MORAŠ UPOZNAVATI ZEMLJU KOJU VOLIŠ

Kad je prošlo rođendansko slavlje, uz dosta muzike i igre i kad je ostala sama, nakon trpanja u mašinu svih prljavih tanjira i čaša, Ea se priśećala riječi koje je čula od đeda, kad ju je učio da igra šah. „Jedan oblik kapitalizma bio je u zemljama Evrope dok je kralj Nikola čeznuo da bude kralj Balkana. Tako je to s ljudima, vazda im je malo.“ Vrćela joj se u glavi priča o kralju Nikoli, vremenu kad ga je unuk Aleksandar Karađorđević išćerao iz Crne Gore tek kad je kapitalizam bio u povoju! Mislila je o figurama na šahovskoj tabli pa onda o Njegoševoj tablji s turskim glavama, pa o kapitalističkom sistemu koji su smislili bogati lupeži da bi postali još bogatiji. Sve je povezano: istorija, pravedno pravo, književnost, matematika, stalno je ponavljao đed Luka… Bila je srećna što su baka i đed jedna duša, velika do neba! Dok je bila baš mala Ei je mnogo drago bilo što nije kao svi njeni vršnjaci! Otkako su krenuli časovi koje su besplato davali njeni đed i baka, uživala u društvu svojih vršnjaka. Knjiga Janisa Varufakisa potpuno ih je ujedinila.

Prije godinu dana se razlikovala od vršnjaka jer je njeno vrijeme drugačije bilo raspoređeno. Izlasci iz kuće su se uvijek pretvarali u istraživanje prirodnih ljepota. Sve što je radila sa njenim starim roditeljima – bakom i đedom sad će to moći sa vršnjacima da radi. Bila je uzbuđena zbog strategije koju je pravila u glavi. Kroz glavu su joj prolazile slike porodične atmosfere kad su baka i đed imali neki svoj program, za snahu, sina i unuku. Njihov program, veoma zabavan, njeni roditelji i ona to nikad nijesu mogli da odbiju. Kad bi đed spremao palačinke i one se prevrtale u zraku to je veselje bilo, za Eu i prisutne ukućane. Đed je pravio najbolju kajganu, pa jaja na oko, sa sirom u sredini tiganja. A tek kakve su mu priganice i popara! O mnogim, značajnim, ljudima Ea je slušala dok je đed spremao doručak. Baš je mala bila kad ju je upoznao sa komitama koji su nastali u vrijeme austougarske okupacije Crne Gore, od sredine 1916. Pamtila je datum i broj vojnika: 6. avgusta 1914. kralj Nikola mobilisao oko 50 hiljada vojnika. Taj datum bio je upamćen i o njemu je đed održao predavanje njenom društvu, nekoliko godina kasnije. Svima je čudno zašto je kralj Nikola bio na usluzi srpskoj vladi. Čim je Austougarska objavila rat Srbiji zbog ubistva prestolonasljednika Franca Ferdinanda kralj Nikola je odmah objavio ukaz o mobilizaciji pa onda objavio rat Austrougarskoj, ušao u Prvi svjetski rat. Ta velika sila predlagala je kralju da bude neutralan pa će biti nagrađen nekom teritorijom. Ne! On je bezuslovno bio uz Srbiju. Dao je vojsku Petru Pešiču: „Moja vojska a tvoja komanda.“ To mu je rekao, kralj Nikola! Božeee, zašto je to uradio mislila je Ea, naglas. Prvobitni plan je bio da crnogorska vojska, uz pomoć savezničke flote, izvrši udar na Boku Kotorsku i uništi austrougarsku bazu u Kotoru jer je odatle najveća opasnost prijetila Crnoj Gori. Od tog plana se odustalo jer je neko želio, planirao da uništi kralja Nikolu i njegovu državu. Kralj ništa to nije primijetio. Đed je svoju priču potkrepljivao kartama iz starih atlasa.

Narednog dana predavanje o Prvom svjetskom ratu je nastavljeno. Ea i ostali učenici su razumjeli da je treća armija austrougarske vojske krenula 5. januara 1916. u napad, na frontu Sandžačke vojske kod Berana, Čakora i Mojkovca. Tu je najveći dio crnogorske vojske bio. Komandant Janko Vukotić slijepo je slušao naređenja. Tada se srpska vojska povlačila ka albanskom primorju Skadar – Drač. Vrhovna komanda je naredila Janku Vukotiću da mora odbraniti položaje oko Mojkovca. U bici koja je trajala 6-og i 7-og januara 1916. austrougarska vojska je zaustavljena. Crnogorske jedinice su, u protivnapadu, razbile austougarsku vojsku. Iako je bila ciča zima crnogorskoj vojsci je naređeno da održi položaj do 18.1.1916.

