Modernizam iz naftalina

Poput mnogih djelatnosti, u kulturi i umjetnosti je, pored znanja, bitna i namjera. Ali, kad zataji znanje aludira se na „dobre namjere“. Te „dobre namjere“ najčešće nijesu dobre, već kriminogene. Iza njih se krije čitava plejada izopačenosti, koje, shodno uticaju i poziciji, i cijelo društvo mogu determinisati kao takvo, iako su proizvod partijskog zapošljavanja. (Zato, i samo odugovlačenje imenovanja ministra za kulturu više govori o premijeru i njegovoj partiji nego o potencijalnom stanju i vrijednostima društva.) Zbog toga je veoma bitno ko su glavni kretori kulturnog života, jer njina moć upravljanja i sposobnost- trajno utiču na kulturološki pravac kretanja i afirmaciju pravih vrijednosti. Jer, ako se nevrijednosti i dekadencije afirmišu, što nekima može biti cilj, one postaju konstanta i orjentir kulturnog miljea i razvoja društva.

Na medijskom nebu Crne Gore, Javni servis, gotovo jedini, informiše o kulturnim dešavanjima u zemlji. Tako je pokrenuta i emisija „Art dnevnik“. Ali, i pored dobrih namjera, iz najobičnijeg priloga se vidi da ta redakcija nema ni elementarno obrazovanje na polju umjetnosti i kulture. (Redakcije su lica glavnih urednika, koji svoj provincijalizam obavezno kriju iza tehničkog prikaza „stvarnosti“.) Bez ikakve doze kritičnosti odnosno znanja i savjesnosti, ona je tu da formalno prosleđuje naređenja, želje, zamisli čelnika institucija kulture, pa i onda kad su u potpunoj konradiktornosti sa istinom. (Otuda, nekima, i pomisao o učešću ozloglašene „udbe“). Ako, tome dodamo da su ti „čelnici institucija kulture“ došli na svoje pozicije bez konkursa, često kao partijski izvršioci, onda su anarhija i pad sistema vrijednosti lakše razumljivi. (I dok se u hvalospjevu govori o uspješnosti koncerta Sinfonijskog orkestra u Herceg Novom, istina je sasvim drugačija. Tokom koncerta šuštale su note zbog žurbe i neočekivane promjene repertoara. Koncert je prijevremeno prekinut, kako bi brojni izvođači iz Srbije stigli na autobus da se vrate kući jer im nije obezbijeđen smještaj.)

Tako je 7. marta, „Art dnevnik“, svom „poštovanom“ auditorijumu predstavilo izložbu grafičkih dizajnera u Galeriji Centar, u Podgorici, koja je vlasništvu Centra savremene umjetnosti. Liše svakog realnog uredničkog komentara, pušten je snimak komentara organizatora ove izložbe: Nataše Nikčević ( kao uvodničara) u cijeli tok tv priče. Na drugoj strani, gledaoci su mogli da vide, po prikazanaim djelima, da je riječ o dekadentnim eksponatima, koji se ne uklapaju u hvalospjev i umišljenu konstrukciju organizatora koja vrijeđa i onu najnižu inteligenciju građanstva. Stoga ne zavređuje nikakav ozbiljniji komentar.

Na jednom plakatu je fotografija oraha, a ispod njega, ispisane riječi Njegoša o „voćki čudnovatoj“, bez imalo vizualnog smisla i veze. I koja to budala danas lomi orah zubima da bi se uvjerila u moć „voćke čudnovate“. Kao dokument koji plegira savremenoj ironiji, više bi odgovarao čekić sa smrskanim orahom. Ali taj plakat govori da se dobra pjesnička metafora, kao i sama umjetnost, ne uklapa i prirodno razilazi od zahtjeva dizajna, što, svakako, nije potpuna istina. Ali, upućuje i na autorovo nepoznavanje Njegoša, jer se kod Njegoša mogu naći upečatljivo jasni misaoni prizori kao gotove scenske ilustracije simboličkih suprotnosti. Njegoš je bio majstor vizualnog predstavljanja svojih zamisli; otud i ljepota njegovih metafora.

Ali, na ovoj nemaštovitoj, vizuelno osiromašenoj izložbi, mogla se viđeti i konzerva piva na bijeloj podlozi, kao plagijat davnašnje Vorholove ideje, kada je prikazao hiperrealistički urađenu konzervu, kao ironiju klasičnoj „mrtvoj prirodi“. To je slikarski bio lak zadatk. (On je to djelo potpisao, a ne vjerujem da je i uradio.) Tu ideju decenijama koriste mnogi fabrikanti, poput Koka-kole.

Na izložbi se mogla viđeti i ključaonica, kao znak, primjenjivan u mnogim časopisima kao posebno poglavlje „tajnih“, špijunskih rubrika za tračare.Sve je opisano kao vrijedan trend, iako izložba ne prati pravi presjek na polju dizajna u zemlji, već je skrpljena od radova svojih poznanika.

Ali, izložba nam govori da i pored tehnološkog napretka, kad svako rukuje foto aparatima i foto-šopovima, ne pravimo nikakav napredak na polju dizajna. A replike na tuđe ideje nijesu nikakav napredak, već najčešće predstavljaju dekadenciju, ili njen nagovještaj. Skučenost privrede, nedostatak industrijskih proizvoda, svu je priču svelo na korice knjige i plakate. Brojne bildborde kreiraju tuđi dizajneri. A po izdavaštvu koje je gotovo zamrlo kod nas, na tom polju se teško i dokazati. Logo, koji imaju sve firme, najčešće su plagijati, od Montenegro erlajnsa do Centra savremene umjetnosti.

Dakle, Nataša Nikčević upućuje dizajnere na pogrešnu adresu, ali i publiku, i u tome joj svesrdno pomaže Javni servis. Usiljeni Natašini koncepti degradiraju i sam pojam umjetnosti, kod građanstva. Zato sam izgubio volju posjetiti galeriju, što je, vjerovatno, odlučio i veći dio publike. Inače, zbog svog načina rada, ova galerija, mimo otvaranja, uvijek zjapi prazna, iako njeno osoblje tvrdi suprotno. Kad se pobrkaju pojmovi funkcije i forme sve je moguće, na štetu stvaralaca i publike.

Ono što me iznenadilo u istoj emisiji su riječi A. Ćilikova, koji važi za jednog od najvećih stručnjaka srednjevjekovne umjetnosti, kod nas. Povod za razgovor bilo je objavljivanje njegove knjige o srednjevjekovnim ikonama. One su rijetkost, i kako je bilo najavljeno prethodnih godina, ova knjiga je trebalo sve da ih objavi. Ali, autor je odstupio od te zamisli, pa je uvrstio i one koje su novijeg datuma, što je umnogome uvećalo selekciju pri odabiranju sadržaja. Ikone se kod nas i danas rade po srednjovjekovnom obrascu, ali se ikone iz Novog vijeka ne mogu ubrajati u srednjevjekovne, što je on učinio u svojoj knjizi. Takav gest autora se može tumačiti samo kao njegova želja za popularizacijom ikona, a ne kao naučnom doprinosu autentične morfološke građe likovne umjetnosti Srednjeg vijeka u Crnoj Gori. Ikone novijeg datuma djelo su inostranih majstora.

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