Mit o genocidnom narodu

Najavljena rezolucija UN o Srebrenici kao malo šta je podstakla najprizemniju moguću diskusiju o najvećem od svih zločina. Zaboravljeni disonanti nacionalistički tonovi, toplo ušuškani u principe liberalne demokratije, ponovo su zazvečali u prepotentnom pametovanju o pravnom i naučnom karakteru genocida. Od nekadašnjeg potpunog poricanja osnovnih činjenica događanja u Srebrenici, kao gest samozadovoljnog pokajanja se navodi kako jeste u pitanju zločin, ali nije genocid. Zločine su i drugi činjeli pa ni mi nijesmo ništa grđi od ostalih. Jedino je bitno sačuvati se infantilnog i iracionalnog straha od genocidnosti kao nacionalne dijagnoze.

A šta uopšte predstavlja genocid? Kao relativno moderna kategorija krivičnog djela, taj čin u osnovi podrazumijeva namjerno uništavanje jednog naroda. U ovom slučaju, narodom se podrazumijeva bilo kakva nacionalna, etnička ili rasna skupinu koja je potvrgnuta istrebljenju. Kakvi su vidovi uništenja jedne ovakve skupine, bitno je drugačiju predstavu imao poljski advokat Rafael Lemkin koji je prvi prepoznao ovaj fenomen. Ideju o ovoj pravnoj kategoriji, Lemkin je prvo stekao posmatrajući tursko sistematsko uništavanje Jermena, ubrzo pronašavši iste ključne karakteristike u nadolazećoj ideologiji nacizma. Po njegovom shvatanju, namjerno uništenje nacionalne, etničke, rasne ili druge skupine nije neophodno da bude izvršeno smjesta već da podrazumijeva koordinisani plan za postavljeni cilj. Pripadnici grupe su individualno uništavani zbog svoje kolektivne pripadnosti. U tom smislu, genocidnost nacizma ne odnosi se isključivo odnos prema po nacističkoj rasnoj teoriji nižim narodima već i prema “dostojnim” narodima koje su trebali da postanu sastavni dio tog novog njemačkog nacionalnog bića.

Jasno je, ovaj pristup obuhvatniji je i širi od definicije koja nam se nameće sa pozicija autoriteta – prije svega upravo tih Ujedinjenih Nacija. Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja je ratifikovana gotovo u svim zemljama svijeta, kriterijum za zločin nad zločinima značajno je sužen. Kako smo mogli doći do ovakvog jaza između namjera tvorca nove krivične kategorije i međunarodnog tijela čiji je glavni zadatak sprečavanje svakog čina upravo te prirode? Nakon Drugog svjetskog rata, ključne i vodeće sile su kroz svoju imperijalističku i kolonijalnu istoriju upražnjavali genocid kao glavno sredstvo zarad ostvarenje privrednog rasta i ekspanzije. Upravo ti međunarodni dužnosnici i lažni dušebrižnici opoganili su viziju plemenitijeg svijeta jer nijesu htjeli da izgrade međunarodno tijelo koje će njih iste staviti na optuženičku klupu. Šteta koja je učinjena ovim pravnim zavrzlamama dovela do poteškoća prilikom kvalifikovanja stravičnih dešavanja u Ruandi 1994. i Kambodži 70-ih godina kao genocid. Pored toga, kako je ova konvencija vid sporazuma on nema nikakvo retroaktivno dejstvo čime su zločini kolonijalizma zvanično aminovani.

U tom smislu, za ono što se u Srebrenici dogodilo nema drugog opisa nego genocidan čin. Namjera nije bila drugačija nego da se trajno uništi karakter Bosne i Hercegovine i jedna čitava društvena struktura trajno otkloni. Genocid u BiH nije do kraja sproveden, ali su vojna dejstva bila vođena tom motivacijom. Ako nije ostvaren uspjeh u genocidnoj namjeri, odgovornost svakako postoji. Upravo je ovo bila i Lemkinova zamisao – stvoriti ambijent đe će zbog dejstva međunarodne zajednice zločin genocida biti neostvariv. Srebrenica upravo i jeste način da se pojam genocid vrati izvornom značenju kako bismo mogli efektivno da spriječimo njegovo ponavljanje. Ipak, mi smo dobili situaciju da tek po svršenom činu nešto genocidom smijemo nazvati da se veliki narodi ne bi pronašli. Između ostalog, odatle primitivno pametovanje o genocidu od strane naših potrošenih političkih neandertalaca. Nagle mijene u nastupima od nadobudnosti koja samodopadnim i snishodljivim tonom pravne eksptertize ređa “činjenice” do infantilnih ispada javnog sramoćenja govore koji se živac pogodio. Vjerovatno najodvratniju izjavu je u javni prostor plasirao nebitni Goran Danilović rekavši kako Srebrenica nije genocid jer i dalje postoje majke Srebrenice. Kako ovaj slabić iz propale stranke koji bi tri dana jaukao da mali prst udari nalazi petlju da se bavi zločinima ovih razmjera je fascinantno.

