije. Lako je usvajano gradivo jer se iza svake godine krila neka pričica.

Đeca su razumjela da su, prije dolaska Turaka u Crnu Goru, postojale župe, neke samoupravne plemenske zajednice. Tu podjelu su uzeli Turci i nazvali ih nahije. U popisu iz 1523. u turskoj knjizi – defteru je zapisano da postoji 6 nahija: Bezimena, Grbavci, Župa, Malonšići, Cetinje i Rijeka. Onda je išla pričica o životu u nahijama i pitanje, na kraju, recimo ovako: Krajem 16-og vijeka, oko 1570. godine, u turskim defterima upisane su 4 nahije: Katunska, Riječka, Lješanska i Crmnička. Marijan Bolica, sveštenik, hroničar i pisac, iz poznate kotorske porodice u „Opisu sandžakata skadarskog“ (1614.) pominje i nahiju Pješivci. Zašto Bolica pominje nahiju Pješivci? Neko je rekao: „Pa, pronađena je tada“ a neko dodao: „Nije postojao auto pa su morali dugo pješačiti.“ Nagađanje bi se nastavilo u nedogled da nije ušao đed Luka i sve opširno ispričao o Pješivcima jer je njegov đed, bio iz tih krajeva. Za đeda Luku je veoma važna bila vjernost koju je ovo pleme potpisalo Veneciji u periodu od 1431. do 1455. Tada su ušli u istoriju, ovi naši nepismeni preci. To pleme i teritorija graniče se s Bjelopavlićima, Ozrinićima i Rudinama. Đed je znao kuda ide granica Pješivaca prema Bjelopavlićima i sve to pokazivao na geografskoj karti. Đeca su viđela granicu koja ide od Buavica i Ostroških greda na izvorište Glave Zete, rijekom Zetom do crkve ispod sela Zagorka. Onda ide stranama Plata na planinu Garač. Od Garča do Budoša ide vrhovima planina prema Ozrinićima (Čevo) i Rudinama. Onda od Orline do ponora Slivlje u Nikšićkom polju ide rijekom Zetom. Sjeverni dio plemena zove se Gornji Pješivci a južni dio Donji Pješivci. Đed je znao i imena većih sela: Stubica, Povija i Cerovo, iz Gornjih Pješivaca i glavna sela iz Donjih Pješivaca: Drenovštica, Vitasovići, Zagorak i Do. Centar i gornjih i donjih bili su Bogetići. Bratstva Gornjih Pješivaca izvode zajedničko porijeklo od kneza Bogdana, po predanju doseljenika iz Gruda, u Albaniji. Od njega su bratstva: Mijuškovići, Kontići, Nikčevići, Vukićevići, Perunovići i Backovići. Bratstva Donjih Pješivaca izvode porijeklo od doseljenika iz Katunske nahije, uglavnom od Cuca i Velestova. Kad su Crnogorci pobijedili Mahmut pašu 1796. na Martinićima i Krusima Pješivci su se s njima povezali i zajedno su ratovali. Kad je Nikšić oslobođen od Turaka 1877. naselili su Nikšićko polje, sela: Straševinu, Kličevo i Studenicu. Zbog suša i gladi mnogi su se odselili u Primorje, Istru, Srbiju. Poslije Drugog svjetskog rata mnogi su odselili u Vojvodinu, Podgoricu, Nikšić. Je li ko ostao da živi saznaćemo kad se završi pošteni popis stanovnika.

