MORAŠ UPOZNAVATI ZEMLJU KOJU VOLIŠ

„Crnojevići i Kosače su za mene najzanimljive dinastije“ – rekla je Ea. Đed Luka je odgovorio: „Da, veoma važno je znati da je prvi vladar iz porodice Crnojević bio je Stefan (Stefanica). Vladao je od 1451. do 1464/65. Bio je oženjen ćerkom Ivana Kastriota, sestrom Đerđa Kastriota Skenderbega. Naslijedio ga je sin Ivan. Pomenuti Stefanica ili Stefan, kao najmoćniji feudalac u Zeti, uspio 1451. da stupi u pregovore s Mletačkom republikom koja ga je priznala za legitimnog vladara Zete. Pored toga, Mletačka republika mu je dala godišnju platu i zvanje vojvode. Njegov sin, pomenuti Ivan bio je deset godina zarobljen od bosanskog velikaša Stjepana Vukčića Kosače i Mlečani su obećali da će biti izbavljen, i ispunili su to obećanje. Naredne 1452. Ivan, budući nasljednik svog oca, bio je izbavljen. E, to je onaj Kosača koji je sebi dao titulu „hercog od svetoga Save“ pa je teritorija kojom je vladao nazvana Hercegovina. To je sinovac i nasljednik Sandalja Hranića od 1435. Od 1440 do 1443. proširio je vlast na Omiš, Poljica, Gornju Zetu, Bar, Trebinje i Klobuk. Bio je ugrožen od Mletaka i zetskoga vojvode Stefana Crnojevića, oca Ivanovog, koji su mu ubrzo oteli Bar, Gornju Zetu i Omiš. Taj Kosača se pomirio s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem i dao mu ćerku Katarinu za ženu. Bio je oženjen Jelenom, ćerkom Balše III. I baba Jelenina se zvala Jelena (ćerka Lazara Hrebejanovića i Milice od Nemanjića) kojoj je prvi muž bio Đurađ II Stratimirović Balšić (umro 1411.) Udovica Jelena je vladala umjesto maloljetnog sina Balše III do 1421. Siroti Balša III je izgleda poludio pa je ujaku poklonio Crnu Goru. Možda ga je ujak despot Stefan Lazarević ubio?

Drugi muž Jelenin, Sandalj Hranić Kosača, bosanski vojvoda iz plemićke porodice Kosača je stric pomenutog Stjepana Vukčića Kosače. Baba Jelena i unuka Jelena se udale u Bosni. Mora da je baba povela sa sobom unuku i udala je za sinovca svog novog muža.

Godine 1455., 6-og septembra, Stefan Crnojević je, na Vranjini, uz saglasnost 51-og predstavnika zetskih oblasti, priznao vrhovnu vlast Mlečana. Potpisan je ugovor između Stefana Crnojevića i mletačkog predstavnika Jovana Bolanija. Stefan je postao veliki vojvoda a predstavnici zetskih oblasti postali su Zetski zbor. Mladost – ludost, prevrtljivost u našega Ivana! Nekoliko mjeseci, nakon smrti svog oca, Ivan je napao mletačke posjede u Primorju, pozivajući se na nasljedno pravo. Zbog ovog napada Mlečani su ga osudili na smrt te obećali najveću nagradu onome ko ga ubije. Ljutnja Mlečana nije dugo trajala. Morali su da se izmire jer je prijetila opasnost od Turaka. Mlečani su nastavili da isplaćuju Ivanu godišnju platu (kao što su radili njegovomn ocu) i priznali mu vojvodsku titulu. Za uzvrat on je obećao da neće više napadati Primorje i da će uticati na tamošnje stanovništvo da bude poslušno. Ali, taj potpisani sporazum nije Ivanu obezbijedio sigurnost, što se Turaka tiče. Morao je prihvatiti vazalni položaj i od 1471. plaćao je godišnji danak Turcima u iznosu od 700 dukata. Mletačka republika je strahovala od Ivanovog vazalnog položaja jer su Turci bili blizu Skadra i ostalih primorskih krajeva. Zato je Ivanu dala nove privilegije, ne bi li ga privukla na svoju stranu. U februaru 1473. Mleci su dali Ivanu svoje plemstvo i uz to mu obećali vojnu pomoć i godišnju subvenciju od 600 dukata.