Najniža tačka cijele ove peripetije dostigla se nabrzinu sklepanom Rezolucijom o Jasenovcu, od koje je i srpski parlament odustao u više navrata. Odavno je deplasirano govoriti o obrazu političara, ali ovo je prevazišlo određene granice. Evidentno je da se ne bi donosila nikakva rezolucija o Jasenovcu da nije konteksta rezolucije UN. Nova većina žrtve ustaškog progona nesojski bagateliše zbog dnevnopolitičkih doskočica. Ovo nije nikakva naknadna pravda nego poganjenje žrtava. Svako protivljenje ovakvoj sklepanoj i sramnoj rezoluciji predstavlja kao odobravanje NDH, dok ni sami njeni zagovornici ne znaju u njoj piše. Kompletiranja apsurda radi, naša Skupština donosi rezoluciju o Jasenovcu kao da se prema tome nijesmo odredili prije 70-80 godina. I to na predlog Andrije Mandića, promotera četničkog pokreta koji je aktivno sarađivao sa ustašama.

Motiv je jasan – potreban je prijeki dokaz da Srbi nijesu genocidan narod kako se to pogrešno čita iz Rezolucije o Srebrenici. Infantilnom interpretacijom zločina nad zločinima dovodi do jednostavne podjele naroda svijeta na dvije međusobno isključive kategorije – genocidne i one nad kojima je sproveden genocid. Ako je nad Srbima sproveden genocid – u koju kategoriju bi mogli upasti? Ova logika ubitačno je šuplja. Prije svega, narod ne može biti kvalifikovan kao genocidan. Genocidna je politika i njeni sprovodioci, pokrovitelji i pasivni zagovornici dok se ne može krtički utvrditi da je vascijeli narod jednoglasan u podršci takvom režimu. Konkretno u Drugom svjetskom ratu, veliki broj pripadnika NOP-a poticalo je iz hrvatskog naroda među kojima ima i najslavnijih narodnih heroja koji su doživljavali sličnu sudbinu u logorima kao i “nedostojni narodi” po ustaškim rasističkim svjetonazorima. Štaviše, stradanje Srba u NDH najdostojnije i umjetnički najnadahnutije je opjevao hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić, kojega su četnici mučki ubili u završinici rata. Njegova “Jama” davno je izbačena iz lektire, a učenici škole u Hereg Novom koja nosi njegovo ime na obilježavanju mature pjevaju četničke pjesme. Drugi dio ove odbrane istovjetno je tanak: pretrpljeni zločin ne garantuje njegovo ponavljanje. Najočitiji kontraprimjer je zvanična politika Izraela koja u svojem dugogodišnjem genocidu nad Palestincima doživljava nove uspone zla sistematskim i namjernim uništenjem Gaze. Holokaust kao da je poslužio posleratnim izraelskim elitama kao morbidna inspiracija za vlastitu kolonijalnu politiku.

Emocionalnost kojom se pristupa analiza izvršenom zločinu nikada ne smije da posluži nerealnim interpretacijama istorijskih činjenica. Konkretno kad su u pitanju ustaše, predimenzioniranjem svakako stravičnog broja žrtava otvara se prostor za relativizaciju ustašonostalgičara. Brojnost nije ključna karika u genocidnosti. Grozomorni Jasenovac po mrtvim brojkama za sobom jedva da je ostavio deseti dio žrtava koji je ostavio Aušvic, koji je bilo oko 1.5 miliona, zbog čega se ne mogu direktno porediti. Ključna je razlika ova dva logora je u tome što je Aušvic imao određeni industrijski karakter u masovnom ubijanju, dok je Jasenovac favorizovao invidualne egzekucije đe su počinioci pokazivali morbidnu kreativnost. Nikakva se naknadna pravda neće učinjeti žrtvama time što će se reći da je mjesto ukupne brojke od 300 ili 400 hiljada žrtava ustaškog režima o kojima imamo zbirne podatke reći da ih je bilo 2 ili 3 miliona.

Cijeli diskurs o ustašama i njihovom zlu nije vođen potrebom za postizanjem pravde već vještim novokomponovanjem mitova. Jednim parcijalnim i nacionalno-narcističkim tumačenjem istorije želi se postići viđenje o posebnoj vrijednosti vlastitog naroda u odnosu na druge, makar to bilo po pitanju stradanja. Crkva svojim ceremonijalizmom uvodi narodno stradanje iz II svjetskog rata u svoju novu teologiju, a zaboravlja na kakvoj je usluzi bila fašistima tokom rata nego kolaboracioniste i krvnike za svece proglašava. Ovakvim načinom su četnici, inače bliski saradnici ustaša, proglašeni antifašistima. Saučesništvo u fašističkim zločinima Nedićeve Srbije istorijskim recizionizmom zamaštrano, uprkos činjenici da je Beograd bio prvi judenfrei grad u fašističkoj Evropi. Ne može se pravično govoriti o ratu i o stradanju ako ćemo unaprijed nalaziti izgovore. Međutim, takva verzija istorije dosta je manje fleksibilna za manipulacije zbog čega mnogi gube interesovanja za nju.

Meni je rođeni đed bio žrtva ustaškog terora i u ime pokojnog oca slobodno mogu da rečem da je ova upotreba žrtava tog fašističkog, izdajničkog, kolaborantskog i kukavičkog režima u savremenim ideološkim prepucavanjima degutantni vid naknadnog ratnog profiterstva. Da se razumijemo, trauma usljed sudbine moga đeda Obrena Kankaraša, koji se pojavio kao epizodni junak u filmu ‘Valter brani Sarajevo’, je bitno odredila odrastanje mog oca a samim tim i moje. Moj pokojni otac Petar, za razliku od ovih bijednih političara, imao dovoljno moralne skoposti da svoj bol ne doživi epski kao čin kolektivnog naroda nego ga je pripisivao najgorim i nedostojnim pripadnicima toga naroda. To adekvatna mjera kojom treba pristupiti zločinima ovih razmjera.

Mato Kankaraš