„Kakva pokvarena igra! Jadna naša vojska.“, vikali su učenici. Baka Joke je rekla da je njen đed bio tamo i pričao joj kako su se smrzavali. Bila sam u vašim godinama kad sam to slušala, rekla je i dodala da se tada, kao mala djevojčica, zainteresovala za tu srpsku igru oko kapitulacije Crne Gore i nastavila da ređa, za nju značajne datume:

„Srpska vlada stigla je na Krf 18.1.1916., prije 109 godina, a kralj Nikola je 19.1.1916., śutri dan, morao da bježi iz Crne Gore jer je glavni napad austrougarske vojske bio usmjeren na Lovćen 8.1.1916. Austrougarska je angažovala 50 hiljada vojnika i snažnu flotu u Boki (teška artiljerija od 431-og komada oruđa). Crnogorske vojske bilo je 6 puta manje a njena artiljerija bila je jadna i žalosna. Iz austrougarskih utvrđenja iznad Kotora i usidrenih brodova tučen je Lovćen i okolina. Već je 8-og januara 1916. otvorena je snažna artiljerijska vatra na lovćenske položaje. Do 11.1.1916. austrougarska vojska je ovladala svim strateškim tačkama i 13-og januara ušla u nebranjeno Cetinje. Potpuno je ovladala gradom i okolinom do 15-og januara 1916. Baka je postavljala i odgovarala na pitanja: „Zašto je glavnom dijelu crnogorske vojske, Sandžačkoj vojsci, naređeno bilo da čeka do 18.1.1916. iako je odnijela pobjedu kod Mojkovca 7.1.1916.? Zašto se ova većinska crnogorska vojska nije pridružila odbrani Lovćena? Srpska vojna komanda je sve učinila da uništi crnogorsku vojsku. Dvije trećine crnogorske vojske skoncentrisano je u Sandžaku, uz bok srpske vojske! Bila je razvučena na 500 km i branila je odstupnicu srpskoj vojci godinu i po. Kralj Nikola je morao napustiti Crnu Goru, 19.1.1916. Poveo je svoju dinastiju, 39 članova, izuzev sina Mirka. S njim su bili predsjednik njegove vlade, Lazar Mijušković i još nekoliko ministara. Bilo je još i onih koji su bliski dvoru, ljudi iz vrha vlasti. Preko Skadra i Italije stigli su u Francusku, đe su prvo u Bordou a onda u Nejiu, kod Pariza smjestili dvor, vladu i državnu administraciju. Živjeli su od subvencija Francuske i Velike Britanije. Ubrzo je dragom kralju pristigla poltronerija, februara 1916., 300 činovnika s porodicama (pomnožiti sa 3,4 ili 5 članova obitelji) i oko 100 studenata plus tzv. 1500 izbjeglica… Oko tri hiljade guzica trebalo je najesti!“

„Tri hiljade guzica!“ viknuo je neko od učenika.

„Da, da“ nastavila je baka Joke: „U Crnoj Gori je ostao siroti, goloruki narod, s potrošenom vojskom. Zbog komitskih aktivnosti, maja mjeseca 1916. Austro-Ugarska je strijeljala pet stotina ljudi. Bio je to spontan pokret, pravi narodnoslobodilački pokret koji je vodio borbu protiv okupatora s ciljem da svoju zemlju odbrane. Slijedile su represalije okupatora. Oko 9500 oficira, intelektualaca i građana internirano je u koncentracione logore: Nežider, Boldogason, Neđmeđer, Karlštajn, Vuksanlekići (kod Tuzi). Dok je trajao Prvi svjetski rat pravljen je plan za aneksiju Crne Gore, iza leđa crnogorskog naroda odnosno kralja pravili su ljudi u koje je kralj Nikola imao povjerenja. Za Crnogorski odbor narodnog ujedinjenja Nikola Pašić, predsjednik srpske vlade, imao je dične Crnogorce Andriju Radovića i Janka Spasojevića u koje je kralj Nikola imao beskrajno povjerenje.

Naredna stranica