Važno je znati da je tokom države Crnojevića, od 1481., (vrijeme gospodara Ivana Crnojevića) teritorija današnje Crne Gore bila je u vazalnom odnosu. Narod, svi stanovnici i njihova imovina bili su popisani i plaćali su porez Turcima. I vladar Ivan je Turcima plaćao godišnji harač od 700 dukata, dok je bio vazal. Ivan je imao tri sina: jednog je naćerao da se poturči (od Staniše postao Skender beg) a Đurađ je otvorio štampariju koja je otpočela s radom 1493. tokom prve ili druge godine vladavine Đurđa Crnojevića. Rad na prvoj knjizi započeo je početkom 1493. da bi 4. januara 1494., na Cetinju bila odštampana prva knjiga: Oktoih prvoglasnik. Bila je to knjiga od 269 listova a čine je duhovne pjesme za 8 glasova. Bila je to prva knjiga Južnih Slovena koja se bez Đurađa ne bi dogodila. Slavi se ovaj događaj a niko ne zna đe je grob Đurađa Crnojevića. Šta se s njim desilo kad je otišao u Carigrad 1500.? Zna se da ga je sultan primio ali mu nije dozvolio da se vrati u CG. Dao mu je zemlju u Anadoliji i o njemu se ništa ne zna, od 1514.“

Đeda Luku su zanimale finansije, savremene kapitalističke banke koje kradu budućnost a obični ljudi to ne vide. To će pokušati da objasni tinejdžerima. Bilo mu je bitno da učenicima primakne strukturu crnogorskog društva iz vremena turske okupacije: „Za tursko carstvo najvažniji su bili porezi koje je trebalo sakupiti od pokorenog naroda. Što se ondašnje Crne Gore tiče, turska vlast nije htjela mijenjati strukturu crnogorskog bratstva ili više tih bratstava koja su se zvala pleme. Bilo je u državi Crnojevića plemensko uređenje društva koje je imalo originalnu hijerarhiju. Funkcionisalo je potpuno nezavisno od institucija državne vlasti. Turci, o ekonomiji osvojene zemlje ništa nijesu znali pa je turska vlast, na početku okupacije, odlučila da uvede timarski sistem kako bi i narod Crne Gore plaćao poreze kao svako poljoprivredno stanovništvo kome je zemljoradnja glavna privredna grana. Inače, poreske obaveze od zemljoradničkog stanovništva donosile su turskoj carevini najveće prihode. A porez ,tj. eksploatacija, za okupatore je najvažnija. Moram naglasiti da je ovim okupatorima bitna bila teritorija Crne Gore koju su koristili da bi ratovali s Mletačkom republikom jer je on imala vlast na Primorju. Kada je sirota naša Crna Gora pokorena i turska vlast popisala sve stanovnike i imovinu i u defter stavila sve što su Crnogorci imali od porodice i stoke – određeno je da moraju plaćati 3 vrste poreza: ušur (desetina), harač i ispendže. Da bi porezi mogli biti sakupljeni turska vlast je postavila 53 muselema – kneza, koji su imali zadatak da skupljaju porez. Ovi knezovi su bili crnogorske prodate duše koje je turska vlast uzela i napravila od njih lokalne činovnike koji su, silom na sramotu, skupljali porez od crnogorske sirotinje raje, kao današnji sudski izvršitelji. Umjesto plate muselemi – knezovi su bili oslobođeni svih dažbina.

Turska vlast je preko kneževa, istaknutih Crnogoraca, tzv. muselema, primoravala 15 godina, sirote Crnogorce da plaćaju zemljoradničke poreze. Prirodni uslovi, u krševitim krajevima nijesu omogućavali bavljenje zemljoradnjom pa je najzad turska vlast odustala od namjere da od stočara pravi ratare. Po vlaškom, stočarskom običaju umjesto ušura (deseti dio od npr. žita) harača (glavarina, naplaćivao se od svake nemuslimanske muške glave), ispendže (lični porez koji se plaćao spahiji) i dr., za svaku kuću i baštinu moralo se platiti 55 akči (filurija). Akča je bila srebrna moneta, kovana od vremena sultana Orhana pa do kraja 17. stoljeća. Kovana je u mnogim kovnicama Turskog carstva, na južnoslovenskim prostorima: Sarajevu, Srebrenici, Čajniču, Novom Brdu, Skoplju i Beogradu. Porezi iz turskog vakta podsjećaju na poreski sistem tzv. Nezavisne Crne Gore, od 2007. do danas, a danas osobito, preko kompradorske elite se sprovode ideje EU i Amerike. Savremeni Danak u krvi (devširme) mami crnogorsku omladinu da nastavi studije na tzv. Zapadu a to što je siromašna država CG u njih uložila kao kapital postaje vlasništvo zemalja u koje oni idu. Oni su plaćeni da zaborave ko su i odakle su. Turci su to surovo radili kad su zdravu đecu bukvalno otimali i odvodili u vojsku. Malo drugačije su to radili Francuzi, Englezi, te surovi kriminalci koje su Englezi izvezli na kontinent Amerike. Holanđani, Francuzi, Španci i ostali vladari u Evropi imali su krvoločne obračune s narodom koje su kolonizirali u 18. i 19. vijeku. Danas se okupirane zemlje, poput CG, drugačije, na nevidljiv način oporezuju – osiromašuju: mladež se odvodi preko stipendija i ogromno bogatstvo koje je u njih uloženo sliva se u bogatstvo kolonijalnih sila.“

Naredna stranica