Radoznalost koju su baka i đed probudili u svojoj unuci i njenim vršnjacima nakon tri godine druženja, postala je veličanstvena. Ona, Ea, počela je, sama, da istražuje kako su prvi, civilizovani, ljudi na planeti živjeli pa je, u biblioteci, našla više knjiga o Egiptu. Nakon iščitavanja zaključila je i zapisala svoje zapažanje: „Taj Ramzes II iz 19-e dinastije nazvan je Veliki. Ne znam je li tako nazvan zbog 200 žena koliko ih je imao ili zbog 90 sinova i 60 ćerki. Živio je u 13-om vijeku p.n.e. i vladao 67 godina. Narod je mislio da je taj njihov kralj bog. I on je o sebi to mislio. A imao je 25 godina kad mu je otac umro i on zauzeo njegovo mjesto. Iako je bio Veliki plašio se da mu stranci Jevreji ne ugroze vlast i počeo je da ih progoni. Oduzeo im je slobodu i poslao ih na prisilan rad. Ti robovi su gradili dva grada: Ramzes i Pitom. Nadzornici su bili surovi a radovi su bili iscrpljujući. Da bi spriječio porast jevrejskog stanovništva taj faraon je naredio da se svi novorođeni jevrejski dječaci bacaju u Nil. Majka dječaka Mojsija, kasnije čuvenog Mojsija, svog sina je krila 3 mjeseca. Onda je pomoću svoje starije ćerke napravila zavjeru: stavila je dječaka u korpu i sakrila u trsku kraj Nila jer je znala da će jedna od 60 faraonovih ćerki doći tu da se kupa. Beba, dječak od tri mjeseca je plakao, dvorkinje su ga pronašle i pokazale ga faraonovoj ćerki. Ona je odlučila da ga usvoji. Tada je prišla Mojsijeva sestra i predložila im da ona dječaku nađe dojilju. Faraonova ćerka je pristala i Mojsijeva sestra dovodi svoju majku. Njoj je faraonova ćerka povjerila da doji dijete. Kad je završeno dojenje, do pete godine, dijete je povjereno princezi na čuvanje. Mojsije je rastao. Jednog dana otkrio je svu bijedu svog naroda. Ubio je egipatskog nadzornika koji je tukao jednog Jevreja. Faraon je htio da ubije Mojsija pa je on morao pobjeći u Madijansku pustinju. Oženio se Seforom, ćerkom sveštenika Jotora. Postao je pastir i čuvao njegova stada.“

U porodičnoj biblioteci Ea je čitala Bibliju, Stari zavjet. Uplašilo je silno krvoproliće koje se opisuje u toj knjizi pa je dotrčala kod bake. Baka je kazala da to čitanje mora odložiti i ispričala joj ono što treba da zna o jevrejskom narodu. Pričala je baka Joke o Avramu za koga mnogi misle da je praotac Jevreja a on to nije bio jer je pripadao mnogobožačkom plemenu Tara. Inače, riječ Jevrej znači čovjek koji hoda. Možda mu je zbog hodanja pripisano da je praotac, pa se to kasnije pretočilo u nacionalnu pripadnost Jevreja koja je nastala mnogo kasnije, tek u 19-om vijeku. Zna se da je kao jedan od pastira nomada išao od pašnjaka do pašnjaka kao što su radili njegovi preci 300 godina, od 1800. do 1500. godine prije nove ere. Kad tome dodamo ove dvije hiljade nove ere to je 4800 godina. Zapisano je u Starom zavjetu da je Avram iz Ura Haldejskog (Mesopotamija) i da je sa ženom Sarom i sinovcem Lotom išao prema Haranu i tamo se nastanio. Postao je bogat – stada su mu se uvećavala, ali, Sara nije mogla da ostane trudna a oboje su bili stari. U Bibliji piše da se jednoga dana Avramu javio Bog: „Idi iz zemlje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju koju ću ti ja pokazati. I učiniću od tebe velik narod, i blagosloviću te, i ime tvoje proslaviću, i ti ćeš biti blagosloven. Blagosloviću one koji tebe uzblagosiljaju, i prokleću one koji tebe usproklinju. I u tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji.“ ( Post.12, 1 – 3)

Ea je razumjela to što je baka pričala pa je zapisala: „Biblija kaže da je Avram imao 75 godina kad je napustio Haran sa ženom Sarom, sinovcem Lotom, slugama, stadima i ostalim bogatstvima. Pošli su u zemlju Hanan. Kad su stigli do Sihema, grada u dolini, tu se zaustavljaju i Bog se javlja Avramu: „Tvojemu sjemenu daću zemlju ovu.“ On je, onda, napravio žrtvenik, prinio žrtvu Bogu i uputio se prema planini. To je neka ovca ili neki brav kojeg je on zaklao i stavio na ražanj da gori za nekog njegovog boga. Tada su oni vjerovali u mnogo bogova. Razapeo je šatore između Vetilja i Gaja. Kasnije su pošli prema pustinji Negev. Išli su prema jugu i nijesu imali šta da jedu. Sklonili su se u Misir. Avram je rekao Sari da ona mora poći do faraona i slagati ga. Mora mu reći da je Avram njen brat jer to je jedini način da mogu preživjeti. Faraon je pokazao naklonost prema Avramu ali je i spavao sa Sarom. Onda mu je bilo neprijatno kad je saznao da je ona žena Avramova. To je rekao Avramu, i onda Saru vratio Avramu.“

Zahvaljujući pričama bake Joke, i pričama đeda Luke tinejdžeri su naučili sve najbitnije o Dukljanima, Ilirima, dinastijama Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića, Petrovića. Najvišu pažnju, što se Petrovića tiče, Ei je privukao Petar Prvi. „To je onaj stric Petra Drugog Petrovića Njegoša, kojeg je on proglasio za sveca 1834. Pero stoper se zove njegov spomenik“. Smijali su se, pa je đed objasnio: „Tako se zove spomenik njegov, blizu državnog univerziteta, u Podgorici. On je, crnogorski mitropolit i gospodar bio od 1784. do 1830.godine. Živio je 82 godine. Zakaluđerio se u 17-oj godini, postao jerođakon 1765. Tada ga vladika Vasilije vodi u Rusiju, na školovanje. Poslije godinu dana se vratio jer je vladika Vasilije umro. U Rusiju je Petar ponovo otišao 1778. Poveo ga je guvernadur Jovan Radonjić, kao delegata, člana crnogorske delegacije. Pri povratku zadržali su se u Beču i uputili memorandum austrijskom kancelaru Kaunicu i carici Mariji Tereziji. Tražili su od Austrije pokroviteljstvo i finansijsku pomoć za Crnu Goru. Ponudili su, za uzvrat, savezništvo s Austrijom, u ratu. Znači, crnogorske vojnike su željeli iznajmiti Austriji“ – naglasio je đed Luka i dodao:

„Po povratku u CG izbija sukob između Petra i guvernadura. Radonjić je pokušao da bude glavni jer tadašnji vladika Sava nije bio zainteresovan za svjetovnu vlast. Petar Prvi se borio za nastavak vladavine dinastije Petrovića jer je vladika Sava za svog nasljednika bio odredio sestrića Arsenija Plamenca koji ga je naslijedio i nastavio vladavinu do svoje smrti, tri godine kasnije. Kakve su tu varnice sijevale ne znamo tačno i kako je Petru uspjelo da postane mitropolit i vladar? Otputovao je u Beč da bi uzeo pasoš za Rusiju jer je želio da tamo bude hirotonisan. Nijesu mu dali pasoš jer mu Rusi nijesu vjerovali zato što je svojevremeno tražio pokroviteljstvo Austrije. Mislio je da velike sile nijesu povezane! Hirotonisan je u Sremskim Karlovcima koji su tada pripadali Austriji. Onda je to bila Habsburška monarhija. Tako se to carstvo zvalo.“

Tinejdžeri su shvatili kako je Crna Gora bila ugrožena, između dvije velike sile onoga doba – Turske i Mletačke odnosno Austrije kasnije, o jadu zabavljena 400 godina. Preko nje se prelazilo i njeni stanovnici, paćenici, se snalazili. Shvatili su u kakvim ratovima Turske i Mletačke republike, u 16-om i 17-om vijeku, su učestvovali naši siroti Crnogorci. Ponekad kao plaćena vojska Mlečana, a ponekad mobilisani od Turaka za napade na mletačke gradove.

Naredna stranica